Snoputnik | Zoran Žmirić

MILIJUNI LJUDI U SELU S TRI ULICE

Hyderabad na ugodnih dvadeset i osam stupnjeva. Šćućuren na sjedalu do prozora, Kristijan je osluškivao što se oko njega događa. S desne je strane trpio pritisak gomile koja je ispunila autobus. Iako su sjedala bila složena u dva reda s mjestima za po dvoje putnika, na njima se sa svake strane smjestilo najmanje po četvero. Oni koji nisu uspjeli zauzeti mjesto, sjedili su drugima u krilu. Drugi koji su ostali na nogama, stajali su na jednoj nozi, jer za više od toga nije bilo prostora. Ljudi su bili toliko natiskani da onima u sredini nije bilo potrebno pridržavati se za rukohvate, stabilnost im je jamčila masa koja ih je gnječila sa svih strana. Kristijan se prisjetio vijesti koje je prijašnjih godina znao slušati, javljale bi kako je u nekom indijskom gradu sudar kamiona i autobusa odnio više od stotinu žrtava. Znao se pitati koliki su to autobusi kad mogu primiti tolike ljude. Sad je odgovor bio na dlanu, autobusi nisu bili ništa veći od standardnih kojima se inače vozio, samo što su vozači u Indiji imali neke druge kriterije za smještaj putnika. Usprkos neugodnom položaju u kojemu su se svi nalazili, oduševilo ga je što nitko od putnika nije negodovao. Čak i oni koji su stajali, bili su pomireni s time da u idućih sedam do osam sati do Anantapura neće sjesti niti minute. Po tko zna koji put Kristijan je mirno prihvatio situaciju čekajući što će se dogoditi. Iako je bio nadomak cilju, nije osjećao očekivano uzbuđenje. Sjetio se kupovine karata za Indiju i kako mu je agentica naglasila da je odabrao dobru rutu. Umjesto iz Venecije za Delhi, mogao je ići od Rima za Mumbai. Rekla je „Od Mumbaija možete nastaviti vlakom, ali to bi vam produljilo put za najmanje četrdeset i osam sati.“ Tada su mu se dva dana više činila kao izgubljena utrka s vremenom, no sad, iako nije mogao izračunati koliko je prošlo od slijetanja na aerodrom u Delhiju, četrdeset i osam sati je izgledalo kao nešto što će proteći u treptaju oka.

Razmišljao je koliko su događaji iz prošlosti uvjetovali situaciju u kojoj se trenutno nalazio i bi li se išta promijenilo da su se drugačije odigrali. Koje su njegove akcije prouzročile koju reakciju i što bi se dogodilo da je povukao neke drugačije poteze? Da ga nije ubio, bi li mladi vojnik stradao na neki drugi način? Da onoga dana nije povukao obarač, da li bi već dan kasnije na jednak način ubio nekog drugog vojnika? Da nije prekinuo s Majom, bi li ona prekinula s njim? Da Maja nije otputovala u Indiju, da li bi mu se u životu ipak pojavio razlog zbog kojega bi doputovao ovamo? Da nije propustio avion u Delhiju, da li bi na neki drugi način i na nekom drugom mjestu susreo Gobinda, Indru, Ćandradara, Ericha, Subramanju… Da nije bilo tumora bi li iz nekog drugog razloga zaboravio prizor koji je vidio u čestaru iza Durginog hrama, a kojega se toliko želio prisjetiti.

„Želje i sjećanja. Bila ona ružna ili lijepa, sjećanja me drže u prošlosti. Vežu me za ljude, mjesta i događaje kojih više nema. Vezan sam za stvari koje ne postoje, jer ni prošlost ne postoji. Kao ni budućnost. Ona se tek ima dogoditi kao rezultat onoga što činim sada i onoga što očekujem da se ima dogoditi. Nema stvarnije stvari od ovog trenutka. Sve ostalo je nebitno i bezvrijedno. Sve ostalo je iluzija koju stvara um. Srce pak, srce ne postoji ni u prošlosti ni u budućnosti. Srce ne poznaje stanje ni osjećaj koje um zaziva iz prošlosti ili ih umišlja kao sliku budućnosti.“

