Snoputnik | Zoran Žmirić

VJETAR KOJI GRIZE GRANE

Deblo smreke naziralo se kroz dopola spuštene rolete jedva odolijevajući divljačkim naletima bure. Dobro zabrtvljen prozor nije propuštao fijukanje kojim je vjetar pokušavao progristi grane, no sam prizor nasrtaja nevidljive sile na stablo budio je nelagodu i osjećaj nemoći. Kristijan se osjećao upravo tako. Sjedio je za širokim stolom nasuprot neurologu koji posljednjih deset minuta nije progovorio niti riječi. Gledao je kroz prozor iza liječnikovih leđa kako bura nad Kvarnerom kuha zapjenjenu modrinu noseći put Istre tamne trudne oblake. Sa stražnjicom na rubu neudobne stolice, savijen, blijed i trbuha slijepljenog uz leđa, Kristijan je čekao da mu prosijeda glava sa skupim naočalama na vrhu rimskog nosa priopći uzroke njegovih problema. Zamišljajući skorašnje čitanje dijagnoze nalik vjetru što nemilosrdno svrdla kroz smrekine grane, na trenutak se upitao hoće li ga ovoga puta razgovor konačno emotivno uzburkati, no odmah potom pažnju je posvetio pomnom promatranju prostorije. Ordinacija ni po čemu nije bila drugačija od svih ostalih koje je posljednjih godina posjećivao. Dok je liječnik začitan nad papirima tek tu i tamo nakašljavanjem davao znak da je prisutan, Kristijan je pogledom prelazio preko zidova uspoređujući ih sa zidovima ambulanti u kojima je zadnjih godina znao čekati tuđe odgonetke na pitanja kojima ga je njegov metabolizam iskušavao. Sve su te odaje imale isti teški miris kojeg je svojim ispaćenim, trulim uzdisajima, desetljećima iza sebe ostavljao tko zna koliki broj ljudi. Bijeli bi im zidovi u pravilu bili oblijepljeni reklamama za ljekovite preparate koji su sugerirali kako dulje živjeti, a čak su i zidni ormarići s neonskim lampama za očitavanje rendgenskih snimaka bili posve jednaki, zagasitih aluminijskih okvira i blijedo zelenih stakala. Jedino po čemu su se sve te ordinacije razlikovale bile su svijetle konture na crnim rendgenskim folijama ne baš jasnih motiva. Kristijanov pogled najduže se zadržao upravo na nizu takvih prikaza složenih u dva reda iza doktorovog desnog ramena. Taman kad je snimkama svoje lubanje odlučio posvetiti punu pažnju, doktor je konačno progovorio:

– Malo ste pričekali jer sam morao pročitati sve na što ste se do sad žalili, a tu je i dvadesetak nalaza i mišljenja drugih specijalista.

Kristijan je odšutio odgovor držeći kako će doktor nastaviti i bez njegovog uključivanja. Nije se prevario. Odlažući posljednji nalaz na hrpu u žutoj kartonskoj košuljici, liječnik je skinuo naočale i krenuo:

– O.K., dok čekamo CT da vidimo redom. Dakle počelo je devedeset i prve godine, tupim bolovima u predjelu čela?

Bio je to poziv Kristijanu da se uključi, no on je nezainteresiran za slušanje stvari koje je znao, čekao da prijeđu na bitno. Nastala je kraća šutnja u kojoj je po deseti put proučio nazive na drškama reklamnih kemijskih olovaka koje su virile iz čaše pokraj telefona, da bi na koncu konačno otvorio usta:

– Tako je počelo – procijedio je monotonim glasom. – A nastavilo se probadanjem i bljeskovima prvo kroz jedno, pa kroz oba oka. Onda su se bez nekog reda pojavljivale vrtoglavice, dvostruke slike. I ravnotežu sam znao gubiti. Napravio sam hrpu nalaza i svi su bili uredni.

Liječnik se ohrabrio vidjevši da je konačno dobio sugovornika.

– To vidim iz vašeg kartona. No u tom se trenutku stvar nije razvila u ovo što imamo sad?

Fiksirao ga je spuštene brade i značajno dignutih obrva kao lisica što sa sigurne udaljenosti iz rupe gleda lovačkog psa. Namjesto dramatičnije reakcije, Kristijan samo umorno trepne i nastavi:

– Prvo je rečeno da je psihosomatski. Kao, logičan nastavak PTSP-a.

– Vidim, bili ste na terapijama, prvo grupnim, a kasnije i pojedinačnim.

Kristijan se zagledao u liječnika:

– Da, pokušali smo, kako su to rekli? Razgovorima ponovno proživjeti traumu i prihvatiti je na emocionalno zreliji način.

