Lomljenje vjetra | Edo Popović

JEDANAESTO POGLAVLJE

Deveta u stepi, dama u Herkulesovoj
dvorani – Diktatori i pjesnici – Na nasipu –
Siromaštvo

Trebao sam otputovati još prošli tjedan, no Starac me zadržava ovdje. Osim doručka počeli smo njegovati i druge zajedničke rituale, poput predvečernje šetnje obalom Dunava ili kroz vinograde na obroncima ili slušanja glazbe u njegovoj sobi.

Mozart, Beethoven i društvo, priča tako Starac, živjeli su u tišini. Čitav je svijet tada bio obavijen tišinom. I zato je njihova glazba tako, tražio je pravu riječ, tako brbljiva i glasna. Kao protuteža sveopćoj tišini. Mahler je posljednji veliki brbljivac, pozornice su bile premalene za njegove orkestre. No, naše doba obilježava luđačka buka, svakim danom sve glasnija. I u najzabačenijim krajevima čuje se zvuk motorne pile, bagera, kamiona, agregata. Beethoven danas ima smisla samo u pustoj mongolskoj stepi i na sličnim mjestima. Mhmmm, Deveta u stepi, već mi se diže. No, velim, sad je to sasvim druga priča. Zato je, što se mene tiče, najveći suvremeni kompozitor Giya Kancheli. Znate, pogledao me je kao da će mi upravo prenijeti neko tajno znanje, on komponira tišinu.

Ustvari, Starac je zaljubljen u glas Janet Baker. Prvi put čuo ga je 1970. u Münchenu. Dogodilo se da je s grupom turista stajao u Hoffgartenu, kad je kroz otvorene prozore kraljevskog dvorca dopro taj glas.

Činilo mi se da se raspadam, da se pretvaram u pješčani stup i da me raznosi vjetar, rekao je. Stajao sam nepomično sve dok glas nije zamro. Tada sam, suočen sa začuđenim pogledima ljudi iz grupe, shvatio da sam plakao.

Te je večeri Janet Baker nastupala u Herkulesovoj dvorani kraljevskog dvorca, a kartu je za četvrt svoje mjesečne plaće kupio od nekog mladića na ulazu. Nikad je više nije vidio na pozornici, ali otad ne prođe dan a da ne čuje njezin glas.

Pola stoljeća, a prošlo je ovako, prerezao je rukom zrak.

A ja sam razmišljao o mejlu koji mi je stigao prije nekoliko dana:

Staljin je ubijao pjesnike,
ubijao ih je Francisco Franco,
Pinochet Ugarte također.
Danas nema Staljina, nema Franca, Pinocheta nema.
Ima li poezije?

Pitalica se odnosila na jedan davni razgovor o tome kako je naše doba prezrelo poeziju. Ne sjećam se više tko je od društva načeo tu temu, no Fraktalna ju je vrlo gorljivo prihvatila tvrdeći da je dobra poezija moguća jedino u diktaturama, i da je mogu pisati samo progonjeni i ludi. Teza je bila poprilično nategnuta, rekli smo joj to, no ona je kao argument navela morbidan stav Osipa Mandeljštama kojim je tada bila opsjednuta, da samo u Rusiji poštuju poeziju, jer zbog nje ubijaju ljude. Gdje je to još, pitao se Rus, poezija tako uobičajen motiv za ubojstvo?

Mandeljštam, nastavila je Fraktalna, Garcia Lorca, Boris Maruna, Pound, svi su oni imali svojeg diktatora, ili svoje ludilo. Danas poezija nije moguća, a na pjesnike se više nitko ne obazire, oni umiru od starosti, ili bolesti, nikome potrebni, zaboravljeni. A oni koji i pišu, ne pišu tako kao da će sutra doći smrt, već kao da ih čeka članstvo u Akademiji znanosti i umjetnosti, Nobelova nagrada i svečani prijem kod predsjednika Republike.

Bilo je to prije nego što je Vrtlar došao među nas, kad smo još razgovarali o takvim stvarima. A onda smo počeli ubijati. Ubijali smo menadžere, bankare, brokere, sve koji su praznoruki sudjelovali u poslovima, prisvajajući golemi dio zarade, ostavljajući radnicima za žvake.

I evo, sad mi u sjećanje dolazi taj davni razgovor o diktatorima i pjesnicima, a pred očima mi iskrsava vjetrovita noć na Plaza de Santa Ana u Madridu, gdje smo jedne godine pili čokoladu i gledali mutni odsjaj kipa Garcie Lorce na trgu, a poslije je Fraktalna u Calle del Principe od mršavog, nasmijanog djedice kupila Lorcine Canciones tiskane 1957. u Buenos Airesu. Što će ti to, pa ne znaš baš tako dobro španjolski, rekao sam. A ona me je pogledala i rekla: Zar ti toliko vjeruješ u riječi?

Koju to knjigu čitate?, upada Starac. Pokazujem mu The books in my life Henryja Millera, koju sam uzeo s police u hodniku.

Imate šaren izbor knjiga tamo, kažem.

