Snoputnik | Zoran Žmirić

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Sveta Majko, moli ti se tvoja Maria Gomez iz San Vicentea pokraj Buenos Airesa.

Mjesecima ne prestajem razmišljati o tebi, Majko. Iako ti jako dugo nisam pisala stalno sam s tobom u mislima. Znam što si osjećala kad si izgubila Sina, znam što si proživljavala tri dana kada nisi imala koga zagrliti, a željela si, ali znam i što si osjetila kad se vratio. O, radosti! Molila sam ti se, Majko, tebi, Bogu svemogućemu, Isusu spasitelju i Svetome Vincentu, da mi podarite milost da osjetim što znači biti majka. Umjesto da me blagoslovi sinom, Svevišnji me blagoslovio s dva sina. U San Vicenteu, na sat vremena autobusom od Buenos Airesa, dugo se nisu rodili blizanci, a tu smo milost dobili ja, Maria i moj Santiago.

Gledam ih kako rastu, Majko, gledam i mog Santiaga kako se valja s njima po tepihu, gledam svoju mamu kako proviruje iz kuhinje i briše suze. Nekada je plakala i krila to, govorila da je luk peče dok priprema salsu, a sad joj suze teku od radosti i ne srami ih se već je ponosna. I ja sam ponosna, Majko, i sretna sam i presretna. Vjerujem da moj tata vidi moje sinove, moga Vicentea i moga Xaviera i da ih blagoslivlja. Kada je otišao u mirovinu, planirao se vratiti i živjeti s nama, ali neke odluke čovjek kasno donese. Bog nam cijeloga života daje priliku da nešto napravimo i cijeli život provedemo misleći je li ta odluka ispravna. Na kraju i odemo pred Gospodina bez da smo išta odlučili i napravili. Tako je i na moja vrata umjesto tate, stiglo pismo njegovog odvjetnika i vijest da više nije s nama. Zato ja ne želim propustiti nijednu priliku koja se pred mene stavlja. Provodim s obitelji svaku sekundu i uživam u njoj jer ne znam kada će me Bog pozvati pred sebe. Želim sve vrijeme potrošiti uživajući u mojim sinovima, gledajući ih dok rastu.

A rastu, Majko, toliko brzo da se moj Santiago smije vrteći glavom dok govori kako će morati naći još jedan posao kako bi ih prehranio. Teta Beatriz kaže da djeca prvih par mjeseci govore s anđelima. Moji anđeli će uskoro napuniti tri godine i još uvijek razgovaraju s anđelima. Ne razumijem ih uvijek, ali ih slušam kao što bih slušala kada bi tvoj kip u našoj sobi progovorio. Slušam ih i zapisujem sve što kažu. Jučer sam ih kupala. Kuća je posebno puna smijeha kad se moji anđeli kupaju. Obojica obožavaju vodu, uvijek ih smiruje i uspavljuje. Ali jučer su se po prvi puta posvađali. To se do sada nije dogodilo, zato sam brzo zapisala što su to moje dvije sreće pričale. Iako ih Santiago i ja učimo ljubavi, dječaci su jedan u drugoga upirali prstom i igrali se kao da pucaju. Pitala sam da mi kažu od kuda im to, gdje su vidjeli da se tako puca, a Vicente mi je rekao da su on i Xavier već pucali jedan na drugoga. Rekao je „Mama, kad smo Xavier i ja jednom bili veliki kao ti i tata, Xavier je pucao u mene. Padao je snijeg i bilo je jako hladno. Gledali smo se, a onda me Xavier ubio.“ Obojica su se rasplakali, Santiago i ja smo ih jedva umirili i uspavali.

Ne znam uvijek što znači to što moji anđeli govore i ne znam od kuda im uopće te priče. Možda im to anđeli šapću? Kod nas često pada kiša, ali snijeg skoro nikada. Ja to nikako ne razumijem. Ali tko je taj koji može razumjeti i ono što mi odrasli govorimo? I tvoj je Sin mnoge stvari govorio ljudima, a razumjela su ga tek dvanaestorica. Tko može razumjeti život i reći da sve što nam se događa već nije negdje dogovoreno i isplanirano? Tata je govorio da se njegov Sveti Vincent u zemlji koja se zove Istra i naš San Vicente, sat vremena autobusom od Buenos Airesa, nalaze skoro na istim mjestima na karti i da to nije slučajno. Zato se još jednom zahvaljujem Svetom Vincentu što mi je uslišio molitve. Tata je isto govorio da njegova zemlja Istra i Južna Amerika izgledaju kao srce. Majko Sveta, zahvaljujemo se tebi i presvetom srcu tvojega Sina.

Tvoji Vicente, Xavier, Santiago i Maria Gomez.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.