Lomljenje vjetra | Edo Popović

ŠESTO POGLAVLJE

 

Jokićeva koliba – Hanezloti –
Prazna kora zmajeva voća – Holding – Zona –
Čovjek koji se ne plaši mjesečevih izlazaka

 

Jokićeva koliba, zidanica tri sa pet metara pokrivena limom, podignuta je u grabovom šumarku omeđenom sa sjevera strmom liticom. Vida se raskomotio u dvosjedu napravljenom od stražnjeg sjedala nekog kombija i razgledavao unutrašnjost osvijetljenu dvjema svijećama. Bili su posljednji dani kolovoza 2005. Noć je bila svježa. Kroz otvorena vrata čuo se vjetar u lišću. Odnekud iz tame javljao se ćuk. Jokić je naložio vatru u štednjaku od lijevanog željeza i pristavio vodu.

Sušio sam neke trave, pa ako si za čaj…

Sinoć sam namirisao dim, kaže Vida, ali mislio sam da mi se pričinja.

Da, kaže Jokić, neki ljudi naprosto ne vide dalje od svog šatora.

Vida je osjetio kako su mu se uši zažarile.

Nisam ovdje došao njuškati, rekao je.

Ah, tako, rekao je Jokić. Pa kako to da si onda zavirio u gotovo svaku kamenicu?

Vida se pažljivo zagledao u njega. Ovaj je mirno uzvraćao pogled.

Ti očito nemaš pametnija posla nego špijunirati, rekao je Vida.

Ne špijuniram, rekao je Jokić, samo me zanima tko mi je to došao u kuću.

Neće biti da si ti vlasnik planine?

Nisam rekao da sam vlasnik planine, ali u njoj sam kod kuće, ona je sve što imam. A što se tiče pametnijeg posla, imao sam ga sve dok mi lani nisu pobili ovce.

Pobili ti ovce?, začudio se Vida.

Cijelo stado.

Kome bi takvo što palo na pamet?

Hanezlotima.

 

HANEZLO je akronim od „Heroji, a ne zločinci“, organizacije koja od 1991. godine vlada Hrvatskom, kasnije Holdingom. Organizacije srodne HANEZLO-u u svijetu su poznate pod različitim imenima: Čikaška škola ekonomije, MMF, WTO, British Petroleum, CIA, IBM, Svjetska banka, Savezna agencija za nadzor krize, Halliburton Co, Nokia, Kolumbijski narkokartel, Microsoft, Američki Predsjednik, Britanski Premijer, Ruski Predsjednik, Francuski Predsjednik i mnogim drugim imenima. One su razorile Latinsku Ameriku, Aziju, SSSR, Afganistan i Irak, i još mnogo toga, polažu pravo na sve rude i minerale ispod i iznad kopna i mora, te na sve poznate i nepoznate zvijezde i galaktike.

Razmjerno veličini i važnosti teritorija kojim vlada, HANEZLO je igračkica u usporedbi s MMF-om ili Američkim Predsjednikom koji su, kako rekosmo, čega god bi se dotakli pretvorili u prah i pepeo. No ni HANEZLO nije mačji kašalj, on je napravio sasvim pristojan nered u Hrvatskoj otkako se oformio u ratu 1991. Stanovnicima Hrvatske od male je utjehe tada bilo to što je njihov pakao bio dječji vrtić u usporedbi s paklom Iraka, ili Afganistana, ili Gaze, ili Pakistana, ili Libije, ili Somalije. Isto tako, malo je njih marilo za to što dobro i zlo nadopunjuju jedno drugo, što sreća i nesreća teže jedno drugom, i što bogatstvo pretpostavlja siromaštvo. Mudrost je gorka utjeha čovjeku kojemu još samo glava viri iz živog pijeska, a nigdje na vidiku štapa za koji bi se uhvatio zubima. I kad mu se usta počnu puniti pijeskom malo je vjerojatno da će razmišljati o tome u koliko postotaka djeluje ta stvar s harmonijom dugačkog i kratkog, visokog i niskog, dobra i zla, štapa i ne-štapa. Ne, počet će jaukati i zapomagati, a njegove jauke i povike ugušit će pijesak.

Hrvatska je tih godina bila puna jauka u pijesku.

