Lomljenje vjetra | Edo Popović

SEDMO POGLAVLJE

Vrtlarov mejl – Tko je smjestio Lavljem
Srcu? – Masovni ubojice su u modi – Starac –
Ženske gaće i zvuk potoka u ledu

Kog vraga ono dvoje traže u Kremsu?, mota mi se po glavi otkad sam vidio fotografiju Fraktalne u novinama. Odgovor nisam dobio ni u mejlu koji mi je jutros stigao.

SRANJE, ZAR NE, STARI PRIJATELJU. PROGUTALI SU I TEBE I OKRENULI TE PROTIV NAS. AMA BAŠ IZ SVEGA IZVLAČE KORIST. PA I IZ NAS KOJI SMO JOŠ UVIJEK IZVAN NJIHOVOG SISTEMA I ZAKONA. ODI U MUZEJ ZLOČINA I VIDJET ĆEŠ NA ŠTO MISLIMO. ČUEMO DA U HOLDINGU PRODAJU TVOJU FOTKU. DOBIVAŠ LI MOŽDA TANTIJEME? HA, HA, HA. ODABRALI SMO NOVI PUT. TRAŽIMO NEŠTO ŠTO SE NE MOŽE PRETVORITI U POSAO, SPEKTAKL, UDARNU VIJEST. POSTOJI LI TAKVO ŠTO, UPITAT ĆEŠ. MI VJERUJEMO DA POSTOJI.

PRIJATELJSKI: NE TRUDI SE, NEĆEŠ NAS PRONAĆI. BIO SI BLIZU, JUČER SMO UMALO NATRČALI NA TEBE, NISMO TE OČEKIVALI OVDJE TAKO BRZO. KAD SMO TE UGLEDALI, ZAIGRALO NAM JE SRCE. NO TO JE BILO JUČER. A JUČER SE VIŠE NEĆE PONOVITI, HA, ŠTA VELIŠ?

Velim da isključiš Caps Lock, idiote.

Zurio sam u mejl. Mi, mi, mi… Kad su se to njih dvoje stopili u jedno? Kakav glup mejl. Vrtlar nikad nije imao stila. Odabrali su, veli, novi put i traže nešto iz čega se ne može iscijediti profit. Jako dobro, upakirati običnu trtu u filozofiju. Prije će biti da bježe od Kardinala. Vrtlar se, koliko sam čuo dok sam ležao u zatvoru, malo zaigrao i upucao nekog svećenika. Mladac je došao u Hanshan zabaviti se s Kineskinjama ili nešto slično, i tu ga je ovaj zgrabio. Gadna greška, kako se pokazalo. S Crkvom nema šale, ona ne prašta, polaže pravo na cijelu zemaljsku kuglu i što je najzeznutije – ima svog agenta i u najvećoj zabiti. I zato su njih dvoje kidnuli iz Zone, a ne zbog nekakvog novog puta. Uostalom, ono što tobože traže nalazi se upravo tamo odakle su pobjegli, gomile izraubanih i odbačenih ljudi i stvari, nikome potrebnih, koji se nikakvom magijom ne mogu pretvoriti u profit i spektakl.

Zašto su mi uopće pisali?

Da mi kažu kako znaju da moju fotku prodaju kao suvenir. Istina je. Holdinške suvenirnice prodaju moj portret, stiliziranu policijsku tjeralicu. Čisti falsifikat, usput rečeno, jer policijska tjeralica nikad nije raspisana za mnom, pošto pojma nisu imali o mojem identitetu sve dok se nisam predao. A zatvor u kojem sam ležao pretvaraju u zlatnu koku, preuređuju ga u hotel sa sobama-ćelijama u kojima su ležali poznati ratni zločinci, masovni ubojice, pedofili, teroristi i slična ekipa.

Ili da mi kažu kako me drže na oku! Veliki Vrtlar me gleda.

Bez veze, i neoriginalno.

Ili da mi preporuče muzej zločina.

