Lomljenje vjetra | Edo Popović

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Prostor spaja – Kako prepoznati diktatora?

Prostor ne razdvaja, već spaja, znaju to oni koji povremeno mućnu glavom. Da ne spaja, ne bismo mogli prijeći razdaljinu do kupaonice, ili do trgovine, ili do autobusne stanice, ili do blagajne u kinu. Fraktalna i Vrtlar koriste to čudesno svojstvo prostora i prolazeći ispod luka golemog rimskog akvedukta spajaju se s gradskim trgom. Sjene stupova pružaju se preko trga i po fasadama kuća. Zebra od svjetlosti i sjene. Zatim se njih dvoje spajaju sa stepenicama između zidina od žute opeke, pa onda s uskom ulicom, prolaze pokraj kuće pročelja od kamenih šiljaka, a nekoliko minuta kasnije spojit će se s unutarnjim dvorištem jedne kuće. Kuća je oličena u svjetlonarančasto, zidovi dvorišta obrasli su puzavicama, zapušten travnjak, kamenom popločana staza što vodi do ulaznih vrata.

I ti misliš da će Vanča doći ovamo?, pita Vrtlar osvrćući se uokolo.

Da, kaže Fraktalna.

Zašto su one tamo krletke prazne?

Zato što u njima nema ptica.

Vrlo duhovito.

Uspeli su se na prvi kat i ne zastajkujući obišli sobe.

Kakav je uopće ovo muzej?, raspitivao se Vrtlar.

Tu je jednom živio jedan pjesnik.

Nije baš da im posao ide.

Fraktalna je slegnula ramenima.

I kad Vanča dođe, što ćemo onda?, nastavio je Vrtlar. Ljubiti se utroje?

Ništa, oprostit ćemo se od njega, i onda ćemo otići odavde.

A ako ne dođe?

Šuti!

Spustili su se u dvorište i sjeli na kamenu klupu uza zid kuće. Sljedećih pola sata sjedili su u tišini, a Vanča se nije pojavio. Stazom je prošlo samo nekoliko sredovječnih turista. Ušli bi u kuću i brzo izišli iz nje. Tamo se ništa nije prodavalo. Niti se moglo vidjeti išta osim starog namještaja, vitrina i polica s knjigama, gramofona i nekih drugih stvari koje su pripadale jednom davno umrlom pjesniku.

Dokle ćemo čekati?, pita Vrtlar ustajući s klupe.

Glupa sam što sam i pomislila da će doći, idemo, zaputila se prema izlazu.

Kamo ćemo sad?

Već ćemo nešto smisliti.

Znaš što me nakon svega najviše muči?, rekao je potišteno, zastavši na dvorišnim vratima. To što nismo imali nikakve šanse da pobijedimo.

Naravno da nismo, ali nije uopće štos u tome.

Nego u čemu?

U čemu?, namrštila se i pošla niz ulicu. Nakon svih ovih godina tebi to još nije jasno. Pa u tome da pokažemo da nismo moroni. Da nam se ne sviđa kako je svijet uređen. Da se ne želimo prilagoditi pravilima koja su nam nametnuta. Uostalom, otkad je znak inteligencije prilagoditi se. Prije će biti da je to znak pokornosti.

Ne vidimo ih, rekao je Vrtlar, ne znamo tko su. Ispalo je da je TO protiv čega smo se borili potpuno otporno i na metke. S čime mi, zapravo, imamo posla?

IZ BROŠURE „PREDATORSKI KAPITALIZAM ZA VANZEMALJCE“ U IZDANJU GRUPE DIREKTNE AKCIJE „NEJESTIVI“ (POGLAVLJE „KAKO PREPOZNATI DIKTATORA“)

NE nosi vojničku uniformu, šapku, beretku, brčiće, brkove
NE ubija političke protivnike, pjesnike, filozofe, bića iz drugih galaktika
Pripadnike druge rase, vjere, narodnosti NE UBIJA zato što su pripadnici druge rase, vjere i narodnosti, već ih ubija zato što stoje na putu njegovim poslovima
UGLAVNOM ne paradira u javnosti
UBIJA novinare, aktiviste za ljudska prava i zaštitu okoliša
ŠPIJUNIRA Zemljane putem kamera, Interneta, mobilne telefonije
ISPIRE MOZAK Zemljanima svih uzrasta, rasa, vjera i narodnosti, putem elektronskih i tiskanih medija, Interneta, jumbo plakata i zvučnika na ulicama, trgovima, aerodromima, stanicama javnog prijevoza, te u trgovačkim centrima
USAĐUJE IM U MOZAK da su ono što oblače, što voze, gdje stanuju, što slušaju, čime telefoniraju…
(…)

Bujaju iz naše ovisnosti o stvarima, kaže Fraktalna. Hrani ih naša glad, mi im dajemo moć. Moć je strašna, svaka sljedeća doza moći mora biti veća od prethodne. Samo tako se osjećaju živima. Past će kad prestanemo kupovati sve te gluposti koje proizvode i prodaju. Možda je stvarno jedini put onaj Tamnih kapuljača.

A možda bismo, kaže Vrtlar, mogli pronaći neko mjesto gdje nema tih krpelja.

Nemoj biti glup, ne postoji takvo mjesto.

Kako to možemo znati ako ga ne potražimo?