Oslonivši laktove o stol liječnik je prekrižio prste, podmetnuo ih pod bradu i sa znatiželjom nastavio:
– I kako je to prošlo?
Kristijan se brecnuo u nevjerici na takvo pitanje:

– Kako bi prošlo? Ja sam savršeno svjestan svojih postupaka i nema tog razgovora koji ih može promijeniti.

Liječnik je krajičkom oka preletio preko nalaza na stolu listajući ih jednom rukom:

– Lijekovi nisu pomogli?

Opet je nastao kraći tajac za koji nije bilo jasno tko će ga prvi prekinuti. Gledali su se neko vrijeme. Kristijan je u vodnjikavim očima sredovječnog liječnika ipak uspio prepoznati istinsku zabrinutost, no teško je nalazio motiv za nastavak razgovora na način koji se od njega očekivao. Liječnik je pak vidjevši u Kristijanu nezainteresiranost odlučio ohrabriti mladića neka odgovori, no pokazalo se kako za to neće biti potrebe. S daškom iskrenog razočarenja Kristijan je odgovorio:

– Doktore…

Načinio je kratku pauzu kako bi se nagnuo prema stolu i pročitao ime s četvrtastog žiga.

– Denis Zvonarić. Umoran sam od ovakvih razgovora. Farmakoterapija? Tako zovete kljukanje lijekovima, je l’? Čemu to služi uopće? Da mi se digne raspoloženje u stanju u kojemu sam svjestan svega? Kakav oksimoron! Živjeti s onime što sam činio i istovremeno biti dobre volje?

Stavljajući ponovo naočale na nos doktor je još jednom prelistao papire posebno se zadržavši nad jednim.

– Uobičajena je praksa pacijentu smanjiti depresiju kako bi se kontroliralo psihotične simptome…

– Nisam ja pacijent nego ubojica! Razumijete li? Nema za to lijeka. Tu ne pomaže četrdeset miligrama Seroxata za doručak, ni sto miligrama Fevarina za večeru. Mene treba zatvoriti, a ne liječiti.

Doktor je osjetio nelagodu.

– Niti jedan sud vas ne bi osudio. Što ste učinili, učinili ste, procijenili ste da je tako najbolje.

– Ne bi me osudili jer ja o tome nemam što reći, osim da sam ubio. A to sudstvu ne bi bilo prvi put da čuje i vidi. Žrtve se brane vriskom, a ubojice šutnjom.

Liječnik je s iskrenim razumijevanjem gledao u mladića pred sobom. Tamnu tanku kosu škare nisu dodirnule barem godinu dana. Upale svijetloplave oči bez sjaja nasađene iznad sivih podočnjaka sporo su se kretale čak i kada bi razgovor prividno dobio na živosti. Iako obrijan, zbog pothranjenosti je bio nalik na kakvog isposnika, a čitavoj slici nije pomagao ni opušteni mišićni tonus lica, dok je blijeda koža jasno odavala osobu koja se godinama nije izlagala suncu. Brade spojene s prsima, usukan kao izgladnjelo pseto, činilo se da će se prepoloviti ako se prigne još samo centimetar. Doktor je još jednom neskriveno odmjerio Kristijana i iznova u kartonu potražio njegov datum rođenja.

– Razumijem da ste jako mladi otišli u rat. Koliko ste imali? Nepune dvadeset i dvije? No činili ste što ste morali, imajte to na pameti.

Kristijan je podigao umorni pogled prema liječniku:

– Zadnji kojeg sam… nisam to morao učiniti. Svaki dan iznova povlačim obarač i želim da puška zaglavi.

Liječnik je odlučio da se razgovor ne pretvori u terapijski sastanak pa je nastavio s nešto manje sućuti u glasu:

– Vi ste pacijent od onoga trenutka kad ste zatražili medicinsku pomoć.

Kristijan je umorno puhnuo odbivši komentirati pa je nastavio u drugom pravcu.

– Tada nisam ni imao ove simptome. Četiri godine liječen sam onako, odokativno, napamet, a ovo je počelo prije pola godine.

– Ti glasovi, je l’?

– Ma, nisu to nikakvi glasovi – uzvratio je Kristijan s nešto ljutnje u glasu: – To su misli, barem ih ja doživljavam tako. I razgovaram s njima, sa svojim mislima. Ali ti odgovori i poruke koje dobivam… ne znam od kud dolaze, no jasni su kao što sada čujem vas. Vjerujte mi, nisam lud.

Liječnik je podigao slušalicu narančastog telefona. Pritisnuo je jednu od tipki i kratko zagrmio:

– Je l’ konačno stigao CT?