Muzej zločina i nije neka novost u ovom kraju. U svakoj brošuri možete pročitati da se desetak kilometara uzvodno od Kremsa nalaze ruševine dvorca Dürnstein u čijem je podrumu 1192. zaglavio Richard Lavljeg Srca, a horde turista i dan-danas obilaze mjesto gdje je on robijao. No, Lavlje Srce nije tamo zaglavio zbog pokolja Židova u Londonu 1189., niti zato što je 1191. u Svetoj zemlji dao likvidirati tri tisuće zarobljenih Saladinovih vojnika, među kojima je bilo i mnogo djece i žena. Zaglavio je jer se, poput Vrtlara, preračunao. Jer je za glavu skratio čovjeka kojeg nikako nije smio skratiti za glavu. Pa ga je pri povratku iz Križarske vojne uoči Božića 1192. zgrabio i strpao u zatvor Leopold V., čijeg je nećaka Conrada od Montferrata ovaj skratio za glavu. Crkva je tada, kao i danas, imala mnogo simpatija za zločine i zločince, pa je, umjesto ubojicu, ekskomunicirala Leopolda V. No, nije pomoglo, Leopoldu se živo fućkalo za članstvo u božjem stadu, pa je Lavlje Srce odgulio dvije godine. Na koncu je pušten, ali ne zato što je dokazao da je nevin, već nakon što je Leopoldu za to isplaćeno 65.000 funti u srebru, a u ćorci je napisao i pjesmu koja ne vrijedi ni pišljiva boba.

Englezi su tom lošem pjesniku i masovnom ubojici podigli spomenik u dvorištu Westminsterske palače. I opet bez veze, i neoriginalno. Svud po svijetu hrpa nasilnika i ubojica, paraziti poznati i kao plemstvo, kraljevska obitelj, generali, ili političari, dobili su svoje spomenike, ulice, trgove, palače i tako dalje, a da pritom, ponavljam, ništa korisno nisu napravili. Princ William, na primjer. Što je taj napravio u životu? Je li zavario čelične oplate nekog broda, posadio drvo, ugradio prozor u neboder na West India Quayu, gdje je jednog ljeta u vagon podzemne u kojem smo se vozili Fraktalna i ja ušao mladi radnik u čelikom okovanim cipelama, hlača umrljanih betonom, sjeo na pod, iz kožne torbe izvukao Irish Independent i zadubio se u novine. Ništa od toga princ William nije napravio, niti je u životu bio od ikakve koristi, samo se zajebavao okolo i kao krpelj sisao novac poreznih obveznika.

Kad smo već kod parazita i masovnih ubojica, koliko li je tek spomenika, trgova i ulica dobio Hernán Cortes.

„Svakim novim brodom dolazili su novi vandali, novopečene ubojice. Vandali i ubojice kojima nije bilo dosta da pljačkaju, otimaju, siluju i istrebljuju sve živo, nego su se kao sami vrazi okomljavali i na zemlju, oskvrnjivali je, uništavali bogove koji su je štitili, zatirali svaki trag kulture i produhovljenosti, ne odustajući od pustošenja dok se god ne bi suočili sa svojim vlastitim jezivim utvarama“.

Sažetak scenarija filma strave i užasa B produkcije?

Ne.

Sažetak američke povijesti iz The books in my life Henryja Millera.

U Americi ni danas nije ništa drukčije. Zlo svjetluca na američkom noćnom nebu, medvjedić Pooh je ljudožder, djeca u Iowi plaču jer im se očevi iz Azije i Afrike vraćaju u crnim, plastičnim vrećama, a otac i sin Bush u paklu se suočavaju s vlastitim jezivim utvarama. Njih dvojicu danas u Americi prodaju pod logom momaka koji su „spržili Irak i pobili pola milijuna civila“, a dobro idu i ubojice iz susjedstva – milijun posjetitelja godišnje ode vidjeti glave Sirhana Sirhana, L. H. Oswalda, Marka Chapmana i Charlesa Mansona uklesane u južnoj stijeni El Capitana u dolini Yosemite u Kaliforniji.

Bistre glave širom svijeta od pamtivijeka su iz svega izvlačile novac. Formula je uvijek jednostavna.

Drveni križ + patnja + spektakl = novac

Patriotizam + klanje + spektakl = novac

Ljubav + patnja + spektakl = novac

Prljave gaće + spektakl = novac

Današnja formula glasi:

Zločin + nastranost + spektakl = novac

Rulja je pomahnitala, ni najoptimističniji se nisu nadali takvom uspjehu.

