Lomljenje vjetra | Edo Popović

PETO POGLAVLJE

Milinović u šupi – Juha od kovanica, plata
od kreditnih kartica na žaru –
Kolika je vrijednost vrijednosti od dvadeset
eura? – Tamo gdje ne djeluje simetrija

Dobar dan, gospodine Milinoviću, kako ste danas?

Muškarac šezdesetih godina žmirkao je u svjetlosti koja se razlila kroz otvorena vrata šupe. Čas potom, saginjući se, s pladnjem u rukama ušao je Vrtlar.

Jeste li gladni?, upitao je stavljajući pladanj na pod. Jeste li još uvijek gladni novca? Danas nudimo juhu od kovanica. Tu su kovanice s likom starog Cervantesa, znate tko je on, zar ne, obrazovani ste, onda nekoliko kovanica s likom kraljice Beatrix, a tu je i šaka novčića s hrastovim lišćem i žirevima, kao što vidite prava, plemenita internacionalna juha. Glavno jelo je plata od kreditnih kartica na žaru, donirao ih je jedan vaš kolega kojemu više ne trebaju, a ne trebaju ni nama, a salatu je naš šef kuhinje danas napravio od ne baš svježih listova Financial Timesa. Znademo da vam je draža salata od listova Kapitalizma i slobode, ali knjige nažalost više nema, jedini primjerak koji smo imali već ste požderali. Za desert, kao i obično, ništa. Zadovoljni?

Milinović nije odgovorio. On više ne govori, ne osjeća, ne pokušava, samo traje. Ne može odrediti kad su ga oteli, prije dva mjeseca, šest mjeseci, godinu dana. Vrijeme mjeri otkucajima srca, koje katkad stane, i učini mu se da sljedeći otkucaj više neće doći. Tada osjeti olakšanje, gotovo nadu. Većinu vremena leži u svojim prnjama i sluša. Sluša zvukove iz susjedstva. Automobile, lavež pasa, ciku, psovke i smijeh djece u igri, vlakove, udarce po metalu, potom zvukove koje isprva nije prepoznao, a iza kojih je na kraju otkrio cviljenje pumpe za vodu, cijepanje drva i prašenje tepiha. Prepoznavši te zvukove, shvatio je da je s druge strane zida.

Tada je prvi put umro.

Još dok je mislio da je unutar zida, grijala ga je nada. Pronaći će me, vjerovao je, samo dok pregledaju snimke svih nadzornih kamera. Znao je da je svaki kutak unutar zida pokriven kamerama, i kako su dani prolazili sve više ga je ljutilo što policija još nije pregledala snimke. Zgrabili su ga ispred restorana u poslovnom kompleksu u Branimirovoj ulici, pred nosom desetak ljenoguzih zaštitara, prisjećao se s gorčinom, a vozili su se ne više od petnaest minuta, on oboren licem na pod između sjedala, pokriven dekom. Petnaest pišljivih minuta, drhtao je od bijesa. Sav jad i bijeda njegova položaja, sve poniženje koje trpi, sve što mu se danas događa, u tih je petnaest minuta, a oni još nisu pregledali i povezali snimke. Pobrinut će se da nečija glava odleti čim se ovo riješi, o kako će se pobrinuti za to.

A onda je prepoznao cviljenje pumpe za vodu u dvorištu.

Nakon toga noćima je slušao kako se lavine odlamaju i ruše u njemu, kako mu u prsima praska i grmi, a kad bi se sve to utišalo, skvrčio se na ležaju i plakao. No više ne plače. Ne osjeća više ni strah. Razloga za strah isprva je imao napretek, i dugo je strahovao. Najviše se plašio susreta s tim mladićem, surovim, hladnim, koji mu je govorio svakakve stvari.

Valjda ti je jasno da odavde nećeš izići živ, rekao mu je čim su ga ubacili u taj ćumez. Ubit ćemo te, to jest, ja ću te ubiti, a prije toga pustit ću te da se neko vrijeme znojiš. Iskreno, pojma nemam koliko dugo. Sve dok mi ne dosadi, valjda. Ali kad god me ugledaš na vratima, znaj da ti to može biti posljednje što vidiš.

