Snoputnik | Zoran Žmirić

ONAJ KOJI JE OBUKAO MJESEC

Gledajući iznad sebe Kristijan se sjetio kako je davno pročitao da su zvijezde rupe u nebu kroz koje sjaji vječnost. Noć iznad rijeke izgledala je baš tako, nalik zastoru od tamno plavog baršuna kroz čiju je polukružnu poderotinu prodiralo svjetlo što se zrcalilo na površini vode. Nikad nije vidio tako bistre rojeve točkica po svodu. No nisu zvijezde bile to što ga je zaokupilo, već mjesec. Odgrizen s gornje strane izgledao je kao čamac ili kriška lubenice. Koliko je pamtio, mladi je mjesec svoje tijelo uvijek skrivao postrance, pa je Kristijan trljajući sljepoočnice pokušavao shvatiti zbog čega je sad položen poput prazne zdjele koja će iz rijeke zagrabiti vodu. Čak je nagnuo glavu ne bi li se bolje uvjerio u njegov čudan nagib. Potpuno nezainteresiran za to što izvodi, snažni i visoki muškarac je čekao da se Kristijan dovoljno načudi žutom nebeskom srpu. Prevrćući po ustima osušenu grančicu čaja, stajao je na jednoj nozi objeručke oslonjen o kormilo, dok je drugu poput rode savio u koljenu oslonivši stopalo na natkoljenicu. Široke hlače od smeđeg štofa možda su jednom i bile čiste, no sad su se sjajile od masne prljavštine istočkane mrljama motornog ulja, a zeleno žuta pamučna košulja zavrnutih rukava i bez dugmadi, bila je nategnuta i uvučena za pojas. Svjestan da ne zna tko je čovjek ispred njega, Kristijan se pitao zbog čega mu je nesvakidašnji položaj mjeseca sada važniji od toga da dozna gdje se nalazi i kako je tu dospio. Pokušavao je misliti o tome što se dogodilo od trenutka napuštanja Durginog hrama u Kurukshetri do noćne plovidbe u nepoznatom pravcu, htio je i ustati i provjeriti nije li tu negdje Gobind, no nije se mogao oduprijeti činjenici da mu sve to znači manje od mladog mjeseca koji mu je poput giljotine visio nad glavom. Možda su ga Indra i Gobind drogirali čajem i omamljenog prodali u roblje? Ni ta mogućnost nije bila za odbaciti, ali mjesec, taj čudno polegnuti putnik boje slonovače…

– Ujak Indra je rekao da si čudan!

Visoki muškarac nije promijenio izraz lica. Nije to bilo ni pitanje ni čuđenje, već jednostavno potvrda onoga na što mu je skrenuta pažnja, a do koje je i sam došao nakon pomnog promatranja Kristijanovog ponašanja. Kristijan je pak krivio glavu, čas na jednu, čas na drugu stranu, dok se na koncu nije sjetio kako je Indija bliža južnoj hemisferi zbog čega se i mjesečeve mijene vide pod drugačijim kutom. Dokučivši odgonetku osjetio je ushit, toliko velik da je pomislio kako će mu ovaj zamjeriti što se glasno smije zbog tako banalne stvari, no onda je uočio kako ničime nije pokazao radost. Nije se veselio jer sav zanos što ga je osjetio jednostavno nije isplivao do površine. To mu je saznanje pojačalo prijašnju dvojbu stvarajući i jednu novu; zašto ga više zaokuplja izgled mjeseca od činjenice da nema pojma što radi usred noći na nepoznatom mjestu, s potpunim strancem i kako je moguće da čitavim tijelom osjeti kako cikće i skače od veselja dok se uistinu nije ni pomaknuo, ne pustivši pri tome ni glasa. „Tumor“ – sjetio se. „Presijeca mi živce i spaja ih na čudan način.“

Još jednom je čuo svoj unutarnji glas kako mu govori bezbojnim tonom: „Um, i kad je najzdraviji, obična je varalica.“ Kimnuo je glavom složivši se s time, i pri tome naglas zaključio:

– Bolje se uzdati u bolesno srce nego u zdrav razum.

