Snoputnik | Zoran Žmirić

RIBE U STAKLENOJ KUGLI

Prozori Kristijanove sobe u Rijeci bili su zaštićeni gustim škurama koje nisu propuštale svjetlost. Vremenom su mu oči zbog neispavanosti postale preosjetljive zbog čega bi ga razdražila i najmanja pomisao da se izloži dnevnom svjetlu. Povlačeći se u tamu i hlad godinama nije bio probuđen suncem. Da je kojim slučajem tijekom vožnje prema Vrindavanu uspio zaspati, sada bi imao i to iskustvo. No ugodno se iznenadio shvativši da sunce doživljava na nov način, što mu je godilo obzirom na to da mu u Indiji i ovako nije mogao umaknuti. Prošlo je više od sat vremena ugodne vožnje širokim ulicama Delhija, prije nego li je taksi sišao na cestu za Vrindavan. Idućih stotinjak kilometara polusan je bio sve što mu je um dopustio, pa je cijelo vrijeme bio svjestan kako se tama s istoka rastapa pred zlatnom loptom. Otvorivši oči vidio je svog vozača, starog i žilavog Sikha kako pjevušeći vrti širokim volanom u susret gradu. Neprimjetno je zavukao ruku u torbicu i prebrojao novac. Bio je tu, svih tisuću i petsto dolara. Pridigao se sa zadnjeg sjedala rastegnuvši se u više nego prostranom vozilu. Bio je to bijeli Hindustan Ambassador istovjetan britanskom originalu kojeg su Indijci masovno proizvodili krsteći ga Kraljem indijskih cesta. Otkad je 1959. proizvodnja iz Cowleya u Britaniji preselila u Kalkutu, do današnjeg dana nije promijenio dizajn, a njegovu su udobnost cijenili i mnogi indijski političari odabravši ga za svoje službeno vozilo. Popularni Amby definitivno je bio jedna od nacionalnih ikona. Vidjevši da mu se putnik pribrao, Sikh je ne skidajući oka s ceste zakrenuo retrovizor kako bi vidio svoju mušteriju. Činio se više nego zadovoljan ulovom mašući Kristijanovim prospektom i pokazujući na mrlju gdje je flomasterom pisalo ime odredišta. Gutajući samoglasnike, veselo je naglašavao svaku riječ:

– Vrindavan! Da! Da! Vozim u Vrindavan!

Vrindavan se budio otkrivajući svoju spavaćicu od žute prašine. Promet je od ranog jutra bio toliko gust da se zbog dimnog baldahina moglo bezbolno gledati u sunce. Ususret gradu jurcali su bijeli i zeleni automobili, žuti i svijetloplavi autobusi, ogromni teretni kamioni natovareni krupnim kamenjem, zaprežna kola s parom mršavih bijelih goveda uzdignutih rogova i velikih klempavih ušiju, mopedi na kojima se znala voziti cijela manja obitelj; otac za upravljačem, na upravljaču jedno dijete, drugo na sjedalu s rukama ocu oko struka dok je majka sjedila na kraju sjedala, postrance kao na damskom sedlu. Ipak su se najčešće vidjele motorizirane rikše – žute natkrivene trokolice s drvenim crvenim klupama umjesto sjedala. Sve okićene raznobojnim stakalcima, ogledalcima, sličicama svetaca, brojanicama od šarene plastike i vunenim lopticama živih boja. U čitavoj gužvi dodatni je metež stvarala buka koja je dolazila sa svih strana. Nije prošlo niti jedno vozilo, bez da nekome nije trubilo, a što je vozilo bilo manje, to je sirena bila glasnija i češće se koristila. Kristijan je kroz prozor gledao gungulu zabavljen činjenicom da sva vozila jedna drugima bez žmigavca presijecaju put izguravajući se kao da je riječ o vožnji lunaparkom. Sa zanimanjem je promatrao mirnu figuru svog vozača koji je i dalje ležerno pjevušio ne dajući ni jednom gestom naslutiti kako ga čitav taj kraval imalo dira.

