Lomljenje vjetra | Edo Popović

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Fontana Palog anđela – Ni centa više crkvi!
– Dok je kartica u redu, sve je u redu – Otok –
Stol Ernesta Hemingwaya

Oko fontane Palog anđela u madridskom parku Retiro okupilo se veselo društvo. Rastafarijanci, anarhisti, pankeri, homići, lezbijke, transeksualci, komunisti i grupa znatiželjnih japanskih turista roje se oko glava metalnih demona iz čijih usta punih šiljatih zuba šikljaju mlazevi vode. Pali anđeo vrišti gore visoko na stupu, prekriven ptičjim izmetom. Iz zvučnika instaliranih na kamionetu dopire glas nevidljivog govornika:

Onaj koji propovijeda skromnost i siromaštvo košta nas deset milijardi eura godišnje, koliko od našeg poreza država daje Vatikanu. A njegov izlet do Španjolske košta nas osam milijuna eura. Želimo li to?

Ne, odgovara mnoštvo i puše u trube, zviždaljke, maše transparentima.

Želimo li legalni abortus?

Da, vrišti, trubi, zviždi, maše mnoštvo.

Neka ne moli ovdje za nas! Neka moli za pedofile u Crkvi, neka moli za licemjere u svećeničkim haljama, mi ga ne trebamo, neka odjebe odavde u svom sotonamobilu!

Mnoštvo vrišti, trubi, maše, skače. Govornika u zvučnicima zamjenjuje dub Lee Scratch Perryja Fire Fe The Vatican.

Gle, kako je zasran, pokazuje Vrtlar na krilatog pobunjenika.

Zaslužio je svako govno koje je dobio, kaže Fraktalna.

Zašto, šta fali Luciferu?

Fraktalna se smije.

Zapravo se to ne tiče njega, pokazuje na uneređeni spomenik, već Bude, to je stih jednog ludog zen monaha.

Niz Paseo de Uruguay pristiže grupa žena u pratnji bubnjarica napadno napudranih obraza, našminkanih usana i očiju, obučenih u crne topiće i kričavo crvene minice, s crnim mrežastim čarapama i cipelama visokih peta. Žene nose desetak metara dugačak transparent od čvrstog platna NISMO SVETICE – MI SMO KURVE, FEMINISTKINJE, ABORTIRAMO I LUDE SMO.

Znam ovaj transparent, kaže Fraktalna.

Tvoje znanje je neiscrpno, hoćeš o zen-poeziji, hoćeš o feminizmu, hoćeš o psihologiji, o čemu god hoćeš, kaže Vrtlar zajedljivo.

Ja samo vidim ono što gledam, kaže ona.

Šta ti znači, kao da ja ne vidim ono što gledam.

Ma kakvi, ti vidiš samo sebe, kaže ona pakosno. Prije nekoliko godina gledala sam reportažu o protestima protiv pape u Barceloni, i tamo je bio ovaj transparent.

I ti to pamtiš?

Da, super mi je tekst. Tada su ljudi na balkone stavljali transparente s natpisom JA TE NE ČEKAM, i to mi je isto bilo dobro.

Kamionet s razglasom je krenuo prema izlazu iz parka, za njim su pošle bubnjarice i prosvjednici.

ISUS BI DANAS BIO S NAMA

NI CENTA VIŠE CRKVI!

Išli su prema željezničkoj stanici Atocha. Glavnina prosvjednika okupila se oko memorijala poginulima u bombaškom napadu 11. ožujka 2004., gdje je će papa moliti. Promet oko stanice je blokiran, deseci tisuća prosvjednika stoje nasuprot kordonu oklopljenih policajaca potpomognutih konjicom i oklopnim transporterima s rešetkastim ralicama i vodenim topovima. Grad nadlijeću helikopteri.

ISUS NE BI SISAO NAŠ POREZ

UKINUTI VATIKAN, ODMAH!

Na jednom plakatu papa je prikazan sa svastikom na prsima, a plašt mu drže trojica ugojenih muškaraca, jedan u uniformi s generalskim epoletama, drugi u policijskoj uniformi, dok je treći u fraku i s vrećom novca na leđima. Drugi plakat prikazuje dvojicu muškaraca kako se ljube, na njemu piše NO PASARÁN!

Na trećem je prikazan Isus kako grleći Magdalenu gazi papinsku tijaru i grb.

Na uglu kod botaničkog vrta stoji dvadesetak policajaca i iza spuštenih vizira zure u povorku.

Čuj, kaže Vrtlar, a da se ipak maknemo od ovih, ne bih volio imati posla s murjom, može im svašta pasti na pamet, vidiš da su raspižđeni.