„A želje?“

„Srce kuca sad i ovdje, bez ikakvih želja. Želja se rađa iz prirode uma koji mjeri, odvaguje, procjenjuje, uspoređuje i sudi. Oči hrane um, a što um manje vidi to se želje manje javljaju.“

Vozač je skrenuo na zemljani put zbog čega je vožnja odjednom postala nepodnošljiva. Putnici su se gušili uskovitlanom prašinom koja je olako ulazila u autobus bez prozorskih stakala. Ljudi su kašljali zaklanjajući nos i usta dlanovima i maramama, no i dalje nitko nije zanovijetao. Vrativši se na asfaltiranu cestu, prašina je ubrzo izvjetrila donoseći željenu svježinu. Udahnuvši punim plućima, Kristijan zavuče ruku u platnenu torbu koju mu je Krišna u Hyderabadu napunio s nekoliko boca vode prije nego ga je posjeo na autobus za Anantapur. Odčepio je bocu i iskapio svu vodu.

„Izvrsnog li osjećaja“ – pomisli. „Ovo je isto kao kada se jak vjetar provuče kroz grane drveća, otpuše sjemenje i ostavi prazne ljuske.“

U čas se prisjetio fijuka kvarnerske bure koja se pod prozorom ambulante u riječkoj bolnici obrušavala na nezaštićene smreke.

„Sjećanja. Beskorisna, ostavljena i pokopana. Kakav je tek blagoslov roditi se slijep, uskratiti umu tlo na kojemu niču želje?“

Misli su mu se raspršile pred naletom zvukova koji su dopirali kroz prozor. Autobus je sve češće sustizao vozila koja su stvarala nesnosnu buku. Muk goveda iz teretnih kamiona sabijenih poput putnika u autobusu, u nekom se čudnom tonalitetu provlačio ispod višeslojne galame stvorene tutnjavom tegljača i kipera, dvotaktnim kloparanjem furgona, zvrkom mopeda, zavijanjem sirena s motornih rikši i teško prepoznatljivim urlanjem nalik na policijske sirene. Svatko je pretjecao svakoga, svi su svima trubili, kočnice su škripile, gume su cviljele, Anantapur je očito bio na domak.

Pola sata kasnije, u predgrađu Anantapura ispred parkiranog autobusa svi su se putnici stisnuli oko vozača koji je zaudarao na motorno ulje. Kristijan se začudio shvativši da vozač tek sad naplaćuje karte jer do tada je bio uvjeren kako je Krišna još u Hyderabadu podmirio trošak njegovog puta. No veliko čuđenje zamijenilo je još veće. Nitko od putnika nije pokušao iskoristiti gužvu i izvući se, svi su strpljivo čekali svoj red. Dok se vozač približavao, Kristijan je načuo kako nekoliko njih nema novaca, što vozača nije nimalo uzbudilo. Dapače, ostalima je mirno nastavio naplaćivati karte i to u iznosu koji bi procijenio da je netko kadar platiti. Tri stotine rupija, sto pedeset rupija, dvadeset rupija, deset rupija… vozač se razbacivao cijenama kao da je autobus imao deset razreda komfora i kao da putnici nisu došli iz istoga grada. Kad je red konačno došao na Kristijana, skrušeno je priznao da je praznih džepova na što se vozač bez riječi obratio sljedećem putniku i opet sljedećem, sve dok sav trošak nije namirio od onih koji su imali novac.

Desetak minuta kasnije, gomila se raspršila. Kristijan je stajao potpuno sam ne znajući na koju stranu krenuti. Odlučio se za smjer iz kojeg je dopirao živahan razgovor na teluguu. Koračao je sporo i nesigurno, tapkajući oko sebe štapom od trstike, a kad je čuo da se razgovor utišava, shvatio je da je dobro odabrao. Očito su Indijci koji su nešto veselo čavrljali, primijetili kako im prilazi zašutjevši u očekivanju da im se obrati. Kad je štapom umjesto u pod udario u lim koji je zazvučao poput šuplje kante, shvatio je da je došao do nečijeg parkiranog automobila.