Konkretnije je odmjerio taksista. Da ga je umjesto pred sobom vidio na fotografiji, pomislio bi da se temperatura jutros nije digla iznad deset stupnjeva, iako je već sad bila na ugodnih dvadesetak. Nosio je bijelu kurtu – pamučnu košulju dugih rukava čiji je rub sezao do malo iznad koljena. Ispod nje se vidjela do grla zakopčana obična bijela košulja s tankim crnim prugama, a preko svega je navukao vuneni smeđi džemper zakopčavši zatvarač do vrha. Umjesto hlača, nosio je dhoti – dugačku tkaninu boje bijele kave od gusto tkane jute koja se omotavala oko struka. S lijevog ramena preko prsa silazio je tamni remen o čijem se kraju klatio tradicionalni kićeni bodež, a glavu mu je poput krune krasio plavi turban omotan na isti način kao i kod čovjeka bijele brade što je polusnenog pogleda pozdravljao sa slike ispod vjetrobranskog stakla. Sikh je uhvatio Kristijanov pogled pa mu je uprijevši prstom u zlatni okvir zadovoljio znatiželju:

– Guru Nanak! Moj učitelj. Svaki Sikh nosi pet obilježja kako bi stalno mislio na učitelja. Svi počinju sa slovom „k“ pa ih i zovemo pet k.

Kristijan se sa znatiželjom podbočio na naslon suvozačkog sjedala namjestivši se za pozorno slušanje.

– Keski – pokazao je Sikh prstom ispod turbana da bi odmah nadodao: – Kosu ne šišamo. Nikada.

Odjednom mu se od nekud u ruci stvorio češalj od jantara gustih zubaca s kojima je u šali zastrugao po turbanu dodajući:

– Kangha!

Brže bolje je spremio češalj nastavljajući:

– Kosa uvijek mora biti počešljana. I brada isto.

Opet je svečano podigao glas stavljajući dlan na zakrivljeni bodež:

– Kirpan!

Pogledavao je krajičkom oka ima li i dalje Kristijanovu pozornost pa veselo pružio ruku otkrivajući željeznu narukvicu:

– Kara!

Konačno je završio izvlačeći komadić donjeg rublja ispod dhotija:

– Kačera!

Sikh je pjevušeći neki stari napjev nastavio vožnju vidno zadovoljan što je imao priliku strancu predstaviti svoje običaje. Kristijan ga je i dalje gledao siguran kako je riječ o izuzetno predanom i duhovnom čovjeku što je vjerojatno i bio razlog zbog kojega vozi nedodirnut kaosom koji se na cesti događao. No kad se opet zagledao kroz prozor, shvatio je kako tu nije riječ ni o kakvoj samodisciplini jer njegov vozač nije bio ništa smireniji od ostalih sudionika u prometu. Svi su vozači trubili i oduzimali prednost jedni drugima bez da bi okom trepnuli.

Bez nekog vidljivog razloga taksi je sišao s ceste nastavivši još nekoliko minuta drmusati zemljanim putom, sve dok nije zašao u omanje selo usporivši kako ne bi pregazio živad. Kad se probio kroz kokoši i par vodenih bivola, parkirao je kraj jednog od štandova s kojih su se širili zamamni mirisi. Izašao je pozvavši Kristijana da ga slijedi te je prinoseći prste ustima dao znak da je vrijeme za doručak. Desetak minuta kasnije, nakon što su se obojica svukli do pojasa i temeljito osvježili na seoskoj slavini, sjedili su pokraj onižeg plasta sijena držeći u rukama kartonske tanjure natrpane hranom. Stari je Sikh prstima spretno vrtio bijele okruglice po crvenom umaku pogledavajući u Kristijana.

– Ja častim – ohrabrivao ga je. – Jedi.