 

Sve je, zapravo, išlo vrlo glatko. Velikoj pljački nacionalnih dobara na kopnu, moru i ispod njih koju je HANEZLO izveo prethodilo je ubojstvo srpske obitelji, dvanaestogodišnje djevojčice i njezinih roditelja. Bilo je to nešto kao probni balon. U zimu 1991. policajci su došli noću u njihov dom i ubili ih. Djevojčicu su odveli na smetlište izvan grada i ubili je hicem u glavu. Susjedi su okrenuli glavu. Državni tužitelj okrenuo je glavu. Hrvati su okrenuli glavu. Crkva je rekla da se moraju uzeti u obzir okolnosti tog nemilog događaja, a sudac Vrhovnog suda je rekao da Hrvat ne može počiniti zločin u obrambenom ratu. Hanezlot 001 bio je više nego zadovoljan. „Bog bogova“, trljao je ruke, „ako je ovo prošlo, proći će sve.“

I prošlo je.

Hrvatski zakoni slični su 2. zakonu termodinamike. I oni su također statistički zakoni, to jest ne važe uvijek, već samo u većini slučajeva. Za taj zločin nitko nije kažnjen.

 

Rat političare, lažljive, pohlepne i potkupljive imbecile, pretvori i u mahnite imbecile. Tako su Hanezloti opljačkali (to se zvalo „privatizacijom“ ili „smanjivanjem javnog sektora“) i rasprodali zemlju i sve što se na njoj nalazilo, te vodu i zrak. Kad bi stoka, ili psi, kako su Hanezloti običavali nazivati hrvatske građane, podigli glas, ili glavu, zbog ovoga ili onog, ili kad bi netko upro prstom i rekao: „Oprostite, ali to je krađa““, ili: „Čekajte malo, pa taj tip je kriminalac“, skočio bi čopor simpatizera urlajući: „Heroj, a ne zločinac!“, ili: „Svi smo mi HANEZLO!“

 

Danas, 2020., Hrvatska ne postoji kao država. Ona je tek mrlja na geografskim kartama. Isparcelirani i opustošeni komadić rotirajuće spljoštene kugle. Osušena, prazna kora zmajeva voća. Jadranska obala, otoci i Istra u vlasništvu su offshore kompanija i banaka, a sedam gradova opasanih zidom, Zagreb, Osijek, Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka i Pula, ujedinjeni su u Holding koji živi od poreza, trgovine i mešetarenja. Preostala dobra, uključujući ograđene i dobro čuvane izvore pitke vode, elektrane, aerodrome, autoceste, plodnu zemlju u Slavoniji i šume u Gorskom kotaru, u privatnom su vlasništvu korporacija. Područje izvan zidova i žičanih ograda naziva se Zonom. To je ničija zemlja. Sve što Holding proguta i probavi završi tamo, kao i sve ono što što ne donosi profit. Odlagališta nuklearnog, kemijskog, medicinskog i komunalnog otpada, javne bolnice, vrtići, škole i fakulteti, kazališta, ubožnice i sirotišta, skloništa za beskućnike, višak radne snage, starci, bolesnici, neplodna zemlja.

 

No u vrijeme dok su Jokić i Vida razgovarali u pastirskoj kolibi na Velebitu imalo se još što opljačkati i prodati. A Jokić je, točeći napitak od mješavine vriska, majčine dušice i bresine u limene šalice, pričao o tome kako su mu pobili ovce.

Ne razumijem, rekao je Vida prihvaćajući šalicu, zašto bi to učinili?

Smetam im ovdje, eto zašto. Vidim što rade.

A što rade?, upitao je Vida.

Jokić se zagledao u njega.

Ne znam tko si, niti što radiš ovdje, rekao je, i možda si jedan od njih, ali to sad više nije važno, reći ću ti kad već pitaš. Što rade? Za masnu lovu dovode ovamo talijanske krivolovce. Na ovom dijelu Velebita nema lovostaja, nema zaštićenih životinja, love od nula do dvadeset četiri, tristošezdesetpet dana u godini, svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, uključujući i potezne mine.

Potezne mine?

Da, potezne mine. Stavljaju ih na životinjske staze. Tako su nekidan ubili Jovanu.

Jovanu?

Tako se zvala jedna vučica.

Vida je otpio gutljaj prozirnozelene tekućine. Mirisala je ugodno.

Nisam te ponudio rakijom, rekao je Jokić, hoćeš čašicu, dobra je, domaća?

Vida je odmahnuo niječno. Gledao je tog čovjeka koji daje imena vukovima i skuplja trave. I sam ponekad ubere neku travu i skuha čaj, navika koju je zadržao iz rata.

To sa Hanezlotima, upitao je, nisi ih valjda prijavio policiji?

Jesam. I policiji i lovočuvarima.

Glup potez, rekao je Vida. Znaš i sam da policiju vode Hanezloti, da je ministar Hanezlot, oni su čuvari poretka i jebe im se za pravdu i zakone.

Pa što?, rekao je Jokić.

Samo kažem, rekao je Vida. Nije te strah?

Ne baš. Što mi mogu?

Mogu te poslati za tvojim ovcama, na primjer.

