Snoputnik | Zoran Žmirić

IZGUBLJENO VRIJEME

Kristijan je gledao u kazaljke svog sata kao da će mu to pomoći vratiti vrijeme. Službenica na šalteru za provjeru karata nagnula se preko pulta lagano se propinjući na prste, a kad je vidjela kako strelice pokazuju devet i trideset zaklimala je glavom u čudu.

– Nema više letova za Bangalore. Vaš je bio u deset i trideset. Stvarno mi je žao.

Iza Kristijana se stvorio poduži red putnika što bi svakome drugome izazvalo nelagodu, no, iako se jasno sjećao svojih osjećaja prije bolesti, on je sada bio potpuno ravnodušan prema tuđoj nervozi kojoj je sam bio uzrokom. Do prije nekoliko mjeseci u ovakvoj bi situaciji priznao grešku, ispričao se i otišao dalje da ne zadržava red. No sada, iako je znao da bi tako trebalo postupiti, i dalje je ne obazirući se na ljude iza sebe uporno propitkivao službenicu.

– Kada imate idući let?

Žena u kasnim pedesetima koja je svoj prvi radni dan odradila prije nego li se Kristijan rodio, smireno je odgovarala na sva njegova pitanja.

– Nijedna kompanija nema let za Bangalore, ni večeras, ni sutra, ni prekosutra. Čitav tjedan je popunjen.

Kristijan je razrogačeno gledao u nevjerici.

– Kako je to moguće? Međunarodni ste aerodrom, svakih par minuta imate let?

– Žao mi je, uskoro počinje festival svjetla Divali, jedan od naših najvećih blagdana. Indijci iz čitavog svijeta ovih dana stižu u domovinu kako bi s rodbinom proslavili taj dan. Također, Indijci unutar zemlje putuju s obiteljima na hodočašća. Svi su letovi odavno rezervirani.

Slušao je njezin engleski izgovor čiji je „r“ umjesto da vibrira s prednjih zuba, klizio s kraja nepca i ma koliko mu razgovor nije obećavao željeni ishod, uživao je u njezinim pjevnim naglascima. Gledao joj je u nabrekle obraze i krupne tamne i vlažne oči uokvirene crnom olovkom očekujući da opet progovori. Shvativši da od toga neće biti ništa, zatražio je savjet:

– O.K., razumijem. Recite mi kako da stignem u Bangalore.

– Stvarno mi je žao – pomirljivo je uzvraćala Indijka. – Iz Delhija nikako. Pogotovo ne avionom. Možda da uzmete vlak do Vrindavana pa pokušate od tamo? U Delhiju su sve linije prebukirane.

– Kako se zove mjesto, ponovite mi, molim vas…

Flomasterom na turističkom prospektu, službenica je brzim rukopisom dodala „Vrindavan“. Pružila mu je brošuru i dalje ga gledajući kao da je dijete koje je slučajno razbilo prozor. Kristijan je odstupio sa žute crte i pružio korak preko mramornog hodnika. Zastao je kraj velikog zidnog sata, zavrtio kotačić na remenu iznad zapešća i vrijeme podesio na dva i deset. Toliko se zanio u razgovoru s Akello da je zaboravio kako je ušao u drugu vremensku zonu. Dok je on bezbrižno šetao trgovinama, njegov je avion poletio s jednim praznim mjestom.