– Pozdrav!

Još uvijek nije znao stoji li ispred njega netko od suputnika iz autobusa ili kakvo novo lice.

– Namaste – nastavio je Kristijan ovog puta po domaćem običaju.

– Namaste, pozdrav, gospodine – odgovorio je ugodni mekani muški glas dodajući

– Trebate li pomoć?

Kristijan se nasmije otvoreno pokazujući zube.

– Pa, zapravo, da, mislio sam pitati kako da dođem do Bangalorea. Može li me netko uputiti?

– Naravno, gospodine – nastavio je glas. – Bangalore je četiri i pol sata odavde, a mi se nalazimo na najvećem odmorištu u krugu od nekoliko stotina kilometara. Tu ćete lako uhvatiti prijevoz za Bangalore.

Iako nije brinuo o nastavku puta, Kristijan se radosno nasmijao činjenici da se stvari opet same od sebe povoljno razvijaju.

– Ispričavam se, o kakvom je odmorištu riječ?

– Ovo je veliki parking na kojemu staju svi vozači autobusa i taksisti koji voze liniju između Hyderabada i Bangalorea – odvratio je ljubazni glas nastavljajući istim tonom. – Iza nas su štandovi, možete kupiti voće, sokove, vodu, sladoled ili pojesti ručak… Tu se putnici i vozači okrijepe pa idu dalje.

Kristijan je dobio više informacija nego li mu je trebalo za nastavak puta. Shvativši da pred sobom ima razgovorljivog čovca, odlučio je iskoristiti priliku i do kraja se upoznati s detaljima.

– Prava je sreća što sam naišao na vas, odlično govorite engleski.

– Engleski govorim od malih nogu, gospodine, a i koristim ga svakodnevno više nego telugu. Ja sam Aslam i vozim taksi. Svaki dan na ovoj ruti prevozim turiste iz cijelog svijeta.

Kristijan je osjetio naklonost prema vlasniku ljubaznog glasa. Koraknuo je prema njemu i otvoreno priznao:

– Aslame, jako mi je drago da smo se sreli.

– Također, gospodine – odvratio je čovjek još ljubaznije.

– Recite mi, imate li savjet za mene. Kako da dođem u Bangalore, s tim da eto, moram reći da…

Dok je Kristijan tražio način da objasni svoju nezavidnu situaciju, Aslam je već naslutio problem.

– Nemate novaca, gospodine?

– Nemam – odvratio je skrušeno Kristijan.

– Auh, uh, uh, uh… da vidimo. Vi ste sa zapada? – započeo je Aslam metodom detekcije.

– Jesam, iz Europe.

– To će onda biti lako – ohrabreno će Aslam. – Sigurno postoji taksi s kojim zapadnjaci idu u Bangalore i u kojemu se da naći jedno mjesto viška. Neće vas odbiti.

– Aslame – zahvalno će Kristijan. – Možete li me uputiti prema ljudima, da pokušam…

– Nema potrebe, gospodine – prekine ga Aslam usred rečenice. – Ja ću se raspitati kod svojih prijatelja taksista tko vozi zapadnjake u Bangalore, a da ima slobodno mjesto. Vi samo sačekajte tu.

Kristijan nije mogao skriti radost.

– Aslame, ne znam kako zahvaliti?

– Sve je u redu, gospodine – i dalje će ljubazno taksist. – Recite mi samo, idete li točno u Bangalore ili vam je Bangalore samo orijentir?

– Dobro pitanje, Aslame, vidi se da ste iskusan vozač – zadivljeno će Kristijan.

– To mi je posao, gospodine, znam sve rute i sve putove od Bhopala do Mysorea.

– Putuju li turisti često u Bangalore?

– Naravno. U Bangaloreu je međunarodni aerodrom, ali mnogi odlaze u ašrame u Muddenahalli i Whitefield pa kažu da putuju za Bangalore. Dakle, ako trebate u Muddenahalli, on je prije Bangalorea, a ako idete za Whitefield, onda produžujete i Bangalore ostavljate iza sebe. Kamo točno putujete?