Sad se mogao posvetiti onome što je do maloprije držao nevažnim. Dobro promotrivši oko sebe shvatio je da se nalazi na plovilu, premalenom za brod i prevelikom da bi ga se zvalo čamcem, a kojim je upravljao golemi četrdesetogodišnjak spokojnog izraza lica. Iz sjedećeg položaja bilo je teško procijeniti dimenzije, no bila je to brodica od desetak metara dužine i približno četiri metra širine, s malom kabinom pri krmi i jedva čujnim motorom koji je kašljucajući iz pozadine lađu sporo gonio rijekom. Drvenom trupu nije se razaznavala prvotna boja, bio je natopljen smolom i dodatno oblijepljen katranom, te u posljednjem sloju premazan jarko žutom. Čitava je paluba bila prekrivena ogromnim zavežljajima čaja zbog čega su toliko utonuli u rijeku da je nedostajao pedalj da se voda ne prelije preko ruba. Kristijan je obje ruke spustio u vodu do lakata pustivši da riječna struja mlatara njima kao da su nečije tuđe. Konačno vidjevši da ima Kristijanovu pozornost, muškarac mu se iznova obratio.

– Rekao si da nikad ne spavaš, zato slušaj ovo. Jednom je živio budistički monah Bodhidharma. Znaš, živio je, ali davno. Kad god bi Bodhidharma sjeo u meditaciju, on bi zaspao. Zato jednog dana Bodhidharma uzme nož i odreže sebi kapke. Znaš, kapke s očiju, razumiješ?

Kristijan je gledao ne vjerujući što sluša pokušavajući ipak povezati engleski s čudnim akcentom dodatno opterećenim poštapalicama. Kako je muškarac i dalje govorio, Kristijan je nastavio slušati.

– Kad je Bodhidharma bacio kapke ispred sebe, iz zemlje su izrasla dva grma čaja. Bodhidharma je znao da je to poruka pa je pojeo listiće s grma i shvatio da se osjeća odmorno. Napokon je satima meditirao. Znaš, meditirao je bez da bi zadrijemao. To je samo legenda, ali istina je da se čaj u početku uzgajao samo u vrtovima budističkih samostana i da su ga budistički monasi pili prije meditacije. Čaj pomaže da se opusti tijelo i probudi energija.

S obale je u nepravilnim razmacima dopirao daleki lavež, parajući koprenu ženskih glasova koji su noćnom pjesmom natkrivali rijeku. Gusta šuma palmi skrivala je budna sela čija su se svjetla u točkicama probijala do obale. Pjesmom se svetkovao neki blagdan, pa je peljar ugasio motor ne bi li bolje čuo napjev. Čamac je nečujno klizio površinom, a odraz dugačkog štapa kojim se plovilo odgurivalo o dno, pod mjesečinom je izgledao kao trska prelomljena pod oštrim kutom. Lađar je prihvatio pjesmu žena: „Murali Gana Lola Nanda Gopa Bala!“ Kristijan je konačno čuo koliko je njegov glas ugodan, što nije bilo moguće prepoznati dok je na engleskom izgovarao riječi kao da tare dva oblutka jedan o drugi. Otpjevani u jednom dahu vreli stihovi treperili su nad vodom, da bi ih nošene strujom čulo nekoliko sela nizvodno. Veslao je i pjevao, a miris bilja putovao je kilometrima ispred njih. Kristijan osjeti kako mu se pluća nadimaju i drhte pucajući od mirisa i pjesme. Najradije bi zapjevao s njim samo da je uspio zapamtiti te čudne riječi. Od miline nije primijetio da su se oblaci, valjajući se niotkuda, sastali nad njima i dobrim dijelom zaklonili točkasti sjaj na svodu. I nebo je odlučilo natopiti tlo suzama radosnicama. U tek par trenutaka odjeća na njima potpuno se slijepila. Kiša ih je prala debelim kapima, ne donoseći željenu svježinu. Otkad je stigao u vlažnu klimu, Kristijan je cijelo vrijeme bio u znoju. Muškarac ga na svom nemelodičnom engleskom pozove u kabinu:

– Vodom peremo tijelo izvana, čajem peremo tijelo iznutra.

