Snoputnik | Zoran Žmirić

NAJBRŽI PUT ZA BANGALORE

 

Putnička agencija u centru grada bila je tolika da je u nju moglo stati jedva nekoliko ljudi, a da ne nastane gužva. Kristijan je sjedio u začudo udobnoj stolici od plastike dok je znatno mlađa djevojka s druge strane stola gledala u monitor, namjerno glasno mrmljajući kako bi klijentu prikraćivala dosadu.

– Da, daaa. Evo ga, sad ćemo ga naći…

Kristijan je strpljivo čekao razgledavajući postere koji su sa zidova reklamirali Tunis, Grčku, Tursku, Egipat, Španjolsku, Cipar, Maroko…. Pomislio je kako je u zemlji preko noći, bez da je to itko primijetio, zdravstvo postalo biznis kao i svaki drugi. Šareni plakati prenaglašenih boja pozivali su na putovanja svijetom, jednako kao i oni po ordinacijama koji su mu nabijali osjećaj krivnje pitanjem kako je do sada uspijevao živjeti bez pojedinih lijekova.

– Gospodine – zazvala ga je mlada agentica na što se on sa zanimanjem okrenuo prema njoj nagnuvši se naprijed i primičući stolicu bliže – ovo je najjeftiniji i najbrži put koji sam pronašla, a vjerujte mi sve sam provjerila i nećete naći bolju vezu. Dakle imamo grupu koja za Indiju ide preko Dubaija.

Kristijan je samo podigao obrve u iščekivanju daljnjih informacija. Gledao je u njezine usne što su poput zgužvanih hrenovki bez prestanka migoljile premećući jezik po ustima.

– U podne iz Trsta imate čarter let za Veneciju gdje vas u tri i četrdeset i pet poslije podne čeka avion za Delhi. Uključujući pauzu u Dubaiju, let traje dvanaest sati i četrdeset i pet minuta. U Delhiju ste u devet navečer po lokalnom vremenu. Oni su oko četiri i pol sata u plusu u odnosu na nas, znate… u deset i pol navečer imate let za Bangalore koji traje tri sata i deset minuta. U Bangaloreu ste, da vidimo malo… najkasnije u dva ujutro. Ostalih sto i pedeset kilometara možete autobusom, tu vam već u pet ujutro vozi nekoliko redovnih linija iako mislim da vam je najkomotnije uzeti taksi. To je kod njih toliko jeftino da nećete moći ni preračunati u kune.

Kristijan je sporo trepnuo u znak potvrde. Lagano je kimnuo glavom i pružio kreditnu karticu. Dok je djevojka kuckala po tipkovnici, gledao je u vlažne kolutove što su joj probijali crvenu košulju šireći se preko prsluka boje leda. Pomislio je da je sreća što je jedini u agenciji, jer da se uz njega našlo još par klijenata sigurno bi se pogušili od vrućine. Ne skidajući oka s monitora mlada službenica nije prestajala govoriti, kao da posao već nije bio sklopljen i kao da je imala dodatnu potrebu uvjeriti Kristijana da je napravio dobar izbor.

– Mogli ste također ići iz Rima preko Bombaya, koji se od ove godine zove Mumbai, ali onda biste idući let imali tek dan kasnije. Ili od Mumbaija nastaviti vlakom, ali to bi vam produljilo put za najmanje četrdeset i osam sati…

Kristijan je prestao slušati. Godinama nije u dvadeset minuta čuo toliko izgovorenih riječi. Kad je ponovno osjetio blagoslov tišine, shvatio je da su karte konačno spremne. Ustao je i uz pozdrav izašao na listopadsku kišu. Tenisice su mu u tren propustile vlagu. Hladnoća mu se ubrzo raširila cijelim tijelom. Bez kišobrana i odjeven za proljetnu šetnju činio se kao da nije svjestan godišnjeg doba, a ako je i bio, dok je jutros izlazio iz stana sigurno mu nije palo na pamet da se prikladnije odjene. Vrativši se kući, dok je gurao ključ u bravu shvatio je da se ne sjeća trenutka kada je napustio Savičentu. Nije se mogao prisjetiti ni vožnje natrag, ni je li natočio gorivo u automobil. Jedino što je jasno pamtio bio je telefonski razgovor s Majinom majkom. Odmah mu je prepoznala glas.

