Snoputnik | Zoran Žmirić

KURUKSHETRA

Od glavne prometne aorte koja je kucala kroz grad, vodila je više nego ugodna cesta, dovoljno prostrana da se njome jedan do drugoga na široko voze tri do četiri teretna kamiona. To ipak nije sprječavalo vozače da voze posred ceste trubeći si međusobno ne bi li se ovaj drugi maknuo u stranu. Tvrdoglavo se držeći sredine ceste na koncu bi se svatko povukao na svoj dio ne skidajući prsta sa sirene još barem stotinjak metara. Duž čitavog puta ravnog poput napetog konopca nad cestu su se nadvijala visoka stabla čije su se krošnje u visinama spajale u hladoviti tunel. Par kilometara kasnije, cesta se suzila da bi se na seoskom kružnom toku rastočila u nekoliko manjih staza, još uvijek dovoljno komotnih za ugodnu vožnju.

Kristijan je dobro osmotrio visoki spomenik od bijelog kamena postavljen u središte kružnog toka. Bio je to četveropreg koji je vukao bogato izrađena borbena kola sa svake strane ukrašena žilavim lavovima u trku. Iznad kola je stršao stožasti suncobran čiji je stijeg na vrhu baldahina vijorio zastavu. Vitki čovjek plemenitog izgleda držao je uzde, a do njega se vozio brkati ratnik stišćući luk i strijele u mišićavim rukama.

Kad je nakon desetak minuta auto naletio na rupu na cesti postalo je jasno da su se oprostili od komfora. Taksi je tako snažno poskočio da su dodirnuli krov, Kristijan tjemenom, a vozač turbanom, no Gobindu to nije bio razlog da makne nogu s gasa. Što je cesta postajala neudobnija, to je ambijent bivao ljepši. Jer cijelim putem od Delhija prema Vrindavanu i sad dalje do Kurukshetre, okoliš je bio prekriven žutim filtrom zbog čega je sva priroda izgledala poput isprane tkanine bez živosti. U zelenilu krošnji prevladavala je blaga zasićenost žutom, a ni livade se nisu mogle pohvaliti zdravim zelenilom. Čitavom ugođaju, nije odmagala ni sitna prašina koja je vidokrug dodatno zapakirala u mutnu najlonsku vizuru čineći da sve izgleda kao da se gleda kroz jantar ili smolu. No sad je sve prodisalo, kao da je netko oprao prašnjavo vjetrobransko staklo nudeći Indiju umivenu u blistavoj raskoši. Stabla su postala gušća sužavajući cestu koja se polako preobrazila u šumsku stazu što krivuda uz korito bistrog potoka. Nakon par kilometara Gobind je konačno toliko usporio da je pjev ptica iz gajeva nadglasao ritmično štektanje ispod haube. Što se tijelu bilo teže voziti, to je oku bilo ugodnije uranjati u sladogledne prizore.

Parkirali su ispred pravokutne šarene građevine koja se nije mogla vidjeti iz daljine, izronila je pred njima tek kad su joj prišli na desetak metara. Dok su izlazili iz taksija, okružilo ih je desetak tirkiznih paunova ne pokazujući straha. Pozdravljali su ih lepezastim repovima presijavajući zeleno, ljubičasto i zlatno perje.

Hram boginje Durge nije bio veći od kuće Kristijanova oca u Savičenti. Jedva dvadesetak kvadrata bilo je omeđeno oblim stupovima svjetlo plave boje, pri čijim su se vrhovima rascvjetali gipsani lotosovi cvjetovi noseći ružičasti strop uzdignut nešto više od tri metra iznad tla. Ulaz u svetište bio je zatvoren s dva krila crnih, željeznih, rešetkastih vrata bogato ukrašenih vitičastom ornamentikom kroz koja se nazirao osmoruki ženski kip. Ne puno viši od metra, lik je prikazivao božicu Durgu u ljubičastom sariju, sa zlatnom stožastom krunom na glavi, a oko vrata sve do bedara sezao joj je vijenac od svježe ubranih čaški gustih žutih i bijelih latica. Naslonjena na zlatnog lava, u rukama je držala sablju, borbeni bat, lotos, luk i strijelu, morsku školjku i trozubac, dok je na prstu jedne ruke nosila zlatni disk, a preostalom slobodnom podignutom rukom pozdravljala otvorenog dlana. Pokraj nogu klečao joj je hinduski svećenik pažljivo odlažući bogato izrezbareni srebrni tanjur do pola napunjen mlijekom.