– Idem u Puttaparthi – odvratio je Kristijan.

Aslamov je glas po prvi put tijekom razgovora poprimio ozbiljniji ton.

– Puttaparthi, gospodine?

Kristijan se pokušao sjetiti papirića s Majinom adresom.

– Ako me sjećanje služi, grad se zove točno tako.

– Gospodine, Puttaparthi nije grad, to je selo niti sat vremena vožnje od nas – zaključio je uvjerljivo Aslam i nadovezao: – Ako idete tamo, ne morate ići u Bangalore.

Kristijan nije znao što misliti o novom razvoju situacije. Počešao se po bradi i nastavio zapitkivati.

– Nego kuda onda moram ići?

– Puttaparthi se nalazi između Anantapura i Bangalorea, gospodine – odvratio je taksist čudeći se pri tom. – Tko vam je uopće rekao da morate ići u Bangalore da bi došli u Puttaparthi?

Kristijan je bio zbunjen. Vrtio je u glavi kartu Indije pokušavajući dokučiti nije li naišao na slatkorječivog varalicu ili se njegov cilj puta doista na neki bizaran način zemljopisno izvitoperio.

– Gospodine! – Aslamov glas bio je vrlo uvjerljiv. – Znate li kamo idete?

– Moja prva ruta bila je let avionom od Delhija u Bangalore, a od Bangalorea sam trebao ići taksijem u Puttaparthi. No kao što vidite, nije baš sve išlo po planu.

Kristijan je raširio ruke pokazujući u kakvom je stanju. Na nogama je nosio plastične tamno plave sandale istruganih potplata po čemu je bilo jasno da od slabosti u hodu vuče noge. Mršav, skoro proziran, umotan u narančasto platno, činio se kao duh koji ne dodiruje zemlju. Vitkim rukama i koščatim prstima jedva je pridržavao prut od trske. Duga tamna kosa, tanka, ali čista i sjajna, na tjemenu bi skupljena u čvor omotan i pričvršćen đapamalom. Nešto prorijeđenih pramenova padalo mu je niz tanušni vrat na široka, no suha ramena s kojih se preko prsa klatila platnena vreća boje šafrana. S ispijenog, ali napetog lica prekrivenog s nekoliko centimetara dugačkih i rijetkih dlaka, čitao se umor, ali i duboka mirnoća. Treptao je sporo i ne često, a svijetloplave oči, iako bistre poput gorskog kristala, nepomično su fiksirale nevidljivu točku.

– Priznajem, ne izgledate kao netko tko je imao kartu za avion – nasmijao se Aslam.

– Vjerujem, ali eto. Imao sam. I kartu i novac. No opljačkali su me. Izgubio sam novac, torbu, ruksak…

– U Indiji kažu da čovjek svoje probleme posvuda nosi kao što nosi ruksak. Možda vam je ovo neka poruka… da se riješite problema?

Aslamov ton odavao je trud da se razgovor o nevolji koliko toliko okrene na šalu. Kristijan se pak sjetio kako je u Itarsiju čekao kartu i kako mu je starac u redu slikovito objasnio da svoju bol nosi poput ruksaka.

– Meni se čini da mi problemi nisu postali ništa manji nakon što su me opljačkali.

Aslam je nastavio znatno brižljivije:

– Gdje su vas opljačkali gospodine?
– U Itarsiju. Ali to sad nije važno.

– Itarsi? – dodao je Aslam. – Sve razumijem. Vi ste trebali doći s donje strane iz Bangalorea i ići gore za Puttaparthi. No došli ste s potpuno druge strane, gospodine, odozgo, tako da vam je sad Puttaparthi bliže nego Bangalore.

– Aslame, ispričavam se ako gnjavim, ali htio bih do kraja biti siguran. Da bih došao u Puttaparthi, sada ne moram ići u Bangalore?

Aslam se razdragano smijao. Kristijan je čuo kako se njegov glas kotrlja oko njega, očito ga je ovaj obilazio ne bi li ga bolje odmjerio.