Ah, te knjige ostave gosti, ili ih zaborave. Znate, ja sam jednostavan, običan čovjek, gostioničar, ali sam vidio nešto svijeta, a i mnogo sam čitao u svoje vrijeme. Sve do svoje pedesete, rekao bih. A onda su mi se odjednom knjige prestale obraćati. Čitao bih neku knjigu, ali nisam mogao dokučiti zašto je napisana. Nije mi ništa govorila o svijetu u kojem živim. Toliko riječi potrošeno uzalud. Uzmite na primjer riječ topola. Što nam ona kaže o onom stablu tamo? Ništa. Želite li doista saznati nešto o onom stablu, trebate ga promatrati, gledati kako se povija na vjetru, kako pupa, lista i odbacuje lišće, pa ga onda dodirivati, njušiti, lizati, kuckati po njemu i osluškivati kako zvuči, razumijete što hoću reći. A tek njegovo korijenje pod zemljom, koje uopće ne vidimo. I zato sam, velim, prestao čitati. Tada sam se okrenuo glazbi. No, previše pričam, samo vas gnjavim svojim glupim, staračkim pričama. Vi sigurno imate pametnijeg posla nego slušati moja naklapanja.

Ne, ma kakvi, dapače, uživam u vašem društvu.

Onda ste stvarno očajni. Nego, koliko stvari doista zaslužuje da ih se glasno izgovori? Da zbog njih uskomešamo zrak i uznemirimo druga bića. U najvećem broju slučajeva govorimo, a ne kažemo ništa. Samo ispuhujemo zrak.

Pa smo šuteći sjedili na nasipu kod jedriličarskog kluba i gledali patke kako se svađaju i tuku oko komadića kruha koje su im s drvenog gata bacali neka žena i dijete, i šleper kako prolazi ispod željezničkog mosta, traktor na drugoj obali, drvorede topola čije su sjemenke jedrile kroz zrak… Zamišljao sam Starca kako dodiruje i liže patku, kako njuši onu ženu i kucka po njoj, ili, još bolje, kako to čini djetetu. Što bi rekao onaj seljak da mu Starac počne lizati gume i kuckati po haubi njegova traktora?

Što je smiješno?, pita Starac, i shvatim da su mi usta razvučena u osmijeh.

Što je smiješno?, pitao je sudac Holdinškog suda u Zagrebu.

Upravo mi je bio odrezao dvadeset godina, a kao otežavajuću okolnost uzeo je to što optuženik, citiram, „potječe iz obitelji društveno neprihvatljivog položaja, koja prema njemu nije iskazala osobitu brigu, kao na primjer da mu omogući uspješno studiranje u inozemstvu i tomu slično.”

Tada sam prasnuo u smijeh.

Molim optuženika da poštuje sud!

Ali ja se više nisam mogao kontrolirati. Što mi je bilo smiješno? Sve mi je bilo smiješno. Sudac zajapuren od bijesa, ono što je govorio, policajci koji su mi sjedili slijeva i zdesna, novinari u dvorani, sav taj cirkus. Sve mi je to bilo smiješno, i odvratno – poput zakona i pravde.

Moja obitelj bila je vrlo siromašna, imali smo samo ono što nam je bilo potrebno. Zidovi našeg stana bili su prazni. Prašina se nije imala na čemu taložiti. U našim ormarima s odjećom nije se moglo gnijezditi mnogo moljaca. Da bi se opralo sve naše suđe nije bilo potrebno mnogo vode i deterdženta.

Moja majka je bila krojačica u tvornici odjeće. Otac je bio u specijalnoj policiji. Nisam ga često viđao u ranom djetinjstvu, stalno je bio u šumi, kako je govorio. Na polici iznad televizora bila je njegova fotografija u ratnoj uniformi. Majka je često pričala o njemu. Tih godina otac je bio riječi i fotografija.

Zatim je dobio otkaz u policiji, pa je tada stalno bio kod kuće. Trebalo mi je vremena da se naviknem na njega. Nije mnogo pričao niti je bio od velikih gesta, ali svejedno je bilo ugodno biti s njim. Ići s njim u nabavu hrane, ili na zajedničke izlete s Tamnim kapuljačama na Medvednicu, na jezera u parku Maksimir.

Tamne kapuljače!

Mislio sam tada da se iza tog naziva krije tajno bratstvo dobrih super-junaka.

I danas to mislim.

A onda su jednog dana policajci došli na naša vrata i rekli da je otac počinio samoubojstvo. Nisam zaplakao. Kad su otišli, izvadio sam iz ormara kutiju u kojoj je držao višebojne platnene vrpce, fotografije, metalne grbove s mačevima i munjama i još neke sitnice iz rata. Uzeo sam u ruke fotografiju koja je godinama stajala na polici iznad televizora. Maknuo ju je odande kad je okončan rat. Šta će ovo tu, živ sam, rekao je, i stavio fotografiju u kutiju s uspomenama. Izgledao je sretan na njoj.

Nisam plakao ni nekoliko godina kasnije kad je majka umirala od karcinoma bubrega. Umirala je u bolovima, kod kuće, u svojem krevetu, nije si mogla priuštiti krevet u stacionaru i injekcije protiv bolova. Jedni plaču slušajući Janet Baker, drugi slušajući jauke i krikove u hodnicima i sobama za mučenje istražnog zatvora, a ja naprosto nemam pipu za puštanje osjećaja da oteku iz tijela. Te godine kad je umrla počeli su graditi zid oko Zagreba, a ja sam upoznao Fraktalnu.

Je li sve u redu?, zabrinuto pita Starac.

Stazom prolazi muškarac u uniformi, nosi papire u ruci. U službi je. Ćelav je, jak, nosi uniformu i papire. Mogao bi ubiti nekoga, rukama i papirima.

Sve je u redu, odgovaram, samo sam malo otišao u prošlost.

Nemaš tamo što tražiti, sinko, sve je u ovom trenutku.

Čini se da ste u pravu. Zato ću sutra poći dalje.

Što ste uopće tražili ovdje?, upitao je.

Ništa, tu sam samo u prolazu.

Nemojte mi pričati. Ne sličite na Dunav niti na neki brod. Samo su oni ovdje u prolazu.