Frka, ha, kaže Fraktalna, misliš da se Kardinal požalio papi kako si mu zveknuo miljenika i da su ti sad svi ovi tipovi za petama.

Glup ti je štos. Nismo ovdje došli tražiti probleme.

Nego zašto smo ovdje?

To ti valjda znaš, kaže on, tvoja je ideja bila da dođemo ovamo.

Zbog Lorce, kaže ona.

Zaobišli su policijski kordon i botanički vrt i spustili se na Paseo del Prado. Iz smjera željezničke stanice dopirao je žamor prosvjednika pojačan bubnjevima i zviždaljkama. Prešli su opustjelu, sjenovitu aveniju natkrivenu krošnjama golemih platana, primorskih borova i ariša i uz Calle de las Huertas počeli se uspinjati prema centru grada. Bližilo se podne. Calle de las Huertas jednosmjerna je ulica s mnogo stabala, hladovina je u Madridu dragocjena. Iz vreće za spavanje prostrte na kamenoj klupi ispod stabla bagrema izvlačio se muškarac raščupane kose, lica obraslog bradom. Ugledavši ih, gurnuo je prljavu, zamašćenu kartonsku škrabicu za prošnju prema njima.

Nije novac ono što ti treba, prijatelju, promrmljala je Fraktalna prolazeći pokraj njega.

Hvala na ljubaznosti i razumijevanju, viknuo je za njom.

Stvarno, zašto mu nisi dala koji cent?, upitao je Vrtlar.

Zato što će i nama uskoro trebati jedna takva škrabica, odgovorila je. Osim ukoliko i ovdje ne počnemo otimati glavonje i lovaše.

Premda su Nejestivi živjeli prema načelu što je manje čovjeku potrebno da bi se osjećao dobro, to su manje mogućnosti da stvari krenu po zlu, oni ipak nisu živjeli od zraka. Struja im, kao što smo vidjeli, nije bila potrebna, vodu su uzimali iz zemlje, velik dio hrane uzimali su iz kontejnera, no tamo nisu mogli pronaći baš sve, recimo čaj, kavu, brašno i začine. Kontejneri za smeće u Zoni nisu bili baš tako dobro opskrbljeni, tamo se u supermarketima prodavala uglavnom roba kojoj je istekao ili samo što nije istekao rok valjanosti, sve ono što bi u Holdingu inače završilo u kontejneru. Novac Nejestivima dakle nije služio kao sredstvo za potpalu. Njime su kupovali vitamine, bjelančevine, minerale, trebao im je i za izlaske, putovanja, benzin. Nisu imali mecenu, a bili su malčice radikalni za pivovare i telekomunikacijske kompanije koje inače rado koriste alternativce za svoje reklame. Zato su olakšavali kartice otetih.

Sistem je bio jednostavan: dok je jedna ekipa odvozila otetog, druga je na njegove kartice šopingirala u Holdingu. Prodavačima niti na kraj pameti nije bilo praviti problem oko toga što netko kupuje dvadeset satova sa certifikatima, ili kompletne zalihe nekih gadgeta, dapače. Sve dok je kartica u redu – sve je u redu. Trošiti se mora, a svatko tko donese ispravnu karticu i troši dobar je, pošten, ugledan građanin. Kupcima u Zoni još je manje padalo na pamet postavljati pitanja o porijeklu robe, a da su i znali da je neki iPad ili slična stvarčica kupljena na karticu oduzetu holdinškom glavonji, to bi tek bila dobra preporuka, motiv više za kupnju. I novac se taložio u škrabici Nejestivih.

Čist posao.

Nejestivama je na ruku išlo što je Holding zaražen pohlepom, što se moglo podmititi svakog holdinškog službenika, od izvršne predsjednice do policajaca na kontrolnim točkama na ulazima, ovisno o tome što želite i koliko novaca imate. Podmitljivi vrh stvara vlastiti odraz na dnu. Omjer za podmazivanje kretao se u granicama omjera satnice, otprilike. Ako ste, recimo, s deset tisuća eura mogli podmazati nekog ministra, a mogli ste to čak i za mnogo manju svotu, policajac će vam žmiriti za kojih tristo eura. A stalnim mušterijama žmirit će i za sto eura.

Nejestivi su imali svoje policajce na kontrolnoj točki na Mostu zaslužnih Hanezlota, nekadašnjem Mostu mladosti. Formalno, u Holding su švercali zabranjene knjige, stare pornografske mape, marihuanu i hašiš. No, to im je bila sporedna djelatnost. Važnije im je bilo da policajci zažmire na ono što povremeno prošvercaju iz Holdinga.