– Puttaparthi je niti osamdeset kilometara od nas, gospodine, i ja upravo idem tamo po putnike koje ću odvesti na aerodrom u Bangalore. Prazan sam i možete sa mnom.

– Aslame, to je izvrsno, ali podsjećam vas da nemam novac – pokušao je Kristijan još jednom naglasiti situaciju u kojoj se nalazi.

– Ja i ovako idem u tom pravcu – zaključio je dvojbu Aslam i dodatno ohrabrio Kristijana: – A vi ćete mi praviti društvo.

Krenuti s Aslamom ili ne, Kristijan je dvojio tek sekundu. Ako je ovaj čovjek i imao neke zle namjere, jedino čime se kod Kristijana mogao okoristiti bila je iznošena odjeća, par boca vode i mala drvena figura Ganeše. No već idućeg trena, s punim povjerenjem u sudbinu, Kristijan je kucnuo štapom o tlo i odgovorio:

– Aslame, kad god budete spremni za polazak, samo recite.

– Možemo odmah, gospodine, ovo je moj džip.

Aslam je klepnuo rukom po haubi, na što je Kristijan krenuo za zvukom.

– Imam i adresu, to je valjda jedino što sam uspio sačuvati. I molim vas, nemojte me zvati „gospodine“. Ja sam Kristijan.

– U redu, gospodine. Kristijan.

Kristijan je svom novom vozaču pružio zgužvani, prljavi papirić na što je ovaj prišao dovoljno blizu da se moglo prepoznati kako je riječ o omalenom čovjeku ne višem od sto i šezdeset, sitne građe i laganog koraka.

– Chitravathi Road, Puttaparthi.

– Znate li gdje je to?

– Naravno, gospodine. Kristijan. To je jedna od tri ulice u selu. U Puttaparthiju ne živi više od osamsto ljudi.

– Krenimo onda, Aslame, a kad stignemo, nadam se da mogu zamoliti još jednu uslugu.

– Naravno, na raspolaganju sam vam sve dok ne pokupim putnike za Bangalore – uzvratio je taksist ljubaznošću koja je nadilazila onu uobičajenu poslovnu.

– Odlično, trebat će mi smještaj – objasnio je Kristijan.

– Ajajajaj. To će biti malo teže, gospodine Kristijane – zabrinuo se Aslam. – U Puttaparthiju je u svakom trenutku nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Unutrašnjost džipa mirisala je na dizel i ljute začine. Udobno se zavalivši na zadnje sjedište Kristijan je zabacio ruke iza glave. Ispruživši noge preko sjedala leđima se oslonio na vrata. Motor je zabrundao zatresavši stakla na prozorima. Premećući jezikom po ispucanim usnama, Kristijan razmisli o svemu što mu je Aslam ispričao. Ako je Puttaparthi selo, kako to da u njemu živi na desetke tisuća žitelja? Možda je to normalno u Indiji gdje gradovi broje na desetke milijuna stanovnika? I zašto je Maja uopće od svih mjesta na svijetu ili barem od svih mjesta u Indiji, odabrala boraviti na tako zabačenoj lokaciji?

– Aslame, odlično govorite engleski, ali ipak nešto nisam razumio. Koliko ljudi živi u Puttaparthiju? Jeste li rekli osamsto ili desetak tisuća?

– Puttaparthi je selo koje možete propješačiti u petnaest minuta, gospodine. Čak nije ucrtano na kartu, ali ipak godišnje kroz njega prođe milijun ljudi iz cijelog svijeta.

Kristijan se kratko zamislio.

– Da zaključim, u selo s tri ulice dolaze milijuni ljudi?

– Da, gospodine. Kristijan – potvrdio je sigurnim glasom taksist.

– Aslame, ovo je neka šala s kojom dočekujete turiste, je l’ tako?

– Ne, gospodine, Kristijan – nasmijao se Aslam slatko i od srca. – Ja imam osjećaj da se vi cijelo vrijeme šalite sa mnom.