Kristijan i Gobind sjedili su na stepenicama ispred hrama čekajući da njihov domaćin obavi ritual. Bio je to čovjek srednjih šezdesetih, plemenitih crta lica i kratke počešljane kose u klasičnoj svećeničkoj odori koju je činio narančasti dhoti, bijela kurta dugih rukava i narančasti cadar – pamučna marama ukrašena stihovima iz Veda koja mu se s kratkog debelog vrata spuštala preko napetog loptastog trbuha sve do bedara. Sjeo je na ravnu betonsku terasu iznad stepenica, rukom pozivajući goste neka mu se pridruže. Obojicu je pozdravio sklopljenim dlanovima i naklonom na što je Kristijan, smatrajući to prigodnim, uzvratio na jednak način, dok je Gobind otpozdravio s rukom na srcu lagano pognuvši glavu. Iza jednog od debelih okruglih stupova svećenik je privukao dva bakrena kotlića ukrašena motivima slonova, te poširoki metalni oval na kojemu je sve bilo pripravno za paljenje vatre. Bakreni su lončići u čas stali podgrijavati, jedan vodu, a drugi svježe pomuzeno masno mlijeko. Kad je u posudi proplesala bijela pjena, obli su prsti po njoj izmrvili punu šaku listića crnog čaja, sve začinivši masalom – praškastom mješavinom cimeta, đumbira, kardamoma, klinčića i muškatnog oraščića. Slatki i topao miris Kristijanu je pročistio dišne kanale. Konačno je u recept ušla i proključala voda koju su spretne ruke svećenika dodale u mlijeko obogaćeno začinima. Kristijan nikad nije čuo, a kamo li vidio da se čaj umjesto u vodi kuha u mlijeku i jedva je čekao progutati gutljaj čiji je miris obećavao posebno iskustvo. U tišini i uz neprekidno miješanje, kuhanje je potrajalo desetak minuta, nakon čega su se svi začini stopili, dajući napitku svilenu teksturu. Nalijevajući čaj u kartonske čašice, slične onima iz kakvih je Kristijan kao dijete plastičnom žličicom jeo sladoled, svećenik je konačno progovorio:

– Oprostite što ste čekali. Morao sam Durgi dati mlijeko, popila je sve što sam joj sinoć ostavio.

Hladeći dahom čaj, Kristijan se zabavljao dvojbom vrijedi li više bakrena posuda s vodom ili kartonska čašica s čajem. Ispod oka je pogledao u Gobinda koji nije niti trepnuo na priču o gipsanom kipu koji pije poput živog stvora. Pomirivši se s time da je ovo tek jedna od čudnih stvari s kojima se počeo susretati, zaključio je kako je ovakvo druženje ipak ispalo ugodnije od onoga kojeg se prije petnaestak minuta pobojavao. Kristijan je vjerovao da će ga Gobind odvesti na livadu po kojoj na šarenim dekama planduju jogini, pa se nemalo iznenadio vidjevši da je područje Kurukshetre smješteno na više od osamdeset četvornih kilometara između gradova Ambala i Panipat i rijeka Sarasvati i Drishadvati. Do svetog grada svakih su par minuta pristizali autobusi s turistima tako da je prizor bujice ljudi koji se slijevao uz riječne obale bio sasvim suprotan od mira kojeg je tu želio pronaći. Stvar je ipak spasilo skretanje s državne ceste u Durgin hram kojeg je vodio Gobindov poznanik Indra.