A tada se Vanča pobunio protiv toga da Milinovića umore žeđu. Rekao je da mu je to odvratno. Tako su u Amsterdamu, rekao je, nakon što su ih u kavezima prikazali kao eksponate na Svjetskoj izložbi, ostavili afričke Crnce da umru od žeđi i gladi, i otkad se to Nejestivi služe metodama rasista i fašista. Zašto ga jednostavno ne ubiješ, okomio se na Vrtlara.

Kad se Vanča predao policiji Nejestivi su napustili željezničku koloniju i raštrkali se, svatko u potrazi za vlastitom srećom. No sreća i nesreća pojmovi su oko kojih se rijetko kad može složiti dvoje ljudi. Kad god se Vrtlaru posrećilo, netko je nadrapao, pitajte Pavića, Milinovića i druge. Sve dok Vrtlar naposljetku nije zgrabio Kardinalovog mezimca, što je unesrećilo i njega, i tog jadnika, i Kardinala, i Fraktalnu.

Totalni zajeb.

I sad na pristojnoj udaljenosti njih dvoje čekaju da se stvar slegne. Malo je sigurnih skloništa na ovoj rotirajućoj nakupini materije, i da je Vanča propjevao davno bi ih zgrabili, to im je bilo jasno, no ipak su napustili Zonu, tko zna što mu je sve moglo pasti na pamet u zatvoru, plus Crkva. Tko je, uostalom, mogao očekivati da će onako glupo skočiti u naručje policiji. U Beču su saznali da je Vanča pušten iz zatvora, javio im Mišo Kina. Javio im je da se raspitivao za njih i da, koliko je čuo, radi za Milinovićevu udovicu.

Tumaraju uličicama starog Madrida, prolaze pokraj barova, cafea, taverni, hostela, spuštenih željeznih roleta trgovina i garaža prekrivenih grafitima, pokraj radnji za tetoviranje, cvjećarnica, portreta Oscara Wildea naslikanog na keramičkim pločicama, pokraj VINOS Y TAPAS, JOSE GOMEZ, MIRANDA, DON FLAMENCO, CENTRO DE ESTETICA, EL INTI DE ORO, COMIDAS Y LICORES ispisanih na izlozima, fasadama, limenim tablama i pločama od pleksiglasa.

Znaš, kaže Vrtlar, umoran sam od ovog povlačenja naokolo bez ikakva cilja i smisla. Što uopće radimo ovdje?

Čakamo Vanču, pomislila je Fraktalna.

Kad ga je s terase kafeterije u Kremsu ugledala kako prolazi kroz Steinerne Tor i hoda prema gradskom parku, poželjela je potrčati za njim i reći mu… Što? Nije znala što bi mu točno trebala reći, ali kako je samo muči taj krater nastao Vančinim naprasnim odlaskom. Tada mu je poslala mejl:

„Čije nas oči gledaju iz oksidiranih ogledala
tamo gdje se uspravio pali anđeo?“

To su mrvice koje će, znala je, Vanču dovesti u Madrid, kamo je bila naumila poći.

Na odmoru smo, kaže Fraktalna, opusti se, uživaj.

Dosta mi je odmora. Mjesecima se odmaram, treba mi malo akcije.

Kako bi bilo da upucaš papu.

Stvarno, zašto ne odemo nekamo drugamo, živcira me ovaj grad.

Kamo, na primjer?

Šta ja znam, možda na neki otok.

Pa na otoku smo.

Fraktalna ne cilja ovdje na notornu geografsku činjenicu da su kontinenti zapravo otoci u golemom oceanu koji pokriva Zemlju, već na to da je Španjolska, pored Katalonije i Baskije, jedina europska zemlja gdje su srušili sve spomenike ubojicama iz prošlosti. Isto tako u Španjolskoj ne pretvaraju zatvore u hotele i muzeje, već ih ruše i na njihovom mjestu grade parkove. Španjolci su četrdeset godina bili taoci generala masovnog ubojice, i to im je čini se dosta za deset generacija. Ulice i trgovi sad se zovu po stablima, cvjetovima, pjesnicima, sviračima, pjevačima… U toj zemlji ne ubijaju više ni ljude, ni bikove. U romanu Kaputt talijanski pisac Curzio Malaparte piše da je Španjolska zemlja čulnosti i mrtvaca. Oni jedu, piju, vole, smiju se, kao da su živi, piše Malaparte, a ustvari su mrtva tijela. Izlaze danju, sjede u kavanama, mole se u crkvama, vuku se kroz živ narod što se smije, voli, pije i pjeva.