U uskoj je izbi sve već bilo postavljeno za kuhanje. Ložište od kovanog željeza, glineni čajnik i šalice, stakleni mužar i srebrni bokal s vodom. Vatra je u trenu planula obasjavajući neuglednu brodsku kabinu. Po zidovima je o čavlima visio priručni alat za preživljavanje; petrolejska lampa, zagorjela tava, drvene žlice i kuhače, vreća s brašnom, kanistri s vodom i par limenih kantica s lećom i rižom. Bez ikakvog namještaja po tlu, jedini dodatak spartanskom prostoru činila je razmotana prostirka od prešane trstike. U stražnjem dijelu kabine, duž čitave visine bilo je pričvršćeno kormilo izrađeno tako da se brodom moglo upravljati i iz unutrašnjosti i s krova kabine. Prije nego je izašao, tamnoputi div je upozorio Kristijana:

– Pazi da vatra ostane u krugu! Moram vezati brod.

Kada se vratio, zadovoljno je protrljao ruke vidjevši da je Kristijan već pristavio čajnik i usredotočeno čekao da voda provri. Uklonio je daske koje su zatvarale improvizirani prozor i prekriživši noge sjeo do njega. U kameni mužar istresao je pun dlan suhih listića čaja i prionuo na ritmično mljevenje. Dok voda nije uzavrela, šuštavi zvuk suhih listova samo je povremeno bio nadjačan pucketanjem vatre. Kristijan je gledao u nepoznatog čovjeka čija je odjeća širila odavno upijeni miris kuhane hrane. Nije mu smetalo. I dalje miješajući po usitnjenim cvjetovima i listićima čaja šutljivac je pogledavao Kristijana kao da provjerava može li od njega opet očekivati štogod neobično. Kimnuo je glavom kao da pita je li sve u redu. Kristijan, koji od dolaska u Delhi još nije u rukama držao konce svoje najvažnije životne odluke, zaključi da mu je na vrh glave smirenih Indijaca i njihovih pametnih i poučnih priča. Zato riješi čim brže doznati kako se našao na rijeci, prije nego li mu bolest opet izvjetri razum.

– Rekao si da sam ti spomenuo kako nikad ne spavam, ali se ne sjećam da smo razgovarali? Ne sjećam se niti kako sam dospio na ovaj brod? Tko si ti uopće?

Lađar ga odmjeri kao da mu dopušta da po stoti put ispriča isti vic. Kristijanovo ispijeno blijedo lice bilo je orošeno sitnim graškama znoja koji mu je neprekidno izbijao kroz sve pore. Brade rijetkih dlaka od dva dana i široke odjeće kao smolom slijepljene za tijelo, izgledao je točno onako kako se i osjećao, neizlječivo bolestan.

– Ujak Indra je rekao da si čudan. I Gobind je rekao da nisi svoj.

Smješkajući se muškarac kažiprstom zavrti pokraj sljepoočnice, na što Kristijan nije ni trepnuo, pa se ovaj istog trena povuče i nastavi ozbiljnim tonom.

– Kad ste ti i Gobind odlazili, ja sam ujaku Indri donio paket čaja. Gobind je izašao iz taksija da me pozdravi, a ti si izašao za njim. Tada smo se upoznali.

Indrin nećak je zašutio očekujući Kristijanov odgovor, no kad je na njegovom licu prepoznao da ovaj doista ima rupu u sjećanju, brže bolje nastavi uzdahnuvši kao pred komisijom na ispitu.

– Razgovarali smo i ti si rekao da želiš sa mnom u Benares.

Kristijan se konačno uključio.

– Putujem u Bangalore, zašto bih želio ići s tobom u Benares? Pa ja čak ni ne znam gdje je to.

Muškarac saspe tamni prah u vrelu vodu poklopivši čajnik glinenim poklopcem. Otrese dlanovima višak čaja u vatru i pogleda Kristijana.

– Siguran si da znaš kamo ideš? Gobind kaže da te vozio u Vrindavan, ali si se predomislio pa ste otišli u Kurukshetru. Meni si rekao da želiš u Benares, a sad opet hoćeš u Bangalore? Znaš li ti uopće gdje je Bangalore?