Podigao je spužvastu, sočnu slasticu od kuhane riže i žutog graška i objasnio:

– Idli.

Potom je njome pokupio gusti umak i trpajući ga u usta odao recept:

– Ćatni. Ribana jabuka, luk i češnjak.

Iako opijen slatkastim mirisom umaka od naizgled nespojivih sastojaka, Kristijan nije posegnuo za hranom. Protegnuo je noge razgledavajući krajolik koji mu se pod punim dnevnim svjetlom učinio poznat. Da je umjesto zemljanih kuća s krovovima od suhe trave na ovoj crvenoj zemlji među niskim raslinjem bilo podići kažun, ili s obzora izbrisati latičaste kupole tajanstvenog hrama i na njegovom mjestu postaviti crkveni zvonik, takvu bi sliku bez problema prodao pod Istru.

– Ja sam Gobind Singh iz Amritsara, petsto kilometara odavde. Ali živim u Delhiju. Od kuda si ti?

– Hrvatska, Europa – odvratio je Kristijan nadajući se da je odgovor dovoljno precizan.

– Bivša Rusija? – začudio se Gobind.

– Ne baš, ali blizu.

– Koji jezik govorite u Hrvatskoj? – nastavio je znatiželjno taksist.

– Imamo svoj jezik, hrvatski.

– Koja moneta? Dolar? Funta?

– Imamo i svoj novac – bio je ljubazan Kristijan.

– Oooo! Jako dobro. Dobra zemlja. Velika zemlja?

– Četiri milijuna stanovnika.

Gobind je utrpao posljednji zalogaj u usta oblizujući prste.

– Četiri milijuna? Više ima taksista u Delhiju.

Kristijan ga je pogledao široko se nasmijavši. Gobind je gromoglasno bučio plješćući veselo dlanovima i povremeno se nakašljavajući.

– Četiri milijuna? Pa drugi put dođite svi!

Kristijan je uživao gledajući veselog starca kako se smije. Kad se još jednom kratko iskašljao, Sikh se pridigao i uputio prema slavini. Grgljajući pod tekućom vodom isprao je usta pljuckajući u prašinu. Konačno je oprao ruke, obrisao ih o mali šareni ručnik ne veći od maramice, kojeg je izvukao ispod nabora odjeće. Zatim je opet sjeo do Kristijana i upitao:

– Što radiš u životu?

– Ništa, u mirovini sam.

– U tvojoj zemlji jako mlad možeš u mirovinu? – začudio se stari taksist.

– To nije obična mirovina. – odvratio je Kristijan.

– Onda ti nisi običan čovjek ili Hrvatska nije obična zemlja? – zapitao je Sikh pogledavajući svog putnika kako bi provjerio je li dobro razumio ovu, za njega, kompliciranu situaciju.

Kristijana je razgovor počeo zabavljati. Trudio se da starac ne shvati kako mu se mladi zapadnjak neprekidno smješka zbog naglaska. Pristojnije ga je bilo ostaviti u uvjerenju da je razlog osmjesima prijateljski nastup kojim je stari taksist šarmirao. Odgovorio je znatno ozbiljnije:

– U pravu si. Bio sam vojnik i sad sam u mirovini.

– Ti si mlad za mirovinu. Stari vojnik ide u mirovinu, mladi vojnik još dugo bude u službi.

– Ja sam bio u ratu – odvratio je Kristijan ozbiljnim tonom.

– Tvoja zemlja je u ratu? – ciknuo je Sikh uzdižući ruke iznad glave.

Kako bi smirio eventualno uzbuđenje, Kristijan je mirnim glasom odvratio:

– Ne, nije više. Ali bila je do nedavno.

– Zemlja je bila u ratu, ali ti nisi – zaključio je taksist.

– Ne, nisi razumio – uzdahnuo je blago Kristijan. – Bio sam u ratu.

Stari Sikh je odmahivao glavom.