Ali me ne mogu uplašiti, rekao je Jokić mirno.

Ne plašiš se smrti?

Zašto bih se je plašio? Ona i ja smo dobri prijatelji, iskesio se, toliko me je puta zagrlila posljednjih godina.

Ne znam, rekao je Vida kojemu je počeo ići na živce nehajni stav njegova domaćina, ali čini mi se posve normalnim da se ljudi boje smrti.

Je li normalno da se plašimo toga što mjesec izlazi i zalazi?, pokazao je Jokić kroz vrata na dvorište gdje je trava poput mraza svjetlucala na mjesečini.

Kakve to veze ima?

Rađamo se i umiremo kad nam je vrijeme. Smrti se ne treba bojati. Ali se treba bojati ubojica. Ljudî koji hodaju uokolo s pištoljem u džepu.

Vida se lecnuo. Nije mi valjda njuškao po šatoru i pronašao pištolj, pomislio je.

Pogledao je Jokića. Njegovo lice bilo je mirno. Hladno poput trave na mjesečini.

X

Sadržaj

Prvo poglavlje
Drugo poglavlje /
Muškarac s flasterom preko usta –
Imena i majice – Lovac u tajgi, kralj s Oriona
– Nejestivi opet ubijaju – Kamenčići u jezeru –
Ljudi nisu voda

Treće poglavlje /
Logor pod maklenom – Statisti –
Cvijet u kamenu – Ribe koje se utapaju u vodi
– Doline i planine uvijek su tu – Zmija –
Nikola Jokić – U planini nikad nisi sam

Četvrto poglavlje /
San – Pansion „Kod tri gavrana“ –
Beskonačnost je odmah tu, iza leđa –
Hoda li bumbar po Josipu, ili Josip po
bumbaru? – Čajana „Hanshan“ –
Ugovor s Udovicom – Umorstvo žeđu

Peto poglavlje /
Milinović u šupi – Juha od kovanica, plata
od kreditnih kartica na žaru –
Kolika je vrijednost vrijednosti od dvadeset
eura? – Tamo gdje ne djeluje simetrija

Šesto poglavlje /
Jokićeva koliba – Hanezloti –
Prazna kora zmajeva voća – Holding – Zona –
Čovjek koji se ne plaši mjesečevih izlazaka

Sedmo poglavlje /
Vrtlarov mejl – Tko je smjestio Lavljem
Srcu? – Masovni ubojice su u modi – Starac –
Ženske gaće i zvuk potoka u ledu

Osmo poglavlje /
Priveži oblak – Tamne kapuljače –
Maloumnik i vlast – Ustav i tri Vidina otkaza

Deveto poglavlje /
Vida i Jokić razgovaraju o ratu –
Grad masakriranih – Samice od ljudske kože

Deseto poglavlje /
Presuda Fraktalnoj – Pijanac Everett –
Vrtlar griješi – Crkveni indeks, strategija
ubijanja moždanih vijuga – Što se dobro
prodaje, zdravo je – Kratka povijest Nejestivih
– Zid

Jedanaesto poglavlje /
Deveta u stepi, dama u Herkulesovoj
dvorani – Diktatori i pjesnici – Na nasipu –
Siromaštvo

Dvanaesto poglavlje /
Vidin san – Razgovor o zmiji otrovnici –
Stado kostura – Istina ne poništava laž

Trinaesto poglavlje /
Tko je slomio vjetar? – Pečenjarnica „Tužna
suza“ – Lažna obljetnica – Žeđ –
Zid baš i nije tako genijalna ideja

Četrnaesto poglavlje /
Usputni tereti – Radikalni elementi –
Tijelo kaska za nama – Suđenje –
U potrazi za vegetacijom

Petnaesto poglavlje /
Posuda puna tekuće svjetlosti –
Što čujemo kad nema zvukova? – Bosanac
– Prikovani za život – Novinarka trač-rubrike –
„Kao da možete spriječiti kišu da pada“

Šesnaesto poglavlje /
Fontana Palog anđela – Ni centa više crkvi!
– Dok je kartica u redu, sve je u redu – Otok –
Stol Ernesta Hemingwaya

Sedamnaesto poglavlje /
Zabava na trgu Lavapies –
Lastavice ubojice – Señor Wang –
Mala voćna patologija – Zauzimanje stava –
„Put se utire koracima“

Osamnaesto poglavlje /
Čuvar kontejnera – Sjene jače od tijela

Devetnaesto poglavlje /
Prostor spaja – Kako prepoznati diktatora?

Dvadeseto poglavlje /
Prodavač pjesama – Raskid s Udovicom
– Čajnik Antonija Machada – Vrtlarovo lice –
Odlazak



Impresum