Prvi dan Vrtlar je pred Milinovića stavio tanjur pun pijeska.

Jedi!

Milinović je zurio u tanjur.

Jedi!

Ovo?!

Šta fali tome? Zar tanjur nije lijep? Od maslinova drveta je. A pogledaj samo žlicu, od bambusa, sve prva liga i eko-frendli.

Milinović je zbunjeno promucao da pijesak nije jestiv.

Jestivo, rekao je Vrtlar. Hoćeš nešto jestivo?

Milinović je kimnuo skanjujući se.

Može, rekao je Vrtlar, nema problema, ali što ćeš mi dati zauzvrat?

Jučer ste mi uzeli novčanik, rekao je Milinović.

Vrtlar je iz džepa jakne izvukao novčanik i pokazao mu ga.

Je li ovo tvoj novčanik?

Milinović je kimnuo.

Vrtlar je iz novčanika izvadio novčanice, bacio ih na pod, zadržavši u ruci novčanicu od dvadeset eura.

Koliko vrijedi ovo?, pokazao je novčanicu Milinoviću.

Dvadeset eura, odgovorio je ovaj nesigurno.

Dvadeset eura, rekao je Vrtlar. A koliko vrijedi dvadeset eura?

Ne razumijem, rekao je Milinović.

Kolika je vrijednost vrijednosti od dvadeset eura?, pojasnio je Vrtlar.

I dalje ne razumijem, rekao je Milinović. To što govorite potpuno je nerazumljivo.

Pa ti i nisi nešto naročito bistar. Samo zato što ti nešto ne razumiješ, kažeš da je to nerazumljivo. Ajmo onda ovako. Uzmimo da ste se vi glavonje koji odlučujete o svemu, svačemu i svima, da ste se dakle dogovorili da sat radnice koja šije odijela vrijedi dva eura, otprilike. Možemo li se složiti s time?

Milinović je kimnuo. Ispred šupe začuli su se koraci i jedna je glava provirila unutra:

Požuri, idemo do Hanshana.

Pričekajte malo, odgovorio je Vrtlar, imamo ovdje sat ekonomije. Dakle, deset sati rada te krojačice vrijedi dvadeset eura. U redu? Za deset sati ona sašije jedno odijelo, koje se, usput rečeno, proda za tisuću eura. Na stranu to u čijim džepovima završi ta razlika, možemo se složiti da je vrijednost dvadeset eura jedno odijelo, zar ne? E sad, kolika je tvoja satnica? Oko petsto eura, rekao bih. Možeš li ti, prijatelju, za sat vremena sašiti dvadeset i pet odijela?

Brkate kruške i jabuke, rekao je Milinović.

Pusti ti kruške i jabuke na miru, one bez ikakvih problema rastu jedne pokraj drugih u voćnjaku, ili budu u zajedničkoj zdjeli. Zbrka je u tvojoj glavi. Problem je što ste si ti i tebi slični umislili da vaše palamuđenje vrijedi više od nečijeg rada, a što prolazi tamo kod vas u Holdingu i u svijetu uopće. Muljatori i bezveznjaci poput tebe preuzeli su svijet, ne misliš li tako? Ali, što je u ovom trenutku jedino važno, to ne prolazi ovdje, u ovoj baraci. Niti ovdje novac ima ikakvu vrijednost. Možeš ga koristiti za potpalu, a ako želiš, možeš ga i jesti.

Milinović ga je gledao preneraženo.

Vidiš kako su stvari uvrnute: faca s one strane zida ne mora biti faca i s ove strane. Simetrija je izvor vaših zakona, ali ona ne djeluje ovdje. Nimalo. Ova plastika, bacio je na pod kreditne kartice, tamo otvara sva vrata, s njome možeš sve, a ovdje ne možeš dobiti ni pošten ručak. Štoviše, ništa od onoga što ti imaš, što znaš, ili što možeš dati, ovdje ne vrijedi. Ni ti ne vrijediš ništa. To jest, vrijediš koliko i ona slomljena drška lopate tamo u kutu.  A kad ovo kažem, dajem ti kompliment. Jedi!