Sikh je domaćinu objasnio kako Kristijan želi vidjeti Kurukshetru i čuti što se tu tako važnoga zbilo jer je i sam nedavno prošao ratno iskustvo. Kristijan je pak upoznat kako je pandit Indra izvrstan poznavatelj sanskrtskog jezika i vedske filozofije i da ima odgovor na svako pitanje. S razlogom, pojasnio je Gobind, jer Vede u prijevodu s arhaičnog sanskrta znače Znanje, a Indra je napamet znao svih deset tisuća stihova Rigvede, prve od sveukupno četiri knjige Znanja. Ne prinoseći usne preblizu čašama, Kristijan i Gobind su s daljine srkali vreli čaj pozorno slušajući priču o velikom ratu.

„Kad je umro Pandu, kralj Hastinapure, iza sebe je ostavio petoricu sinova Pandava. Kako su svi Pandave bili maloljetni, kralja je naslijedio njegov slijepi brat Dritarastra koji je imao stotinu sinova, Kaurava. Pandave su odgajani s Kauravama, no petorica Pandava su i u učenju i u ratničkim vještinama bili bolji od svih Kaurava zbog čega Kaurave počnu izbjegavati svoje rođake Pandave. Kad je došlo vrijeme da slijepi Dritarastra odabere svog nasljednika, iako se očekivalo da to bude jedan od njegovih sto sinova, on odabere najstarijeg među Pandavama, što do kraja produbi mržnju Kaurava prema rođacima. Kaurave se toliko izopače da nagovore oca neka ubiju Pandave, no kad je taj plan propao, Kaurave prevarom na dvanaest godina prognaju Pandave iz kraljevstva. Kad je izgnanstvo završilo, Pandave se vrate po svoje nasljedstvo, no Kaurave ih odbiju zbog čega unutar obitelji izbije rat. I Kaurave i Pandave okupiše ogromne vojske koje su se trebale sukobiti na polju Kurukshetri. Kako bi borba protekla pravično, Pandave u pomoć pozovu Božjeg političkog namjesnika Krišnu koji je na zapadu Indije kao kralj vladao Guzerathom. Krišna ponudi Arđuni, jednome od petero Pandava, da postane glavni ratni savjetnik čija će odapeta strijela označiti početak bitke, dok se Krišna pak ponudio da će voziti njegova bojna kola. Kad su se na Kurukshetri svaka sa svoje strane postrojile vojske, na čistini usred polja stajao je Arđuna u svojim kolima kojima je upravljao Krišna. Međutim, umjesto da označi početak borbe, Arđuna promotri svoje rođake i prijatelje iz djetinjstva i srce mu se stegne. U trenutku kad je trebao otpustiti strijelu Arđuna se slomi, padne na koljena i zamoli Krišnu da mu pomogne shvatiti zašto bi se uopće borio? Kraljevsko prijestolje i slava nisu bili dovoljni razlozi da okrvavi ruke onima koji su bili dio njegovog života. Tu počinje razgovor između čovjeka i Boga. Posrnuli pita, a uzvišeni mu daje odgovore.“

Šutjeli su dok nisu ispili sav čaj. Pandit se pridigao i dohvatio košaru punu banana s kojom se poklonio pred Durginim kipom. Potom opet sjedne među goste stavljajući voće među njih.

– Ovo je prasadam. To nije samo hrana ponuđena Bogu već i duhovna hrana. Kada Bog prihvati ponuđenu hranu ona poprima božansku prirodu i pomaže u spoznaji.