Kristijan odluči otkriti plan svoga puta. Shvatio je da mu ništa drugo ne preostaje. S druge strane želio je čuti svoj glas kako izgovara planirani put ne bi li se tako dodatno uvjerio ili možda podsjetio kuda se uputio.

– Pobjegao mi je avion za Bangalore pa idem u Vrindavan kako bih od tamo uhvatio bilo kakvu vezu. Koliko ima do Bangalorea mogu samo zamisliti, s obzirom da sam do tamo trebao letjeti.

– Bangalore je tisuću kilometara od nas – odvrati muškarac. – Danas popodne rekao si da ideš sa mnom u Benares, zato što želiš putovati rijekom. Meni je svejedno, znaš… pogotovo ako mi platiš. Iako mi je drago da voliš rijeku. Da. Spomenuo si i da se tvoj grad zove Rijeka. Znaš, to mi se jako sviđa.

Kristijan se snuždi i uzdahne:

– Nisam platio taksi, a čovjek me čitav dan vozio naokolo.

– Platio si. Ja sam vidio kad si Gobindu dao novac.

– Nadam se da sam dao dovoljno? – upitao je Kristijan brižno.

– Sigurno jesi. Stvarno se ne sjećaš ničega? – provjeravao je Kristijanov sugovornik i dalje ga gledajući s trunkom nepovjerenja.

– Ne sjećam se.

– Možda je najbolje da meni platiš odmah… znaš. Tako da poslije ne misliš da si mi već platio?

Kristijan zavuče ruku pod košulju i napipa torbicu s novcem.

– Možda sam ti već platio, a sad želiš još?

Čovjek sklopi dlanove vrteći glavom u nevjerici.

– Ne, nikako. Nisi mi ništa platio.

Kristijan se odjednom poželi zabaviti osjetivši da pred sobom ima dobar materijal za to.

– Ali ako ti sad platim, pa zaboravim, možda ćeš kasnije reći da ti nisam platio?

Uznemiren, Indrin nećak iz lotosovog sjeda skoči na koljena:

– Kad bih to učinio, opet bih se morao roditi! Mislim, da ti vratim novac!

– Ali, možda sam ja tebe u prošlom životu tako prevario pa ćeš ti u ovome dobiti ono što je tvoje?

Muškarac je uporno vrtio glavom ne nalazeći u svom oskudnom engleskom načina da se obrani.

– Nemoj to govoriti, molim te. Ne želim tvoj novac, vozit ću te besplatno. Ne bi bio prvi put da vozim bez plaće, znaš?

Kristijan se glasno smijao brojeći novac.

– Koliko sam ti dužan?

– Ništa nisi dužan, sve si mi dugove vratio odavno, siguran sam. Ti meni činiš uslugu što te vozim.

Kristijan se grohotom smijao lakovjernom lađaru. Nije mu palo na pamet prisjetiti se kada se zadnji puta tako slatko smijao niti što je tome bio povod, no ovaj razgovor ga je toliko razgalio da je bio siguran kako ga nitko u životu nije ovako dobro zabavio.

– Reci koliko dugujem, jer ako ne kažeš, ja skačem u rijeku.

Čovjek se do kraja izbezumio.

– Ne skači nikuda, preklinjem te. Uzet ću novac, dogovorit ćemo se.

– O. K., koliko? – nastavio je Kristijan glumeći ozbiljnost.

– Znaš, koliko god ti misliš da je u redu.

– Jedan rupi? – opet će Kristijan.

– Jedan rupi je izvrsno. To je dobra cijena, znaš.

Vidjevši da je šala otišla predaleko, Kristijan se uozbiljio. Iznos koji je dogovorio za prijevoz bio je toliko mali, da kod kuće za njega nije mogao kupiti ništa. Toliko je neizrecivo malo vrijedio jedan rupi. U Indiji pak, koja je za zapadnjačke pojmove izuzetno jeftina zemlja, jedan rupi bi možda dostajao za dvije naranče. Kristijan je Indijcu stavio ruku na rame, što u ovome stvori nelagodu. Indijci su se dodirivali samo u rijetkim prilikama, no iako je to primijetio, Kristijan se na to nije želio obazirati.