Čim je napustio terminal osjećao se kao da je prošao kroz membranu smrdljive i guste želatine. Zapljusnuo ga je smrad amonijaka pomiješan s kiselim mirisom koji mu je palio sinuse takvom silinom da je rukavom prekrio nos. Osvrtao se oko sebe misleći da mu mozak šalje pogrešne informacije jer nitko oko njega nije pokazivao uznemirenost bilo kakvim mirisom, no bez obzira koji je razlog ove neugode bio, prvi iskorak pod vedro nebo Indije, Kristijanu je nekoliko puta okrenuo želudac. Dok je ronio kroz smrad od kojeg se nije mogao obraniti obujmila ga je i nesnosna vrućina koja mu je odmah otvorila sve pore istjeravši znoj niz ruke, noge i leđa. Još se nije pribrao od jetkog zadaha vlastitog tijela kad su ga okružili prosjaci posrćući pod naletom dječaka koji su se komešali u pozadini. Grupa od njih desetak, mahom petnaestogodišnjaka, naguravala se iz drugog plana pružajući ruke kroz šepave starce otimajući se za njegovu prtljagu. Grubo ih odgurnuvši prvo je pomislio da ga žele opljačkati, no onda je primijetio kako se uz svakog zapadnjaka okupila slična gomila žicara i onih koji su za par rupija putnicima željeli ponijeti kofere, a da pri tome policija, koje je bilo na svakom koraku, čitavu predstavu promatra bez reakcije. Ovo je očito bio svakodnevan prizor, šokantan samo pridošlicama. Hodao je prema izlazu aerodroma ne znajući kuda bi okrenuo dok su oko njega kao privučeni gravitacijom kružili bosi dječaci cupkajući u štofanim hlačama i kariranim košuljama. Trudio se ne gledati ih, čvršće stisnuvši torbu i ruksak. Pokušao je iz hoda prebaciti u trk, no koliko god da je jurio iz živog zida mu nije bilo uzmaka. Konačno se jednostavno ukopao u mjestu gledajući ispred sebe. Cika i povici nisu jenjavali, a od svega nije uspio razabrati niti jednu riječ. Smrad koji ih je polako napuštao ostao je tek u tragovima, miješajući se s mirisom dizela koji je zapahivao s ogromne prometnice ispred aerodroma. Da razlog njegovog puta nije bila Maja, iste bi sekunde poželio nestati s lica zemlje. Kao po naredbi, ljudi oko njega počeli su se stišavati, neki su i odustali okrenuvši se drugim putnicima, a nekoliko kljastih ne previše pokretljivih prosjaka i dalje je pružalo ruke kriveći lica u očajničke grimase. Među njima je stršalo dvoje. Teško mu je bilo procijeniti godine, no muškarac je mogao imati tridesetak. Preko ramena je bio ogrnut u široki ručnik s tek bijelom krpom omotanom između nogu i oko struka. Oba stopala bila su mu deformirana tako da su izgledala kao široka pravokutna postolja barskih stolica. U životu nije vidio ništa slično. Ruke s dubokim, gusto posijanim ožiljcima, imale su prirodnu formu tek do lakata, da bi od pregiba pa do mjesta gdje bi se zdravom čovjeku nalazile šake, stajali dugački i tanki batrljci s po dva pipka pri vrhu, očito zakržljali palac i kažiprst. Premještao se s noge na nogu dok je do njega, držeći mu se oko struka, drečao raščupani dječak. Očne šarenice boje mlijeka zamućene s par kapi plave, sjale su mu na tamnom, inače uredno umivenom licu. Osim ovo dvoje svi ostali izgubili su se u masi. Kristijan je stajao i nijemo ih promatrao dok su mu grudi treperile u kratkim trzajima. Nosnice su mu se raširile pod isprekidanim udisajima, a grlo se stisnulo ne propuštajući ni pljuvačku. Osjetio je navalu koju ništa nije moglo zadržati, slika mu se razlila iskreći pod svjetlima u milijun boja. Nije ispustio ni glasa, a svaki mu je jecaj grčio želudac probadajući ga kroz pluća. Nije plakao niti kad su mu umrli roditelji. Istina, osjećao je prazninu, ali suze se nisu pojavile čak ni na sprovodu, pa ni uvečer kad su se svi razišli i kada je ostao sâm. Sada, na kraju svijeta, činio se sam sebi utopljen u najveću bol koju je ikad mogao pojmiti.

Pred gomilom znatiželjnika usred Delhija isplakao je dušu, bezbrižno kao dijete koje zna da će takav plač dovesti majku, a s njom i sigurnost. Suze su tekle ispirući mulj koji se godinama u njemu taložio i što je više ridao, to je iznutra bivao lakši, čišći i smireniji. S posljednjim suzama konačno je istekla sva prljavština otvorivši mu dišne putove koji su ga punog udaha nagradili glasnim smijehom. I dalje obnevidio od plača, smijao se osjećajući kako iznutra sja kao isprano zlato. U mislima se rastočio u mutnu baru našavši se kako ležeći na dnu gdje pokušava pogledom dohvatiti površinu što se ljeska. Rukom je napipao žilavu hladnu stabljiku i njome se počeo uspinjati prema vrhu. Kad je stigao do samog kraja, spozna kako je to stabljika lotosa na kojemu se rascvjetao bijeli cvijet. Slatka mirisna čistoća iznikla iz neprozirne ustajale kaljuže. Osjetio je kako se iz njegovog gliba na mjestu srca otvara zvjezdoliki lotos. Sjetio se kako je u Savičenti pokušao ocu poslati dobre misli i kako mu nije uspijevalo. U glavi mu je iznova zazvonila poruka koju je tada primio: „Zamisli svoje srce kao cvijet koji otvara latice. Otvori srce i iz njega širi ljubav.“ Bez ikakve kontrole nad tijelom, zadnjim je tragom svijesti vidio kako ga nečije snažne čvornate ruke grabe ispod pazuha i smještaju u automobil. Učinilo mu se da je to njegov otac zapitavši se nije li ga uspio prizvati. Pružio je ruku prema njemu osjećajući pomirbu sa svime za što ga je ikada krivio, no onda su se plava kapetanska kapa i kratko podrezana brada preobrazile u plavi turban ponad dugačkih sijedih brkova i brade što su sezali do prsa. Dok mu je katalog klizio iz ruke začuje glas nekoga tko je u svježim mrljama od flomastera pokušavao razaznati slova:

– Vrindavan? Gospodine? Vrindavan?