– Ne, ti nisi bio u ratu. Jedini koji mogu reći da su bili u ratu jesu Kaurave i Pandave. To svi znaju.

Kristijan se pomirljivo pokušao povući iz razgovora.

– Ne znam o kome govoriš, ali znam gdje sam ja bio.

Gobind ga je čitao dugačkim pogledom. Malo dublje usađene, krupne oči krijesile su se kao crne žeravice ispod sijedih četkastih obrva. Kosa dulja od metra koja se malo prije razvila nad česmom, bila je do zadnje vlasi pospremljena ispod turbana, a od rubova punih, tamnih usana sve do ušiju i niz vrat bio je obrastao bradom koja se na široko pružala preko poprsja. Kad je otvorio usta ukazali su se čvrsti i gusto posloženi bijeli zubi. Pjevno je naglašavao svaku drugu riječ:

– Ja ne znam gdje si ti bio, ali vidim da si donio veliku tugu. Tvoja zemlja… možda je bila u ratu. I ti… možda jesi bio u ratu. Ali nitko se nije… vratio iz rata, a da je naučio što je rat. Nakon Kurukshetre nitko i nikada.

Sikh je zastajkivao tražeći riječi, dodatno si pomažući rukama da objasni pojmove. Za svaki „ne“ odmahivao bi glavom, na spomen Kurukshetre pokazao bi rukom iza sebe u nepoznatom smjeru, a kad god bi oslovio Kristijana pokazivao je objema rukama prema njemu.

– Ako ne znaš zašto si išao u rat… nisi tamo ni bio. Ako u rat nisi ponio srce… nisi shvatio rat i opet je kao da nisi bio u ratu. Jedino je bitka na polju Kurukshetra završila kako je i počela. Otvorenog srca. Tvoje je srce zatvoreno prijatelju. Bio si u ratu uzalud. Bio si… a nisi.

Kristijan se zainteresirao za priču pa je odgovorio:

– Ne bih te htio uvrijediti, ali meni to nema nikakvog smisla.

– Ne, prijatelju mladi, to jedino ima smisla. Samo ti ne slušaš srcem… nego glavom. Čovjek uvijek mora u srcu biti siguran da čini ispravno, čak i kad ide u rat da ubije.

Kristijan je na čas zašutio razmišljajući o starčevim riječima, da bi odmah nastavio po svome.

– Povijest je puna luđaka koji su započinjali ratove osjećajući u srcu da postupaju ispravno.

– Mladi čovječe. Guru Nanak kaže da svi imamo svrhu i razlog zašto nešto radimo. Čak i oni koji su žedni tuđe krvi. Svaki stvor na svijetu… čak i komarac, odabrao je taj oblik da bi u životu činio to što čini. Sve to samo kako bi prošao neko iskustvo.

Starac spoji kažiprst i palac i napravi kretnju zrakom kao da prati nevidljivog komarca u letu. Smijao se kimajući glavom i nastavio:

– I onda duša bira tijelo opet i opet. Sve dok ne spozna sva iskustva na svijetu. Nakon toga može biti slobodna. Da. I vratiti se izvoru.

Sikh je zastao na trenutak. Nabrao je čelo tražeći prave riječi, i potom nastavio.

– Pitanja odvlače čovjeka s puta. Zamagljuju cilj. Guru Nanak kaže da slušamo srcem, a ne umom. Tako ćemo shvatiti da i komarac zaslužuje divljenje. Ta je duša odabrala takvo tijelo. Da bude komarac. Odabrala je da bude dosadna buba koja pije krv. Odabrala je… da bude životinja koju svi žele ubiti. Zar nije takav izbor zaslužio divljenje?

Kristijan smota noge pod sobom oponašajući Sikha. Fascinirao ga je razgovor u kojemu ga starac na ništa nije nagovarao ili ga u nešto pokušao uvjeriti. Svaki put kad se s nekim sukobio u mišljenju imao je potrebu, baš kao i njegov sugovornik, braniti svoje stavove kao što životinja brani brlog. Ovaj je razgovor bio lišen svega toga.