– Ja sam Kristijan. Kako se ti zoveš?

– Ćandradar. Onaj koji je obukao mjesec. To je ime za Gospoda Šivu. Što tvoje ime znači?

– Kristijan? Nemam pojma znači li išta.

– Znaš, svako ime nešto znači – uvjeravao je Ćandradar.

– Hm, Kristijan je, valjda kršćanin, onaj koji slijedi Krista – pokušao je naći smisao Kristijan.

– Jako lijepo. Ujak Indra kaže da je Krist bio veliki guru – zaključio je sad puno zadovoljniji Ćandradar.

– Ne znam ništa o tome. Nisam o tome nikad razmišljao.

Ćandradar se začudio.

– Ti ne vjeruješ u Boga?

– Dok sam imao u što vjerovati, vjerovao sam u čovjeka. A onda sam se prestao ponašati kao čovjek i više nisam imao u što vjerovati.

Ćandradar je kroz cjediljku procijedio topli čaj u glinene šalice, pa debelom i tvrdom šakom pružio jednu Kristijanu, dajući mu drugom rukom znak kako treba sačekati koji tren prije nego počnu piti.

– Ja isto ne znam puno o tome. Molim se Gospodu Šivi da mi da dobro zdravlje i poklonim se u Durginom hramu kad ujaku Indri nosim čaj. Majka je htjela da isto učim za pandita, ali meni je to bilo dosadno. Srećom, ujak Indra je rekao majci da me ne sili ako ne želim. On je dobar čovjek, puno zna i ima veliko srce. I voli moj čaj. Ja nabavljam najbolji, znaš. Mene je moje srce uvijek vuklo prema rijeci. Ako ne plovim, postanem tužan. Kad sam kod kuće, čistim brod i pripremam ga za novu plovidbu.

Kristijan se nasmijao. Osvrnuo se oko sebe pitajući se kako li tek brod izgleda kad je neuredan.

– Razumijem te, Ćandradar. Moj je otac plovio, čitav je život proveo na brodu.

Ćandradar se sav ozario široko se smijući.

– Onda razumiješ sve! Pričaj mi, kuda ti je otac plovio? Je li bio kapetan? Je li imao veliki brod?

– Da, tada nisam razumio, ni oca ni njegov posao, ni njegovu ljubav prema moru. Sad razumijem sve.

Da zadovolji znatiželju svog sugovornika Kristijan krene pripovijedati o dugačkim očevim putovanjima opisujući rute i mjesta koja ni sam nije poznavao. Prisjećao se suvenira iz roditeljskog stana, nabrajajući otkuda ih je otac sve donosio stvarajući tako Ćandradaru slike dalekih zemalja o kojima je pripovijedao sa sve većim žarom, kao da ih je i sam nekad posjećivao. Ćandradar je gutao svaki detalj uz smiješak sklapajući oči na spomen Afrike, Australije ili Južne Amerike što je Kristijanu davalo poticaja da nastavi s detaljima o plovnim putovima, tjesnacima, kanalima, morskim strujama i vjetrovima. Zaneseni pričom nijedan od njih nije primijetio kad je Kristijan, sjetivši se tibetanskih bakrenih posudica iz svog dnevnog boravka, spomenuo kako je otac i tuda plovio, zanemarujući da je najbliže more od Tibeta udaljeno više od tisuću kilometara.