Otad je Milinović za jelo dobivao pijesak, ili šutu, ili novinske listove, ili otpad, ili oglodane kosti, ili lišće, ili komadiće šperploče, ili nešto slično, te krišku kruha i čašu vode, koja mu je služila i za pranje. Nuždu je vršio u rupu u kutu koju je sam iskopao. Smjenjivali su se dani i noći, došla je zima s tepihom od mraza na podu njegova zatvora, dali su mu nekoliko starih vojničkih deka koje su strašno smrdjele i proveo je zimu u njima.

Preživio je.

Iskusio je što znači biti u nečijoj milosti, a onaj momak se trudio dati mu do znanja da je svaka sljedeća sekunda njegova života milost koju mu on velikodušno ukazuje. Na kraju Milinović nije znao što je strašnije, živjeti u nečijoj milosti, ili ostati bez nje.

Glup si ako misliš da će te tvoji spasiti, rekao mu je taj odurni momak. Ne trebaš im, već su te zamijenili drugim, kao što će i njega zamijeniti nekim drugim kad ga potroše, ili kad ga mi sredimo. Naprosto nemaš sreće, to ti je to.

Razmišljao je o samoubojstvu, vrlo često mu se javljala ta misao. U šupi je bilo nekih starih konopa, mogao se lako objesiti o gredu, no njegovim otmičarima, činilo se, bilo je sasvim svejedno što će biti s njim, hoće li se ubiti sam ili će ga oni ubiti, i ta njihova ravnodušnost dodatno ga je obeshrabrivala i odvraćala od tog nauma.

I tako je Milinović trunuo.

S tanjura je uzeo jednu nagorjelu karticu. Ime vlasnika bilo je čitljivo: Ivo Pavić. Milinović je protrnuo. Ruka kojom je držao karticu počela je drhtati.

Grozno, zar ne?, rekao je Vrtlar.

Milinović ga je pogledao ne shvaćajući.

Što?

Kao da smo ti ubili sina, rekao je Vrtlar.

Sina?

Da, sina.

Ne razumijem.

Kako ne razumiješ. Da imaš sina, njega bismo ubili. Ovako ti je stradao štićenik.

Tada je Milinoviću sinulo. Shvatio je da on nije nasumična žrtva tih luđaka koji su otimali i ubijali bankare i menadžere, o čemu je čitao u novinama i slušao na televizijskim vijestima. No i dalje nije mogao dokučiti razlog zbog kojeg su kao žrtve odabrali baš njega i Pavića. Podigao je glavu i pogledao Vrtlara u oči.

Zašto?, upitao je.

Ah, zašto, zašto, rekao je ovaj. Prekasno je za takva pitanja, trebao si se to zapitati kad si se počeo baviti time čime se baviš. A pravo si govno, ako me baš pitaš. Samo zato što su iz jednog Itexovog kontejnera htjeli uzeti nekoliko konzervi kojima je istekao rok, poslao si na te ljude policiju. Sjećaš se toga sigurno, jedan od njih ubio je policajca, a onda i sebe.

Milinović se sjetio tog slučaja od prije sedam, osam godina, mnogo se pisalo i govorilo o tome, samoubojica je bio ratni veteran i to je dodatno dolilo ulje na vatru, ali kakve je veze on imao s time.

Ja nisam imao nikakve veze s time, rekao je, ja sam bio u upravi, to što se desilo stvar je nižih razina i…

Jesu li ti trebale te konzerve?, prekinuo ga je Vrtlar. Nisu. Jesi li ih mogao prodati? Nisi. Je li ti život ovisio o njima? Nije. Svejedno, zbog nekoliko pišljivih konzervi kojima je istekao rok uništio si te ljude i tko zna koliko još njih.

Milinović ga je nijemo gledao.

Uvijek me je zanimalo, nastavio je Vrtlar, što vi bankari radite s tolikim novcem. Prodajete ga za još više novaca? Evo, zagrabio je s poda pregršt prašine, prodat ću ti ovo za dvije pregršti prašine. Može?

Milinović je zurio u pod.

Stvarno, što će vam toliki novac, čemu vam služi? Ne jedete ga, u to sam siguran.