Snoputnik | Zoran Žmirić

ILUZIJA KOJA POSTAJE ISTINA

 

Kristijan osjeti ulegnuće na krevetu. Netko je sjedio do njegovih nogu. S boka se okrenuo na leđa i protegnuo. Osjetio je drhtavicu pred bujicom energije koja mu je zastrujala tijelom. Zaokružio je glavom po jastuku, zavrtio ramenima, stisnuo šake i raširio prste na nogama. Tijelo mu se činilo poput male posude predugo ostavljene pod mlazom vode. Osjetio je snagu kojom bi mogao sam sebe iskidati i izaći iz tijela odbacujući kožu i meso poput starog kaputa. Prsti su mu se učinili čvrsti kao čelik. Pomislio je kako bi ih mogao zariti između lopatica, proderati rupu, zavući ruke u sebe, napipati nekog novog ja i izvući ga na svjetlost, poroditi ga, roditi se. Spavao je. Ovog puta jako dugo, znao je to. Odmoran i čio, osjetio je neizdrživu potrebu da ustane, napravi nekoliko čučnjeva, da potjera tijelo na kretanje kakvo si dugo nije priuštio. Protrljao je dlanove velikom brzinom i zagrijane ih položio na oči. Osjetio je kako mu lice upija toplinu. Poželio je udahnuti sav kisik svijeta i vrisnuti oslobađajući zvuk. Pao mu je na pamet Erich koji ga je naučio značenje vibriranja zvuka Om. Glasom dubljim nego li bi ga netko pripisao njegovom tijelu, Kristijan s osjećajem mira i snage izusti:

– Aaaaaa uuu mmmmm!

Duboko je udahnuo. Umirio se uživajući u novootkrivenoj energiji da bi u trenu, kao podboden, skočio iz kreveta tresnuvši stopalima o topli pod. Stajao je nasred sobe pun samopouzdanja, osnaženog tijela i bistrog pogleda.

– Ovo je stvarno ogromna promjena.

Tada se sjetio da je zanemario nekoga tko je sjedio na krevetu. Okrenuo se u pravcu ugodnog glasa i vidio najgraciozniji pokret kojim je jedna žena mogla ustajati. Pred njim je stajala medicinska sestra obučena u bijeli sari. Male uši, usne bez šminke, pravilan nos i elegantni očni lukovi uokvireni obrvama boje vanilijinog cvijeta. Bijeli vrat joj se stapao s odjećom. Jedini nakit koji je nosila bio je par sitnih srebrnih naušnica u obliku slonića i dva prstena na nožnim prstima.

– Nikad te ne bih prepoznala.

Dugačka plava kosa bila joj je skupljena i zavezana u punđu otkrivajući bijeli vrat. Plave oči boje različka i oblika lotosovih latica, probadale su ga ispitivačkim, znatiželjnim pogledom, kao što se gleda dijete nad čijim se nestankom dugo strepilo, no čiji je povratak odagnao sve strahove i ljutnje.

– Sjedila sam na krevetu smišljajući što da ti kažem kad se probudiš, iako sam taj razgovor zadnjih godina u sebi vodila stotinu puta. Ipak, nemam pojma što bih ti sad rekla. Stajali su jedno nasuprot drugoga, mogli su čuti kako ovo drugo diše.

– Ipak si me prepoznala – odgovorio je sa smiješkom.

Nije ga prestajala gledati ravno u oči, samouvjerena i sigurna.

– Bez crne rockerske jakne i traperica, jedva. Da ne govorim kako imaš barem dvadeset kila manje. I oči su ti drugačije. Onakve kakve ih pamtim s početka, sretne.

Nasmijao joj se. Nije uzvratila. Gledala ga je mirno, blago, bez očekivanja, kao što bi gledala u zalazak sunca.

– Zadnji put kad smo se vidjeli, zapravo se nismo niti vidjeli, odvratio si pogled od mene. Gledala sam ti leđa dok si ti buljio u zid. Čekala sam da se okreneš, da mi daš nešto, bilo što. Zagrljaj, poljubac, ruku. Objašnjenje. Kad smo se zadnji put vidjeli, pogled ti je bio mutan i plitak. A sad, rekla bih da čak blistaš.

Prišao joj je na korak. Skoro su se dodirnuli nožnim prstima. Širila je topao i ugodan miris sandalovog ulja.

– Stojimo preblizu da bi to u Indiji bilo pristojno. Znaš?