– Možda je to tako, ali ja to ne razumijem. Netko sigurno vidi širu sliku svega dok konačnu vidi tko zna tko. Ja je sigurno ne vidim.

Sikh se nasmije stavivši ruku na Kristijanovo rame.

– Znaš li priču o ribama u staklenoj kugli?

Kristijan osjeti neizdrživu glad za starčevom pričom, toliko snažnu da je počeo kimati glavom kako bi ovaj što prije nastavio. Potreba da u sebe upije to što starac ima za reći postade toliko jaka da se u trenu manifestirala na fizičkoj razini. Osjetio je neizdrživu potrebu za hranom. Dohvatio je papirnati tanjur i bez opreza kojim bi provjerio okus, stao u sebe trpati idli natopljen u crveni umak. Neizrecivi okus slasti kliznuo mu je kroz tijelo pojačavajući želju. Indija je tako dobro kuhala. Sikh se skoro pa zaljubljeno nasmiješio gledajući ga, te mahnu rukom čovjeku za štandom. U tren razmijenivši novac za narezane ploškice manga, starac spusti voće pred Kristijana i nastavi.

– Dvije ribe žive u staklenoj kugli. Svaki dan razgovaraju o tome ima li boga. Jedna kaže da ima, druga kaže da nema. Jednoga dana… nakon što su sto puta jedna drugoj rekle; ima, nema, ima, nema… jako se posvađaju. Tada prva riba, da bi prekinula svađu, vikne: „Ako nema boga, tko nam svako jutro mijenja vodu?“

Kristijan je bez žvakanja gutao kriške manga ne skidajući pogled sa starca koji je lupkajući se dlanom čas u prsa čas po čelu, nastavio na svom čudnom engleskom:

– To što srce ne zna objasniti stvari, ne znači da je razum u pravu.

Kristijan se izvali na leđa trudeći se da mu pun želudac ne zamagli misli. Razmišljao je o ribama u okruglom akvariju i sjetio se kako mu je Akello spavala na ramenu. Sjetio se njezinog ritmičnog disanja, osjećaja potpune odvojenosti od svijeta i bliskosti prema osobi s kojom dijeli zrak, prostor, povjerenje.

– Pričaš lijepe priče, starče, cijeli bih te dan slušao, znaš. Daj mi vremena da razmislim o svemu, konačno, mene čeka dug put.

– Ne želiš razgovarati o svom iskustvu u ratu? – bio je uporan starac.

Kristijan poželi završiti ovaj razgovor.

– Nema se tu što reći.

– Nema? Znači tvoja zemlja nije pobijedila u ratu? – navaljivao je Sikh.

– Rat je poraz razuma – odvratio je, u trenu se zapitavši nije li mogao smisliti nešto bolje.

– Hm. Ja mislim da si ti u ratu sa sobom. Voliš li ti uopće zemlju za koju si se borio?

Kristijan se zapanjio ovakvim pitanjem.

– Ne volim ono u što se sve to pretvorilo.

– Objasni mi to, molim te – inzistirao je starac poput djeteta koje se ne miri s „ne“.

– Nisam se ja borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio.

Gobind obliže prste i protrlja ruke.

– Tvoja je bol veća od svijeta. Ne zbog onoga što je bilo… već zato što ne vidiš što je sada. Ne vidiš jer ne gledaš srcem. Ne slušaš ga, iako ti srce stalno govori. Kao i svima. Želiš li ili ne želiš… vidjeti Kurukshetru, jedino mjesto spoznaje istine?

Kristijan se iznova pridigao u sjedeći položaj.

– To mjesto, Kurukshetra? Govorimo o ratu između Indije i koga? Britanije? Pakistana?

