Snoputnik | Zoran Žmirić

PROLOG

Topot tvrdih tabana po ugaženoj crvenoj zemlji nadjačavalo je soptanje mladića ne starijeg od dvadeset ljeta koji je sumanuto trčao kroz šumu. Njegova se tanana sjena prelamala preko vitkog šiblja i rijetko izniklih palmi do vrha obavijenih zelenim puzavicama, a sitni su mu grašci znoja podrhtavali pod nosom dok je otvorenih usta hvatao zrak ne posustajući u naumu da dosegne cilj. Brzao je puteljkom što je polegao kroz vlažno zelenilo kao kakva zmija koja u laganim krivuljama vijuga između desetak nižih kuća zidanih nepravilnim ciglama od gline dovezene s obale rijeke Gingee. Sve nastambe bijahu prizemnice s izlazom na terasu namjesto krovišta, obijeljene vapnom i s dovoljno prostora za cvjetnu okućnicu; mali prozori tirkiznih obruba simetrično probijeni kroz zidove i vrata oslikana ornamentima od crvene zemljane boje, činili su da pročelja kuća izdaleka izgledaju poput djevojačkih lica našminkanih očiju i malih usta.

Prijatelji su ga primijetili kad je stigao nadomak dvorišta u zapadnom dijelu imanja. Znajući da se dogodilo nešto neuobičajeno, grupa od desetak njegovih vršnjaka ostavila je trenutne zanimacije, pohrlila mu u susret i okružila ga u trenu. U polunaklonu, oslonjen o koljena, mladić je pokazao rukom u pravcu iz kojega je dojurio, te između dva duboka uzdaha kratko dobacio:

– Učitelj!

Dok se dio studenata snebivajući pogledavao, nekoliko se njih bez traženja dodatnog pojašnjenja dalo u bjesomučan trk. Pohitali su u smjeru iz kojega je došao njihov prijatelj odbacujući pri tome metle, motike, grablje i ostale alatke kojima su svakog prijepodneva čistili okoliš svog duhovnog doma. Iznenadno pojačana aktivnost u dvorištu, u kojemu je rutina bila svedena na obavljanje dnevnih poslova u tišini, uzbunila je nekoliko majmunskih obitelji koje su se znatiželjno spustile s visokih palmi kako bi se usredotočile na ustrčale mladiće. Tek par minuta bilo je dovoljno da se mladi posvećenici, sva dvadesetčetvorica, okupe ispred prostora za meditaciju ne šireg od desetak metara. Bogobojazno su iz trka prešli u hod, da bi posljednje metre prehodali na prstima trudeći se umiriti dah dok su se u tišini prigibali kako bi posjedali oko učitelja. Okrugli je prostor bio opasan s dva reda cigala, dovoljno nizak da ga bez muke može prekoračiti omanji pas. Na četiri simetrične strane uzdizale su se čvrste grede od tikovine koje su pridržavale stožasti krov od sušene trave sad već skoro raspadnut od monsunskih kiša, a u sredini, na prostirki od lišća banane, leđa uspravnih poput svijeće, sjedio je Sri Aurobindo.

Do njegovih nogu klečala su dvojica studenata koji su ga tek koju minutu prije oprali mekom krpom natopljenom u vodi u kojoj se od jutra namakao rukohvat šarenih cvjetnih latica. Svake bi noći, već sedam mjeseci, po dvojica mladića bdjela uz svog učitelja, da bi mu zorom osvježili tijelo te ga iznova ogrnuli čistim bijelim šalom od kašmira. Crna kosa zalizana uljem pačulija dijelila mu se na čelu i nestajala iza ušiju, padajući u sitnim kovrčama po ramenima. Lice koje su učenici s puno pažnje svakodnevno njegovali, bilo je prošarano prosjedim dlakama koje su uokvirivale usta i čvrstu bradu podno malo punije donje usne. Dim jasminovih štapića pobodenih u pijesak oko njegove prostirke treperio je na povjetarcu potpuno neuobičajenom za ovo doba dana. Lahor je širio opojni miris koji se miješao s aromom što je dopirala iz kuhinje, aromom slatkiša natopljenih u ružinoj vodici i prelivenih kuhanim mlijekom s kardamomom. Svi okupljeni kleknuli su oko učitelja znajući da se iz svoje duge duhovne odsutnosti vratio s dobrim razlogom. Sri Aurobindo lagano odlijepi usne propuštajući mekani glas.

– Latice Božanskoga cvijeta…

Studenti se stisnuše oko sveca probuđenog iz višemjesečne meditacije, a nekoliko njih sklopivši dlanove padne čelom do tla. Sri Aurobindo zaokruži pogledom po njima primajući nesigurnom rukom bakreni lončić s vodom kojega mu je pružio jedan od dvojice što su uz njega probdjeli noć. Prije nego je otpio kratki gutljaj, upita:

– Koji je danas dan?

Najstariji među njima, poklonik u srednjim dvadesetima, na koljenima se primakne par centimetara k učitelju i s radoznalim smiješkom odgovori:

– Svami*! Danas je dvadeset i četvrti studeni tisuću devetsto dvadeset i šeste.

Sri Aurobindo pogleda mladića obrativši mu se, a svi ostali nagnu glave prema naprijed želeći čuti dugo ušutjeli glas, znajući da se to što će se izreći tiče svih.

– Bog je sišao u fizičko!

Pogledom zatraživši posudu s vodom, Sri Aurobindo otpije nešto duži gutljaj. Udahnuvši, zašuti na tren, da bi nakon nekoliko dubokih uzdaha kojima je tijelu vraćao uspavane funkcije, jednako mirno, no znatno sigurnije nastavio:

– Prethodnog dana u selu Puttaparthi rodio se avatar.

Studenti se uskomešaju međusobno se pogledavajući i naginjući u šapatu jedni prema drugima, želeći provjeriti jesu li dobro razumjeli svog poučavatelja. Čak se i nekoliko najodvažnijih majmunskih sinova odvojilo od čopora koji je do tad stajao na sigurnoj udaljenosti te se, osjećajući neizdržljivu znatiželju, približilo krugu. Najstariji se mladić još jednom odvaži:

– Svami! Što nam je činiti?

Svetac sklopi oči:

– Već danas na ovome mjestu podignite ašram, mjesto gdje će biti dobrodošao svaki tragatelj za istinom. Ja se povlačim u šutnju dok god ova duša bude u ovome tijelu. Ovime sam vam rekao sve što sam vam ikada imao reći.

Još dok su njegove riječi komešale misli zbunjenih učenika, nad Pondicherry se spustila zavjesa srebrnih kapi, ispočetka nečujna i spora, a potom bučna i gusta poput niske perli što su visjele na vratima trgovina bengalskih draguljara, a razigrani se majmuni u skokovima uzveraše uz palme zaustavivši se tek pod zelenim vrhovima.

* Duhovni učitelj