Nije odgovorio. Nije se ni odmaknuo. Nije niti ona. Dah joj je mirisao na zreli voćni med. Pomislio je da će osjetiti želju prema njoj ili da će ga spopasti davnašnje ludilo. Prijašnjih godina nije mogao zamisliti niti sat vremena bez Maje. Cijele bi dane provodili zajedno, a kada bi uvečer došlo vrijeme za polazak kući, rastanci su trajali beskrajno dugo. Prešli bi nekoliko stotina metara, stali i mahali si na pozdrav, pa se uz trk vraćali jedno drugome u zagrljaj, smijali se i plakali od radosti. I tako po desetak puta. Nakon nekog vremena prestali su žalovati što se moraju rastati i počeli se radovati što će se opet vidjeti. Sada se pobojao da će ti osjećaji opet buknuti. No od svega toga nije se dogodilo ništa. Gledali su se i šutjeli, konačno se osmjehnuvši jedno drugome. Srca su im bila dovoljno blizu da su mogli čuti kako ono drugo kuca, a kad srce govori, umu samo preostaje da sluša.

– Bila sam jutros u tvojoj sobi. Dok si spavao. Ali nisam te prepoznala. Stavila sam ti toplomjer, vratila se po njega, upisala temperaturu… Drijemao si, ne sjećaš se?

– Ne sjećam se – odvrati Kristijan dekoncentrirano.

– Tek malo prije, pred kraj smjene, čula sam od ostalih sestara da se Sai dugo zadržao u sobi jednog pacijenta i da je taj pacijent iz Hrvatske. Vratila sam se iz radoznalosti. Možeš li zamisliti moje iznenađenje kad sam shvatila da si to ti?

Kristijan je sjeo na krevet. Iza leđa je podbacio jastuk i naslonio se na zid. Maja je sjela na stolicu do kreveta.

– Kao da nije dovoljno čudno što se Sai zadržao s nekim pacijentom u sobi, nego si taj pacijent baš ti?

Šutio je uživajući u njezinom glasu koji je tako nježno klizio niz ušnu školjku. Kad je utihnula, potaknuo ju je da nastavi.

– Kako to da radiš u bolnici? Tvoja mama mi je rekla da vodiš kuhinju za siromašne.

Maja se vidno iznenadila. Podigla je obje obrve i skupila usta.

– Razgovarao si s mojom mamom? Kad?

– Nemam pojma zapravo. Prije par tjedana, ili mjeseci… Malo mi se vrijeme pomutilo da ti pravo kažem…

– Prošli sam tjedan zvala doma i nije mi spomenula da ste razgovarali?

Kristijan je shvatio da Majina majka nije željela otvarati priču koju je on već bio zatvorio. Nasmijao se u sebi zadovoljan, vidjevši tu odluku više nego razumnom. Maja je nastavila.

– Kristijane, neke se stvari nikad neće promijeniti – nasmijala se. – Umjesto da ja tebe pitam što ti radiš u Indiji, ti mene koja tu živim, pitaš što radim u bolnici?

Nastavila je ne čekajući da bilo što odgovori:

– Ne znam ni sama od kud ja tu, jednostavno se dogodilo. Prijateljica s faksa koja me u to vrijeme pokušavala nekako utješiti, putovala je ovamo s dvadesetak ljudi, pa su kao grupa dobili jednu kartu gratis. Eto, nekako se poklopilo da sam u taj čas trebala odmak od svega. Kada mi je ponudila put, uopće se nisam predomišljala. Nisam bježala ni od čega, ponajmanje od tebe. Jednostavno mi je trebalo nešto što bi mi odvuklo pažnju, a daleko putovanje činilo se idealnim za to. Tu sam po dolasku ubrzo počela raditi u pučkoj kuhinji, a kad se grupa trebala vratiti u Hrvatsku, odlučila sam ostati. U samo par mjeseci postala sam voditeljica kuhinje, a naknadno je došao glas kako u bolnici nedostaje stručnog osoblja. I eto, javila sam se i tu sam. Ali, i ti si tu. A pitanje je što ti tu radiš?

Skrenuo je pogled.

– Krenuo sam u Indiju s jasnim ciljem, no sad više nisam siguran što tu radim. No ono što znam, to je da sam ti oduvijek želio reći da mi je žao što je ispalo tako.

Bez trunke ustezanja Maja je veselo odgovorila:

– Nemoj ni za čim žaliti. Meni je život dolaskom ovamo konačno dobio smisao. Shvatila sam da smo stvoreni za nešto više osim za spavanje i odlaske na faks ili posao. Da nisam došla u Indiju, u Rijeci bih cijeli život radila kao medicinska sestra.

– Pa i tu radiš kao medicinska sestra?

Maja se tiho nasmijala. Kristijanu se učinilo kao da čuje kako se lome kristali.

– Čim se pozdravimo, napuštam Puttaparthi, Kristijane. Odlazim u Pondicherry na medicinski fakultet. Kad završim, ostat ću tamo, trebaju liječnike. A malo mi fali i more, a Pondicherry je blizu oceana.