Austrijanci su na stol bacili svoj najjači adut – na nekadašnjem Beethovenplatzu u Beču podigli su spomenik kaplaru Adolfu Hitleru i nazvali trg po njemu, a njegova rodna kuća u Braunauu na Innu drugu sezonu zaredom je apsolutni hit. Dotle Francuze uzbuđuju visoki činovi. Tamo vrte lovu na generalu Pétainu. A generala de Gaullea i generala Jacquesa Massa nanovo su brendirali kao tipove koji su „sredili milijun i pol Alžiraca“. U Hrvatskoj su nakaze iz naftalina, poput poglavnika Ante Pavelića ili ustaškog psihopata Rafaela Bobana, izvukli još u devedesetima prošlog stoljeća, i još uvijek su vrlo tražena roba. U Njemačkoj psihopatskih masovnih ubojica ima napretek, kakva bogata povijest. Sad ih štedljivo vade iz naftalina jednog po jednog, i što se toga tiče mirni su sljedećih stotinu godina. Aranžmani za Sibir, u koje je uračunat sedmodnevni aktivni odmor u gulazima, rasprodani su nekoliko sezona unaprijed. Dalekoistočne ture nezamislive su bez obilaska Pol Potove rezidencije, gdje je najtraženiji suvenir bjelokosna minijatura police s lubanjama njegovih žrtava, i tako dalje, i tako dalje.

U muzeju u Kremsu na Dunavu pak neprikosnoven je Josef Fritzl. U redu ispred njegove ćelije čeka se kao nekad ispred Leonardove Mona Lise u Louvreu, a na postolju njegove biste u gradskom parku, odmah pokraj spomenika „herojima dužnosti 1914.-1918.“, buketi su uvijek svježi.

A što je tip napravio?

Potkraj prošlog stoljeća dvadeset i četiri godine držao je u podrumu zatočenu vlastitu kćer, zlostavljao je i silovao i tako je natjerao da rodi sedmero njegove djece.

Dobio je doživotnu.

De Gaule i Bushevi, na primjer, prošli su nekažnjeno.

Jutros sam u blagovaonici zatekao samo starog. Sjedio je kao i obično za stolom pokraj prozora. Kimnuo sam mu i sjeo za stol pokraj njegova. Ničim nije pokazao da me je primijetio. Žvakao je nešto i srkao kavu.

Dok sam čekao da mi donesu kavu, razgledao sam fotografije na zidovima. Stare fotografije snimljene za velikih poplava u ovom kraju. Na zidu blagovaonice, desetak centimetara iznad vrata, bila je označena razina vode iz poplave šezdesetih godina prošlog stoljeća. Možda su atomi koji me danas tvore tada bili dio vodenog vala, zašto ne? Fraktalna je znala pričati o sličnim ludostima. Sjećam se kako je pričala o snu u kojem smo se razdvojili, i tražeći jedno drugo putujemo vlakovima, a možemo se vidjeti tek na trenutak, kroz prozor, dok jedan vlak ulazi u stanicu, a drugi upravo odlazi, i taj san progonio ju je mjesecima. Jednom si bio tako blizu, sjedio si pokraj prozora i čitao neku knjigu, a ja sam sjedila pokraj prozora vlaka koji je odlazio iz stanice, bio si mi na dohvat ruke.

Uskoro se pojavio Vrtlar, i stvari su krenule loše. Naši vlakovi nikad se više nisu sastali.

Onda sam čuo starog kako govori.

U ovoj selendri, rekao je, nema poštene trgovine cedeima.

Oprostite, rekao sam.

Imaju gomilu frizeraja i trgovina ženskim gaćama, nastavio je stari kao da mene nema, imaju i taj muzej za morone, ali ne i mjesto gdje možete kupiti dobar cede s klasičnom glazbom. Što je ovim ljudima?

Stari je govorio istinu što se ženskih gaća tiče. Ne možete ne primijetiti to mnoštvo trgovina ženskim donjim rubljem, te hrpe gaća u izlozima, grimiznih, crnih, prozirnih, u šarama leoparda, s čipkom, bez čipke, naprosto vam skaču u oči, i upitate se, tko, dođavola, kupuje tolike gaće, i tko ih nosi?

Vjerujem da današnji muškarci nose ženske gaće, rekao je stari pogađajući mi misli, i dodao: U svakom podrumu ovdje čuči po jedan Fritzl.

Koji cede tražite?, upitao sam ga.

Podigao je glavu i pogledao me u oči.

Nijedan, rekao je. Samo primjećujem kako je svijet otišao dođavola.

Gledao me je mirna izraza lica. Njegov pogled podnosio sam bez nelagode, štoviše, osjećao sam se vrlo ugodno gledajući ga u oči.

Pjevačica koju često slušate, upitao sam, tko je ona?

Poznajete klasičnu glazbu?