Plovidba do Benaresa je potrajala. Spuštali su se Yamunom koja se kod Allahabada ulijevala u Ganges otkuda su svetom rijekom nastavili do svog cilja. Čaj koji je Ćandradar prevozio stizao je vlakom iz Darjeelinga u zapadnom Bengalu, udaljenom tisuću i pol kilometara od Kurukshetre. U Benaresu ga je preuzimala skromna obiteljska tvornica koja ga je već nekoliko generacija uspješno prerađivala i izvozila na zapad. Voljeli su trgovati s Ćandradarom jer je bio jeftin, a on si je to pak mogao priuštiti jer nije imao velike izdatke. Sa svakim bi teretom napravio više od sedamsto kilometara u jednom pravcu. Put je trajao, no njemu se nije žurilo. Malo bi vozio upaljenim motorom, malo niz strujni tok, a za natrag nikad nije bio prazan. Uvijek bi se našlo putnika kojima je ovako skroman prijevoz bio sve što si mogu priuštiti. Ćandradar nije uvijek naplaćivao vožnju. Više od društva volio je samo rijeku. Na pramcu je stajala drvena kutija u koju bi svaki putnik ubacio novaca koliko je mislio da je njegova vožnja vrijedila. Bilo je i siromaha koji nisu mogli ubaciti niti jedan rupi, no Ćandradara to nije uznemiravalo. Već na idućoj vožnji netko drugi ubacio bi toliko da bi sve nadoknadio i povrh toga zaradio. On sam nikad nije gledao koliko tko ubacuje, govorio je da svatko ima pravo putovati gdje želi i da ga novac u tome ne bi smio sputavati. No čak i da se u Kurukshetru vraćao bez putnika, sa zaradom od čaja Ćandradar nikad nije bio na gubitku.

Doplovivši na cilj, Kristijan nije mogao odvojiti pogleda od Grada Svjetla, kako su Indijci tepali Benaresu. Njegovih milijun žitelja zvali su ga Kaši ili Varanasi jer se nalazio na mjestu gdje su se spajale Gangesove pritoke, rijeke Varuna i Asi. Tek s te, riječne strane, moglo se u cijelosti uživati u svoj raskoši njegove arhitekture. Stepenasti hramovi grada uzdizali su se iz Gangesa u kojoj se kupalo na desetke tisuća hodočasnika. Stupovi plavičastog dima obrednih vatri kojima je rodbina kremirala pokojnike, dizali su se visoko iznad ružičastih kupola hramova razvlačeći se na povjetarcu koji ih je nosio kilometrima. Tek bi se poneki magličasti oblak nakratko zavukao u zelene krune visokih stabala da bi se lijeno rasplinuo u narančastoj izmaglici. Na pagodama koje je ljudska ruka u stijenama isklesala prije više od tri tisuće godina, vijorile su se zastave od žute svile, dok su uz samu obalu Gangesa bili pobodeni šareni suncobrani pod kojima su se na pijesku odmarali kupači raznobojne odjeće, zbog čega je ovaj, poput bombonijere šaren prizor, svakome ostajao u trajnom sjećanju. Vidjevši Benares, Kristijan se nepovratno zaljubio, shvaćajući razinu obožavanja kojom ga Hindusi, Budisti i Jaini štuju poput božanstva, nazivajući ga svetim gradom i gradom hramova. Po predaji osnovao ga je sam bog Šiva, a Buda je u njegovom predgrađu Sarnatu održao svoju prvu propovijed. Među njegovim nebrojenim hramovima najviše se štovao Zlatni hram u kojemu se, vjeruju Hindusi, nalaze posmrtni ostatci jednog od Šivinih avatara, kao i Hram majmuna u kojemu se po legendi niotkud pojavio kip božice Durge, nakon čega je ovo postalo mjestom hodočašća. S obje strane obale, ljudi su niz rijeku puštali košarice od lišća i trave u kojima su, odolijevajući lahoru, tinjale svijeće. Činile su se kao bezbroj duša na izdisaju što hrleći ušću pokušavaju doseći izvor, kao Benares i Ganges, kao početak i kraj.