Kristijan nije ništa odgovorio, iako mu se po izrazu lica dalo vidjeti da nema pojma o čemu Maja govori. Nasmijala se i dodala:

– Nemoj da te vide Indijci. Pondicherry je rodni grad Sri Aurobindoa, jednog od najvećih filozofa, pjesnika i boraca za slobodu Indije. Mnogi ga štuju i kao gurua i proroka.

Sretan što konačno razgovara s Majom, Kristijan je poticao razgovor.

– Ima li u Indiji koji grad ili selo, a da u njemu nema nekog gurua? – podsmjehnuo se.

– Nemoj tako, – zagugutala je Maja – s jednim si jutros razgovarao.

Kristijan je zastao zamislivši se.

– Rekla si mi… da si jutros bila u sobi i da si me prepoznala tek kad si se vratila. A vratila si se jer si čula da je kod mene bio…. netko. Nisam te baš razumio?

– Kristijane, razgovarao si s njim, a da nemaš pojma tko je on?

– Ne, nego se uopće ne sjećam da sam s nekim razgovarao. Ne šalim se, malo sam zbunjen… nisam jako dugo spavao. Sorry.

Maja se opet nasmijala.

– Da, kažu da on ponekad tako djeluje na ljude. Ovo je Sathya Saijeva bolnica, izgrađena je od donacija njegovih poklonika. Danas mu je rođendan i godišnjica otvorenja bolnice. Došao je u obilazak, prošetao po odjelima, porazgovarao s osobljem i uputio se ravno u tvoju sobu.

– Sathya kao Sathya Narayana?

Maja se glasno nasmijala. Smijeh je odzvonio duž cijelog hodnika kao da se prosipaju najfiniji tonovi koje može proizvesti kakav neovozemaljski instrument.

– Sathya Sai Baba, rijetko ga tko zove Sathyanarayana, to mu je pravo ime. Da.

Kristijan je ispitivački gledao u prelijepo Majino lice.

– Razgovarao sam s tim… svecem… i ničega se ne sjećam. E pa to je, stvarno, ne znam što da kažem?

– Sjetit ćeš se o čemu se govorili kad ti to bude potrebno, ne brini. Meni je fascinantno da si ti glavna atrakcija u bolnici, jer se baš i ne događa da Sai odabere nekog pacijenta i s njim razmijeni više od par rečenica, dok je kod tebe proveo najmanje pola sata, a ti se, eto, toga ne sjećaš. Dapače, ti ni nemaš pojma tko je on.

– Znam da mu ime znači istina, to sam doznao putem ovamo.

– Pa i tvoje ime krije istinu – nasmijala se Maja. – Kristijan. Samo malo premetni slova.

– A tvoje je ime iluzija, to sam isto naučio po putu.

Maja ustane i odmakne stolicu. Pogledala ga je prijateljski i s iskrenom blagošću.

– Da nisam čula o tom tvom famoznom susretu, ne bih se vratila u ovu sobu i ne bismo se sreli. Već sam trebala krenuti za Pondicherry. No, eto, dogodilo se u zadnji tren.

– Majo, mislim da se sve na svijetu događa u zadnji tren i da je to baš pravi tren da se nešto i dogodi. Sunce izlazi u zadnji tren. Da izađe ranije poremetio bi se ciklus. I svemir je stvoren u zadnji tren. Da je nastao prije ne bi izgledao ovako kako izgleda. Sve se događa u zadnji tren, a taj zadnji tren je onaj pravi. Ti i ja smo se sreli u zadnji čas. Sreli smo se u pravi čas.

– Onda je ovo pravi čas da se i oprostimo.

Kristijan nije vidio od kuda, ali Maja je odjednom izvukla platnenu torbicu i odložila je na krevet.

– Ovo već dugo nosim uz sebe. Neka nostalgija, što li već, nemam pojma. Imam ti to potrebu dati, ne znam zašto. Meni sigurno više neće trebati.

Kristijan je posegnuo rukom u torbicu, na što se Maja sramežljivo nasmijala.

– Ma ništa posebno. Ponijela sam sa sobom par razglednica i kartu Istre i Kvarnera… ako me tko pita od kuda sam da mogu pokazati. I karta Indije je tu, ali… putovala sam manje nego sam planirala.

Otklizila je prema vratima, nečujno poput sna. Par znatiželjnih Indijki naguravalo se ispred sobe smješkajući se i pozdravljajući Kristijana sklopljenim rukama. Maja se okrenula na izlazu i blago dodala:

– Sai Ram, Kristijane. Tako se ovdje pozdravlja. Nadam se da nisam bila tvoja iluzija.

– Bila si moja istina, Majo. Zbogom, iluzijo. Sai Ram.