Ne. No, dopada mi se njezin glas. Ne znam o čemu pjeva, ali vjerujem u sve što kaže.

Ah, Janet Baker, kaže stari zaljubljeno i spusti pogled.

Ostatak doručka proveli smo u tišini. U mislima su mi bili Fraktalna i Vrtlar. Osjećao sam da su još uvijek ovdje, u blizini, ali uskoro će krenuti dalje, možda već danas, i pokušao sam predvidjeti kamo će. To što mi je kao prvi mamac Fraktalna bacila kavanu Bumbar nije bila slučajnost. Blizu kavane, kod znanaca iz Zelene akcije, nas dvoje smo stanovali prije nekih deset godina, kad smo u Beču prolazili obuku iz nenasilnog otpora. Svidjela nam se ta stara kavana s teškim, crvenim, plišanim zavjesama na vratima, sa sjedalima od umjetne kože, i mirisom duhana, i mnogo smo puta poslije govorili da ćemo kad-tad ponovno otići tamo na kavu. No nismo to učinili. I sad, lako je moguće da će i za sljedeće odredište izabrati neko mjesto u kojem smo bili zajedno, no koje?

Da ja moram bježati, ne bih se micao s mjesta. Nije to moj trik, to kaže lovac na zmije u jednome starom filmu: Najbolji način bijega jest ukopati se, ne micati se s mjesta.

Iznenadilo me što se razmišljajući o Fraktalnoj nisam uzburkao. Nisam osjetio čak ni tugu. S vremenom je sve to otpalo s mene. Boljela me je, zapravo, briga i za nju i za Vrtlara i za Udovicu, za to hoću li ih pronaći ili neću, i za sve ono što je moglo biti, a nije. Ovo radim samo zbog mjesečnog honorara koji će stizati ne mogu predvidjeti koliko dugo. Izvjesno je da Udovica gubi strpljenje, ali njezina mržnja još uvijek plamti. Onda sam opet čuo starog. Stajao je na vratima blagovaonice.

Dođite, pozvao me je.

Njegova soba nešto je veća od moje, a ima i balkon.

Tu je sve što mi je potrebno, rekao je pokazujući rukom uokolo.

Dva velika zvučnika ručne izrade, staro pojačalo s analognim VU metrima, gramofon i CD player. Polica s cedeima. Na stolu laptop. U jednoj niši je komoda, na njoj električno kuhalo i čajnik, na polici iznad nje su šalice i tanjurići, limenke s kavom i čajem.

Prepustio sam, nastavio je, sinu i snahi da vode svratište, s tim da su se kod bilježnika obvezali da će me doživotno uzdržavati.

Nasmijao sam se. Nisam znao da je on vlasnik svratišta, niti sam to mogao zaključiti iz njegova suzdržana ponašanja prema osoblju i sredovječnom paru za koje sam pretpostavio da su vlasnici. Mislio sam da je ovdje gost.

Zašto se smijete? Danas ne možete znati kakav je tko, sve dok ne upadnete u neku nevolju. A ja nisam htio završiti na ulici, ne volim takva iznenađenja. Nego, poslušajte ovo.

Na monitoru laptopa u prozorčiću media playera, u prvom planu vidjela se žena u ljubičastoj haljini bez rukava, kratke valovite kose. Iza nje su sjedili violinisti. Stari je kliknuo na ljubičasti play trokutić i sjeo na krevet.

Orkestar je zaljuljao sobu, i nastavio je ljuljati nekoliko taktova. Zatim je flauta otvorila pukotinu u melodiji, a onda je potekao glas, poput potoka u ledu:

Digni sada vjeđu svoju
što snom djevičanskim spava
jer ja duh sam ruže koju
nosila si tijekom bala.

Bio sam potpuno nespreman na taj glas, premda sam ga već nekoliko puta čuo, doduše kroza zid. No, sad su mi odjednom trnci potekli kičmom, osjećao sam kako mi se kostriješi svaka dlačica na tijelu, jedna po jedna. Nisam shvaćao što se događa sa mnom. Pogledao sam starog. Sklopljenih očiju uspravno je sjedio na rubu kreveta. Ruke su mu počivale u krilu, disao je mirno, a iz pukotina između očnih kapaka tekle su suze. Neko sam vrijeme kao opčinjen zurio u njega, a tada sam osjetio nelagodu. Kao da kriomice promatram ljubavnike. Tiho sam izišao iz sobe i zatvorio vrata za sobom.