– Kristijane.

Šutjeli su nekoliko trenutaka, prekratkih da bi se sabrale misli, a opet predugih da bi tišina bila ugodna.

– Kristijane – ponovila je. – Pa nakon toliko vremena… pobogu dečko.

– Da… nismo se dugo čuli, teta Miro. Htio sam malo popričati s Majom.

– Dijete drago, pa kako si? Primi saučešće, Kristijane. Nismo se čuli kad ti je mama umrla pa evo…

Kristijanu se nije razgovaralo s njom. Ponajmanje mu se dalo potezati priču o tome kako mu je i otac umro što gospođa Mira svakako nije mogla znati, jer da jest već bi i to postalo temom razgovora. No bio je svjestan da joj nakon toliko vremena šutnje mora dopustiti neka mu kaže sve što joj je na srcu, prije nego li Maji preda slušalicu. No gospođa Mira je pričala i pričala, zastajkivala, uzdisala, u čas ušutjela možda da ne zajeca, pa bi opet uzdahnula i nastavljala o tome kako se brinula za njega i kako je preko Maje stalno pitala za njegovo zdravlje. Kad se na koncu ispuhala, dala si je toliko oduška da se i naljuti na njega.

– Kristijane, zašto si se prestao javljati? Pa to nije način!

Umjesto da nađe opravdanje za to, Kristijanu je postalo sumnjivo zašto Mira tako dugo govori. Da je Maja kod kuće, već bi razgovarao s njom. Čak i kad joj Mira ne bi dala slušalicu, želeći prvo reći ono što je ona smatrala važnim, Maja bi majci do sad već otrgnula telefon. Ili ne bi? Ma zašto i bi? Kao da je malo puta uzaludno pokušala. Možda sad ne želi ni čuti za njega, moguće je da je odmah shvatila tko zove i mami dala znak da ne želi s njim razgovarati. No možda samo nije kod kuće, vani je s društvom, s dečkom… Ili se udala i ne želi se vraćati na priču o Kristijanu? Prošlost je neopipljiva, to mu je i unutarnji glas govorio. Sve osim sadašnjosti nepostojano je poput izdaha pare na hladnom staklu.

– Teta Miro – ni sâm nije znao u kojem dijelu monologa ju je prekinuo. – Žao mi je. Htio bih samo malo čuti Maju.

S neskriveno kiselim tonom gospođa Mira je odgovorila:

– Maja ne živi s nama. Otišla je, malo nakon što si prekinuo s njom, u Indiju.

Kristijanu se učinilo da mu se glasovi iz telefonske slušalice miješaju s mislima, nije bio siguran što je čuo pa je čvršće pritisnuo slušalicu uz uho i upitao:

– Nisam razumio, Maja je otišla… kamo?

– U Indiju, Kristijane. U Indiji je već dvije godine. Često nam piše. Ponekad i nazove. Dolje vodi kuhinju za siromašne. A tu je mogla završiti medicinu.

Majinoj majci glas je iznova zatreperio što Kristijana, na njegovo vlastito čuđenje, nije pretjerano potreslo iako je razumio da ga gospođa Mira drži djelomičnim krivcem za to što Maja više nije u Rijeci.

– Možeš joj pisati ako hoćeš – dodala je – Sačekaj sekundu, idem po adresu. Imam je zapisanu…

Iako je do polijetanja imao još dva dana, Kristijan je odmah počeo spremati stvari. Višak koji nije stao u torbu nagurao je u vojnički maskirni ruksak. Računao je s time da odlazi na put s kojeg se neće vratiti pa je hodao po stanu gledajući što bi sve trebao ponijeti. No kao i kod bunara želja u Savičenti, tako ni sad ni za čim nije osjetio potrebu. Sve za čime je posegao bile su uporabne stvari; rublje, čarape, krema protiv komaraca, baterijska lampa… U džep prišiven s vanjske strane torbe ugurao je papirić sa šest riječi od kojih mu je poznata bila samo posljednja.

„Chitravathi Road. Puttaparthi. Andhra Pradesh. India.“