Vreli čaj obogaćen ugodnim, no jakim začinima, Kristijanu je zakuhao pun želudac, zbog čega je dlanom prekrio usta i trkom nestao u šikari iza hrama. Kako njegovi domaćini ne bi čuli da povraća, pružio je korak i zašao dublje u šumu. Pomislio je da bi se Indra mogao uvrijediti ili možda zabrinuti za njega, pa je dlanom začepio usta i u trku nastojao izbjeći bujne mladice koje su ga šibale po licu. Zastao je i u grmlje izbacio sadržaj koji je maločas unio u sebe. Sagnuo se kako bi rahlom zemljom prekrio tragove, no u to mu se želudac još jednom digne, pa još snažnije povrati u dugačkom mlazu. Brišući usta, osvrnuo se i zadovoljno primijetio da je dovoljno odmakao. Taman kad je naumio krenuti natrag, iz suprotnog je pravca začuo nerazgovijetne zvukove. Ne odoljevši znatiželji, koraknuo je prema izvoru mrmljanja i šuškanja, prvo oprezno, a potom nešto sigurnije. Gazio je punim stopalom, sigurno, no mekano, kako se ne bi odao. Po licu su ga škakljali listovi mladog bambusa. Bio je to osjećaj sličan onome kad bi mu na prozoru blagovaonice roditeljskog stana u Rijeci, povjetarac po obrazima vijorio svilenu zavjesu. Razmicao je tanane mladice prisjetivši se svojih nacrtanih slonova i bambusovih šuma koje je slažući po podu spajao u veliki crtež. Osjećao se kao da su se pred njim materijalizirali tragovi njegovih flomastera i kao da korača kroz svijet koji je davno stvorio u mašti. Miris humusa i mahovine, presjekao je slatkasti vonj paljene trave za koju je u mah pomislio da je ručak koji je njegovoj majci ponekad znao zagorjeti. Ispunjen aromom paljevine, odjednom se prenuo, kao iz sna, shvativši da se nalazi ispred Durginog hrama. Sjeo je do Indre i Gobinda, s vidnim olakšanjem, no ne i sasvim zadovoljan. Šutjeli su još neko vrijeme pogledavajući se. Gobind je jeo već drugu bananu plitko grizući tanke kolutiće koje bi potom dugo žvakao. Konačno Kristijan progovori:

– Hvala vam na priči. No mene zanima još nešto. Čovjek dvoji treba li ratovati i o tome propitkuje onoga koji sve zna.

Pandit je kimao glavom čvršće navlačeći široku maramu preko leđa. Kristijan je nastavio:

– Pa ima li ova priča neko konkretno pitanje ili, još bolje, konkretan odgovor?

– Ima – odgovori svećenik. – Razgovor između Krišne i Arđune čini sedamsto strofa.

Čuvši to, Kristijan kao da je postao svjestan veličine i značaja Mahabharate.

– Mahabharata je zaista velika knjiga. Sedamsto strofa nije malo, sigurno među njima ima barem jedna koja nudi odgovore koji me zanimaju.

Gobind je podigao svoje četkaste obrve i pogledavao čas u Kristijana, čas u Indru. Indra je blago odgovorio:

– Sedamsto strofa zaista nije malo, no one se odnose samo na razgovor između Krišne i Arđune. Mahabharatu čini stotinu i četrdeset sedam tisuća i osamsto stihova.

Kristijan je odmjerio Indru provjeravajući nije li izvalio kakvu glupost. Kad je vidio da njegov domaćin smireno čeka nastavak razgovora, priupitao je:

– Pa možete li mi reći barem jedan od odgovora koji je Arđuna dobio?

– Mogu – kimnuo je Indra. – Ali prvo ti meni reci što misliš o ratu na Kurukshetri?

Kristijan zatvori oči i uzdahne. U trenu mu se ukaže narančasti svjetionik s crnom krunom čija ga je svjetlost obasjala do sljepila. Nije to bila tek misaona projekcija. Razlika između slike koju bi vidio otvorenih očiju i ove koja mu se ukazala, bila je kao da gleda kroz dva prozora od kojih je jedan bio otvoren, a drugi zakriljen tankom prozirnom svilom. Nikad nije doživio tako stvaran prizor iza kapaka. U čas mu se slika pomiješa s crtežom iz očeve kuće u Savičenti, no ostao je koncentriran na svjetlost s vrha svjetionika bez da je popustio onome što mu je um nudio kroz sjećanja. Bio je tu i u ovom trenutku, nedodirnut i neometan, a svaki prizor koji bi se usputno pojavio, bio bi poput dima bez mirisa, udahnut i odmah potom izdahnut, bez da se zadržao i remetio mu mir. U glavi mu se počne rađati misao koju je čisto primio i lako prigrlio: „Tvoja je prva zadaća spoznaja o tvojoj dvojnoj prirodi. Razlikuj dužnosti od želja. Tada možeš odabrati želiš li na put.“ Progovorio je:

– Arđuna je balans između božanske snage i ljudske slabosti. Da bi spoznao svoj potencijal, čovjek se mora uhvatiti u koštac s manama, a propitkivanje je prvi korak prema tome. Krišna je onaj dio čovjeka koji je uvijek spreman pomoći ako ga se to zatraži. Pandave i Kaurave su ljudska dvojna priroda, Pandave su vrline, Kaurave mane, djeca slijepog oca razuma. Upravo zbog dvojne prirode čovjek je ispunjen nemirom i biti će sve dok se ne oslobodi svih vezanosti. Kraljevstvo Hastinapura oko koje se rođaci otimaju, svijest je bez vezanosti za koju se bore ljudske vrline, iako je ljudske mane ne žele samo tako predati.

Izrekavši to, Kristijan je otvorio oči. Sjedio je sâm na bijelom betonu okružen korama banana. Iz pravca hrama širio se opojni miris zapaljenih štapića od sandalovine. Sikh i svećenik primicali su se noseći između sebe duboki pehar s vodom. S olakšanjem ga spuste i priđu Kristijanu hvatajući ga brižljivo svatko za jedno rame. Gobind se spusti do njega.

– Opet si odlutao? Otišli smo po vodu da te osvijestimo.

Kristijan je napućio usne u čudu.

– Ja sam izvrsno. Mislio sam da razgovaramo, a vi ste samo nestali?

– Već deset minuta mrmljaš bez veze. Jesi li meditirao?

Kristijan nije znao je li riječ o šali, no vidjevši ozbiljna lica oko sebe naslutio je da je opet doživio kratku amneziju.

– Ni ne znam kako se meditira. Analizirao sam priču našeg domaćina, to je sve.

Pandit je s olakšanjem sjeo do Kristijana.

– Obećao sam ti odgovor. Kad je Arđuna rekao da ne želi ubijati Kaurave, Krišna mu je rekao: „Ti samo moraš ispuniti ono što je zapisano. Oni su ionako već mrtvi.“

Kristijana na to prože snažna i neugodna hladnoća. Penjala se oko njega poput kovitlaca, krenuvši od nogu, smrzavajući mu koljena, potom sijevajući od donjeg dijela leđa duž kralježnice ne zaobilazeći želudac, pluća i grlo, sve uz vrat do vrha glave. Uvlačila mu se kroz uši, ledila mozak i trnula vilicu i zube. Stresao se osjećajući kao da ga netko umače u hladnu vodu. Sjetio se snijega koji ga je jednom tako štipao kroz vojničke čizme, neugodnog osjećaja golog dlana na čeliku puške, toliko hladnoga da nije mogao razabrati pali li mu kožu vrućina ili studen. Snježna bjelina se rastopi i zaslijepi ga, a iz sjećanja nestade bijele borove šume, proplanka i udoline prekrivene pahuljama. Stajao je u mislima u svjetlosnoj praznini dršćući kao travka na vjetru. Otvori oba dlana kako bi odbacio hladni ubojiti čelik, no prije nego ga je ispustio, iz cijevi nečujno isklizne metak koji mu zapleše pred licem. U to primijeti kako mu se s visine u otvorene dlanove izlijeva zlatna svjetlost koja mu tijelo ispuni spokojem i toplinom. Kristijan još jednom zadrhti i konačno osjeti olakšanje koje mu je tijelu vraćalo normalnu temperaturu.

– Oni su ionako već mrtvi – ponovio je Kristijan prvo glasno, a potom još nekoliko puta tiše, pa u sebi. „Oni su ionako već mrtvi.“

Pandit se nasmiješio:

– Božanska bitka na Kurukshetri dogodila se na kilometar odavde prije pedeset stoljeća, a čovjekova Kurukshetra događa se u njemu samome svaki dan.

Kristijan je promatrao mirno Indrino lice. Od nosnica do rubova usana pružale su mu se dvije duboke brazde koja bi se svakim udahom pomicale, no sad su mirovale kao da je utonuo u stanje bez disanja. Samo su treptaji remetili njegov spokojni izraz. Malo ispod mjesta gdje su mu se spajale obrve, zaklonjena debelim okvirom naočala, nalazila se točka od crvene osušene boje koju Kristijan do tad nije primjećivao.