Prošlo je mnogo godina otkako je pisan taj roman. Mrtvaca više nema u Španjolskoj, nisu mogli podnijeti bujicu života koja je potekla ulicama gradova i sela kad je umro general. Izišli smo tada na ulice, pričala je Fraktalnoj gospođa od koje su unajmili stan, i evo, prošlo je četrdesetpet godina, a mi smo još uvijek vani. Potpuno novo iskustvo, kojeg se nikako ne možemo zasititi.

I premda Španjolska ima policiju, vojsku, poreze, parlament, režije za vodu i struju, premda naplaćuje parking, osim nedjeljom i praznicima, ona je još uvijek otok u odnosu na Švedsku, Njemačku, Nizozemsku ili Rusiju, na primjer.

U Španjolskoj, recimo, ne žele raditi više od pet sati dnevno, subota i nedjelja su slobodni, i čim neki poslodavac počne rogoboriti zbog toga, Španjolci polude, povuku se u svoje kuće i stanove, i ostanu unutra. Trgovine, restorani, muzeji, tvornice, javni prijevoz, aerodromi, hoteli, ništa ne radi, samo gladni turisti tumaraju ulicama, i već nakon nekoliko dana poslodavac povuče svoje riječi, vlada se ispriča građanima, a oni se vrate na posao, i na ulice.

LOCUTORIO LLAMADAS INTERNACIONALES, HOSTAL SARDINERO, CASA SOTO GRABADOR, ALIMENTACION & FRUTERIA, LO OBJETOS DE ARTE, i Fraktalna i Vrtlar izbili su na Plaza de Santa Ana. Okamenjena ptica još polijeće iz ruku okamenjenog Lorce, nikako da odleti. Koje jeftino sranje, uši joj nenadano prizovu Vančine riječi. Zašto konačno ne ostave ptice i ljude na miru.

Vanča je frktao na zlouporabu živih bića u umjetnosti. Jedino su na nekim japanskim crtežima i grafikama, tvrdio je, prikazana živa živa bića. Tamo se njihova tijela stapaju s okolinom, umjetnikova namjera nije ubiti ih, iščupati ih iz svijeta, omeđiti oštrim linijama, preparirati i prikovati na papir, znao je da su ona samo na trenutak ovdje, i da će već u sljedećem trenutku otići dalje, i ti crteži prikazuju trenutak, a ne pticu, čovjeka, što li već. A ovaj Lorca i ova ptica su kruti poput osušenog stabla, mrtvi da mrtviji ne mogu biti, i kao da svijetu nije dosta jedan mrtvi Lorca, ljudi su ih proizveli na tisuće, koji užas.

Vrtlar je zastao ispred prozora pivnice Alemana i zavirio unutra.

Čini se dobro mjesto, ima dosta ljudi, hajmo popiti pivo.

Ne tu.

Zašto, šta fali mjestu?

To je navodno bila omiljena rupa Ernesta Hemingwaya, pa je sad opsjedaju turisti.

Di je problem, i mi smo turisti.

Turisti su gori od muha. Vanča i ja smo sjeli baš za tobožnji Hemingwayev stol…

Ah, ti i tvoj Vanča, prekinuo ju je, dokle ćeš pričati o njemu?

Fraktalna ga je pogledala kruto.

U svakom slučaju, nastavila je, sjedili smo za tim stolom i ručali, i svatko, ama baš svatko tko je ušao, prišao je stolu i slikao nas.

Pa što onda? Nisu pucali u vas.

A što se tiče Vanče, počela je i zašutjela.

Progovorila je tek kad su sjeli na terasu kafea Central na Plaza del Angel.

Nisi valjda ljubomoran?, pogledala ga je preko čaše piva.

Ne baš, odgovorio je. Samo me živcira to što njuška za nama, a još više to što mu šalješ upute. Zašto to radiš?

Plašiš ga se?

Ne, šta mi može?

Prijaviti nas policiji, na primjer.

Da je to htio, imao je dovoljno vremena da to učini.

Nego, otkud ti to da mu šaljem upute? Špijuniraš me?

Ne znam kako je drukčije mogao iskrsnuti u onoj austrijskoj selendri. Nije vidovit, ne?

Da, u pravu si, pišem mu. Ne mogu zaboraviti način na koji je onda otišao. Nismo se ni pozdravili, a tako se ne rastaješ s bliskim prijateljem.

Ti ga još uvijek voliš, zar ne?

Fraktalna se zamislila.

Ne, ne volim ga, rekla je. Samo bih se, kažem, voljela pozdraviti s njim kako spada.