Vratio je slušalicu pedantno na aparat i nastavio mirnijim tonom:

– Niste ludi, ali pričekajmo i nalaz CT-a, iako sad već i rendgen otkriva neke stvari koje se prije nisu vidjele.

Kristijan je našao snage za ironiju. Svidjelo mu se to.

– Odlična vijest, možete li je nekako javiti kolegi koji me je stavio na lijekove protiv šizofrenije?

Doktor je pojeo gornju usnu podižući obrve:

– Znam za to. To se nikako nije smjelo dogoditi. No s obzirom na to da… Koliko dugo niste spavali? Kad kažem „spavali“ mislim na čvrsto spavanje od pet do šest sati u komadu?

Kristijan je nezainteresirano ušutio. Prebirao je po sjećanjima ne uspijevajući naći odgovora:

– Ni ne sjećam se kad sam zadnji put spavao. Možda, prije dvije godine. Ne znam. Teško mi je snaći se u vremenu, dani su mi i ovako svi isti.

– Sve bi se to moglo pripisati i nesanici, koja se pak može pripisati depresiji. Nesanica je mogući uzrok hipnagogije. Jesu li vam ikada spominjali hipnagogne fenomene?

Kristijan je nezainteresirano odmahnuo glavom.

– Ne baš.

Liječnik je nastavio:

– Manifestiraju se kao halucinacije koje se pojavljuju prije samog sna, kad čovjek zadrijema na trenutak. Mogu biti vidne ili slušne što je moglo odgovarati vašem stanju. Niste spavali, nemate apetit, bili ste iscrpljeni… vrlo je vjerojatno da sve to za posljedicu ima glasove koji vam se…

Kristijan je dignuvši desni dlan odlučno prekinuo daljnje objašnjavanje:

– Doktore to nisu glasovi. Ja ne čujem zvuk, već svoje misli. Samo što su čudne, nerazumljive. Kao da razmišljam o nejasnim stvarima koje sam sebi pokušavam rastumačiti. Ma… teško mi je objasniti, ali točno je da se to događa svaki put kad sam pospan. Tad ih čujem. Ne čujem ih, nego sam ih zapravo svjestan. I onda se trznem i od spavanja nema ništa.

Ordinacija se uz reski fijuk vjetra naglo otvorila. Kristijan se nije osvrnuo na kratki rafal potpetica znajući tko ga je i zašto otkucao po hrastovom parketu. Ne čekajući da mu sestra priđe, liječnik je poskočio na noge i preuzeo nalaze nakon čega ju je otpratio izgurujući vratima propuh. Ne skidajući oka s pristiglih papira spustio se u stolicu da bi se na neko vrijeme zagledao u samo njemu vidljivu točku. Konačno se uspravio, te u dva koraka prišao do ostakljenog ormarića kako bi spustio jednu po jednu Kristijanovu rendgensku snimku te ih s ostalim nalazima sa stola spremio u veliku bijelu kuvertu. Kristijan je gledao u doktora razmišljajući kako su jedini ljudi koje je u zadnjih nekoliko godina sretao i s njima razgovarao bili ili liječnici ili poštari koji su mu donosili mirovinu. Svjestan da je takvo što potpuno neuobičajeno, nije ipak u tome nalazio ništa loše. Povlačenje u samoću netko bi možda protumačio kao bijeg, no on ga je vidio kao izbor kojeg je rado usvojio. Sjedeći duboko zavaljen u stolici, pogledao je u liječnika. Na licu mu je pročitao kako je konačno došao trenutak da zaokruže današnji pregled. Ipak je imao potrebu još nešto dodati.

– Problem je tim veći što mi se konstantno spava, a kako ne mogu zaspati, čujem ih skoro neprekidno. Te unutarnje misaone dijaloge koji me dodatno iscrpljuju.

Tromo je ustao i uzeo pruženu dokumentaciju očekujući konačno mišljenje. Doktor je šakama napunio džepove bijelog mantila, zaljuljao se na prstima i zaključio:

– Sve to što vam se posljednjih godina događa, ma koliko bilo komplicirano i teško povezivo, sada dobiva jednu sasvim drugu dimenziju. Konačno imamo nalaz pred kojim svi dosadašnji padaju u vodu.

Riječi su prošle kroz Kristijana poput vjetra koji je vani i dalje svrdlao izložena stabla. Nebo i more bez kontrasta spajali su se s prozorskim okvirom razlijevajući se ordinacijom, njenim zidovima i podom, obavijajući čitav prostor sivilom što je brisalo siluete dvojice muškaraca koji su se gledali skoro pa s prisne blizine.