– Gledaš moj bindi? – upitao je Indra pokazujući srednjim prstom točku na čelu.

Kristijan je šutio. Znao je da se takvim oznakama u Indiji ukrašavaju žene i ovo mu je bilo prvo saznanje da takvo što nose i muškarci, no nikad se nije pitao ima li taj ukras neko dublje značenje.

– Sandalova pasta, prah kurkume i glina s obale rijeke Yamune.

– Što predstavlja taj ukras?

– To je znak trećeg oka kojim vidiš ono što ne možeš vidjeti običnim okom.

– Mislite na intuiciju?

Gobind je otišao po taksi, a Kristijan je pokušavao protumačiti Indrin pogled. Gledao ga je kao što ga je znala gledati majka kad bi došla s roditeljskog sastanka otkrivši ono što joj je prešutio.

– I ti imaš treće oko!

– Imam li? – upitao je smireno Kristijan.

– Svi ga imaju, ali ne vide njime. Ti ga osjetiš, zar ne?

Kristijan kažiprstom dodirne mjesto na kojemu je povremeno osjećao tupu bol koju je sebi tumačio nevidljivim metkom koji ga cilja među oči. Indra je nastavio.

– To će puknuti.

Kristijan se zabezeknuo u svećenika.

– Što će puknuti?

– To što osjećaš u glavi, puknut će. Ali nemaj straha. Sve što dozre, izlazi iz stiska i rađa se oslobođeno.

Gobind je stajao na prilazu hramu čekajući da se Kristijan oprosti od Indre i konačno uđe u taksi.

– Ti si O. K.? – upita ga Sikh ozbiljnim glasom.

– Jesam Gobind, sasvim. Zar ti ne izgledam O. K.?

Taksist ga odmjeri i oprezno primijeti:

– Čudan si ti. Na aerodromu… padneš u nesvijest. Odeš u šumu, ne vratiš se pola sata. Skoro te Indra pošao tražiti. Kristijan spava i brblja, ne možemo ga probuditi. I ne sjeća se ničega.

Kristijan spusti bradu, nabere usta u čudu i pogleda Gobinda ispod oka.

– Gobind, otišao sam u šumu na par minuta. Digao mi se želudac, povratio sam i odmah došao nazad.

Stari taksist pomirljivo odvrati:

– Dugo si bio u šumi. Opet se ne sjećaš? O. K.

– O čemu pričaš? Evo pogledaj sâm…

Kristijan skoro pa nervozno podigne ruku i u trenu se sledi. Kazaljke su pokazivale deset sati i osam minuta. Pridržavajući zapešće privukao je lijevu ruku k licu priželjkujući da mu se pričinja. Lice mu se skamenilo kao da je vidio utvaru. Gobind se nagne radoznalo i pogleda na Kristijanov sat, pa potom provjeri vrijeme na svome.

– Sat ti je stao? Deset i osam? Jako dobro!

Indra priđe kako bi ispratio goste i čuvši dio razgovora raznježi se sklopivši dlanove:

– Jedan, nula, osam. Lijepa poruka. Bog ima stotinu i osam imena. Sveti broj. Jako lijepo.

Kristijan je ne trepnuvši gledao sve dok nije osjetio kako ga bjeloočnice peckaju.

– Prije par godina, ubio sam čovjeka točno u deset sati i osam minuta – objasnio je Indri kakvo to značenje ima za njega.

Sjeo je u taksi pozdravljajući Indru koji kimnuvši glavom u stranu pomirljivo reče:

– Niste mogli odabrati bolje vrijeme za njegov odlazak.

Gobind je već sjedio za volanom dodavajući gas. Okrenuo se i preko ramena dobacio Kristijanu:

– U svakom srcu je sat, navijen da stane u točno određeno vrijeme. Nisi ga ti ubio. Već je bio mrtav.

Dok se Amby tresao od štektanja motora u leru, nekoliko je paunova poput zavodljivih utvara kočoperno izronilo iz prašinaste zavjese zaposjevši cestu s kraja na kraj.