– Ne, ma neeee – odmahivao je Gobind. – Nikakva Indija! Pričam o ratu između dobra i zla.

– I kad je taj rat bio? – zgranuo se Kristijan, na što je starac odvratio kao iz topa:

– Prije pet tisuća godina!

Kristijan je vrtio glavom ne vjerujući u što se upustio.

– Pripovijedaš o nekoj hinduskoj legendi dok ja govorim o pravom ratu u kojem su ginuli ljudi.

Gobind se uzjogunio nadimajući se poput purana i mašući rukama u svim pravcima.

– Legenda? Nije to nikakva legenda! Polje Kurukshetra tristo je kilometara od nas. Da te odvedem onamo?

Kristijan se slatko nasmijao protegnuvši noge.

– Svaka čast. Trebao si se baviti psihologijom. Zamalo si mi prodao put na koji ne želim ići. Želim u Vrindavan.

Stari je Sikh ustao i prišao Kristijanu na nekoliko centimetara. Mirisao je na ulje jasmina. Brada mu je treperila na jutarnjem povjetarcu koji je nagovijestio izdržljivo vrijeme.

– Čuo si za Mahabharatu?

Kristijan se nasmije na pitanje.

– Naravno, najveći ep ikad napisan.

– Da, a jesi li je čitao? – bio je uporan Sikh.

– Nisam – priznao je Kristijan.

– Ali si čuo za nju? Kao i svi. Svi na svijetu znaju za tu knjigu, ali ne poznaju njezinu mudrost. Malo je onih koji su je čitali… i shvatili. Jer nisu čitali srcem. U njoj piše o borbi na Kurukshetri, ali ljudi ne razumiju da je Kurukshetra… tu!

Starac kažiprstom dodirne srce. Ne sačekavši da Sikh završi, Kristijan učini jednak potez rukom pokazujući na sebe i zausti:

– Ja… želim! Ja sam…

Zavrti mu se u trenutku te zastane ne bi li mu se razbistrilo.

„Na koga mislim kad kažem Ja? Tko ili što stoji iza svakog čovjekovog poteza koji se predstavljao kao naš? Što nas vodi u odlukama i za čime se povodimo kad biramo? Ja. Tko je taj? Razum? Srce? Ili duša? Podsvijest? Nadsvijest? Ili savjest? Unutarnji glas? Ma tko on bio, razum ispada iz igre. Kad čovjek kaže Ja nikada ne pokaže glavu, već si dodirne prsa. Pravo i istinsko Ja dakle ne može biti vođeno razumom, samo srcem. Um raščlanjuje, odvaguje i kalkulira. Srce je naglo i lišeno bilo kakvog utjecaja, ono bira u hipu. Ako mu ne povjerujemo i ne poslušamo ga iz prve, uključuje se razum sa stotinama potpitanja i propitkivanja. Um definitivno nije Ja. Ono što jest istinsko Ja, nalazi se u srcu.“

Kristijan osluhne sebe i sjeti se da je na spomen Kurukshetre prvo pomislio kako bi bilo lijepo posjetiti takvo mjesto. Osjetio je dobronamjernost i povjerenje prema Sikhu, no onda se sjetio cilja svog putovanja i počeo razmišljati. Zato zaključi kako je prvi impuls bio onaj pravi i najiskreniji, dok je sve ostalo došlo iz uma koji nepotrebno komplicira stvari. Udahnuvši, prišao je taksistu i sa smiješkom potvrdio:

– Idemo do Kurukshetre.

Gobind ga pogleda kao da želi provjeriti je li siguran u donesenu odluku. Upitao ga je:

– Odvesti ću te, ali… što ti zapravo želiš?

– Što želim sada ili inače? Na što misliš?

– Što želiš u svom životu? – naglasio je Gobind.

– Želim ponovno imati svoj mir – naglas je poželio Kristijan.

– Imat ćeš ga. Svi na kraju nađu mir.