No koliko god da je Benares bio zavodljiv, više od njega Kristijan je bio fasciniran priprostim Ćandradarom koji ga se toliko dojmio, da se po iskrcaju tereta vratio s njime u Kurukshetru, što ovome uopće nije teško palo. Nijedan od njih ne bi mogao sa sigurnošću reći koliko su puta oplovili tu rutu, iznova primajući teret koji su dopremali do obala Gangesa. Putujući zajedno naučili su da mogu provesti sate, bez da progovore i riječ, a da nijednome od njih to ne bude mrsko u srcu. Nisu imali potrebu razgovarati tek kako bi tjerali tišinu, dapače, uživali su u njoj nalazeći u ritmičnom klopotanju valova zvuk beskrajnog mira kojemu je uzburkani um oduvijek težio. Kada bi Ćandradar poveo razgovor, pričao je o čaju, jer ni o čemu drugome nije ni znao, uvodeći Kristijana u tajne himalajskih grmova, pa se ovaj znao zapitati bavi li se njegov suputnik prijevozom ili uzgojem ove biljke. Dok su odmarali privezani uz obalu, Ćandradar je, vidjevši kako Kristijan nema potrebu za snom, i sam dobivao poticaj da ostane budan. Čitavu bi noć s velikim žarom pripovijedao o nečemu što je bilo naizgled banalno, pa se Kristijan, prepoznavši silinu Ćandradarove ljubavi prema prirodi, s užitkom prepuštao čak i onim pričama koje je dan ranije već čuo. Ćandradar je objašnjavao kako je navada ispijanja čaja u Indiju došla iz Kine preko Tibeta od kud je dopreman stiješnjen poput bloka cigle, a ta se tradicija i danas očuvala u nekim dijelovima Indije. I sam je Ćandradar svom ujaku Indri donosio čaj pakiran u takvim blokovima, a on mu je uvijek iznova govorio: „Čajnik istovremeno predstavlja udobnost samoće i zadovoljstvo društva” što je Ćandradar prihvatio kao životni stav.

Kristijan je mnogo naučio na rijeci. Kako ne daju svi vrtovi u Darjeelingu jednako dobre čajeve i kako je za proizvodnju vrhunskog čaja važno da vrt bude posađen iznad tri tisuće metara. Na tim mjestima temperatura ne smije biti niža od pet i viša od dvadeset stupnjeva. Naučio je da su zeleni i crni čaj plod jednog te istog grma te da ih različitima čini način na koji se obrađuju. Zeleni se odmah nakon berbe vlažio parom da bi se potom sušio na propuhu, dok se crni nakon branja puštao neka vene na zraku, da bi mu se usred fermentacije aroma zadržavala prženjem na velikoj vatri. Ćandradar je pričao dajući Kristijanu povoda da razmišlja o tome kako isti odgoj ne stvara jednako kvalitetne ljude i kako za dobar karakter nije dovoljno imati tek dobre uvjete za život. Razmišljao je o tome kako čovjek u jednom trenutku života načini izbor koji nepovratno briše sve ostale mogućnosti. Shvatio je kako vrlina kod jedne osobe, može biti mana kod neke druge i kako ono što je nekome dobrodošlo, drugome može biti teret. Također je dokučio kako ne postoji jedinstveni odgovor koji bi bio valjan za sve. Razmišljao je o sebi, kakav je bio prije bolesti i kakav je postao nakon što je obolio. U kakvom se mentalnom stanju nalazio prije nego je krenuo na put i u kakvom je sad. Koje su ga visine i temperature oblikovale i u kakvim je pećima gorio da bi postao to što jest. Naučio je kontrolirati vrijeme kako bi dobio točno onaj okus čaja kojeg bi poželio. Čak se izvještio u upravljanju brodom, svladavanju brzaca, kroćenju vjetra i struje, naučio je gospodariti kormilom, biti peljar koji zna cilj i koji s njega neće skrenuti ma što da mu se ispriječi na putu. Gledajući rijeku kako teče, pitao se tko se doista giba, voda ili on. Rijeka se nepomično ukliještila između obala, kao što je i on mirno sjedio na pramcu, a struja je pak hrlila prema ušću zbog čega je i on putovao bez pokreta. Kao i Ganges, iza sebe je ostavljao kilometre, i razmišljao, protječe li tako i vrijeme ili ono stoji, dok su ljudi ti koji prolaze. Doplovivši do Benaresa, zapitao se koliko je već puta na obalu iskrcao bale čaja i koliko je još potrebno da oplovi istu rutu prije no odluči da će to biti posljednji put. Pitao se i gospodari li svojim životom, drži li sudbinu u svojim rukama ili je ona tek cvjetni vjenčić natopljen valovima kojeg nose hirovite struje slučajnosti. Tada se iznova sjetio cilja svoga putovanja, pa se tri tjedna nakon prvog ukrcaja konačno oprostio od Ćandradara i krenuo u susret Maji.