Lomljenje vjetra | Edo Popović

TREĆE POGLAVLJE

Logor pod maklenom – Statisti –
Cvijet u kamenu – Ribe koje se utapaju u vodi
– Doline i planine uvijek su tu – Zmija –
Nikola Jokić – U planini nikad nisi sam

Na rubu planinske livade okružene rastrganim, šiljatim, izbrazdanim liticama, ispod stabla maklena razapet je lagani bivak-šator. Ispred šatora, u hladovini koja ne donosi osvježenje, u položaju junaka sjedi Ivan Vida. Sjedi u joga položaju junaka i pije netom skuhani čaj od svježeg vriska, ali on uopće nije junak, niti je to ikad bio, taj se položaj samo tako zove, ime je dobio u nekim drugim vremenima, kad su se možda ljudi i mogli podičiti junaštvom, što je međutim malo vjerojatno. Junak je najčešće samo drugi naziv za masovnog ubojicu. U grmovima iza Vidinih leđa šuškaju gušteri, negdje grakće vrana, on pije tekućinu boje benzina i mirisa livade.

Onaj kamen tamo sliči na psa
koji leži obješenih ušiju
i promatra me.
Netko me sigurno promatra,
gušter, zmija, vrana,
čovjek koji je davno došao u planinu,
i zaboravio…

Nasmijao se.

Što me to spopada, kakav čovjek, ovdje više nema ljudi. Rano je poslijepodne, zapuhao je zapadnjak, jara je počela slabjeti. Kad je popio čaj, ubacio je šalicu u šator, prebacio ruksak preko ramena i krenuo prema sjeverozapadu. Suha trava boje pustinjskog pijeska pucketa pod potplatima njegovih cipela. Hoda zastajkujući, promatrajući okolicu. Prošao je jednom tuda prije deset godina. U sjećanju su mu ostali samo mutni obrisi planine i neba, sivo, zeleno, plavo, i zlokobno zviždanje vjetra u travi. I zujanje metaka.

Zavirio je u napuštenu pastirsku kolibu na rubu grabove šume. Razaznao je u polutami stolce, stol i slomljen krevet. Nagorjeli krajevi cjepanica i pepeo u ložištu na sredini prostorije. Vonja na trulež i dim. Prazne konzerve pseće hrane i patrone lovačkih pušaka razbacane ispred kolibe. Otkako je ovdje, vidio je mnogo hranilica za ptice označene brojevima, u jednom šumarku nabasao je na hranilicu za srne, isto tako je vidio hrpu oglodanih klipova kukuruza i tragova papaka u isušenoj lokvi iznad koje je podignuta drvena čeka.

Na rubu livade nad koju se sa sjevera nadvila raskidana, šiljata litica, izgleda kao katedrala, pomisli, razbacani su istruli sanduci minobacačkih granata. Tabla uz cestu upozoravala je na opasnost od zaostale municije.

NE DIRATI – NAZVATI 112 ILI 92
DO NOT TOUCH – CALL 112 OR 92

Produživši niz cestu, naišao je na topovski grudobran okrenut prema Tulovim gredama, visokim liticama na sjeverozapadu, gdje su u ratu hrvatski i srpski vojnici radili ono za što porezni obveznici i plaćaju vojsku – ubijali su, mučili, masakrirali, protjerivali, palili, rušili. Kad je Vida bio dječak tu su snimali westerne, a statisti su trčkarali i verali se uokolo i pucali ćorcima jedni na druge. Kad je odrastao, i sam se verao po stijenama, ali je pucao pravom municijom. Uvijek se stvar svede na statiste koje naganjaju amo-tamo i prisiljavaju ih da čine kojekakve ludorije, i gadosti. U grudobranu je cvao busen bijelog vriska. Ubrao je rukovet i stavio ga u ruksak. Dvije limene table Centra za razminiravanje s naslikanom mrtvačkom glavom, zabijene uz rub ceste, upozoravale su

NE PRILAZITE
NA OVOM PODRUČJU JE VELIKA
OPASNOST OD MINA

Ne obazirući se na table, čak i table danas lažu, kakva vremena, pošao je dalje. U strahu, svi su sijali mine oko rovova i bunkera, no nitko nije bio toliko glup da ih posije po cesti u pozadini. Trebalo je cestom bježati, ili dovlačiti hranu i municiju, popunu. A od tog mjesta do srpskih bunkerā bilo je još dobrih pola sata hoda.

Za sat vremena će pasti mrak, onda odmorite, lajala je Motorolla.

Robert neće izdržati…

Morate držati tempo sa sjeverom…

Krvari, ne može više…

Ostavite ga, javite poziciju, šaljemo sanitet.

U redu je, dečki, samo vi idite…

Hodao je do prijevoja, odakle je ugledao more i otoke. Promatrao je okolinu, pokušavajući otkriti jesu li tu onda ostavili Roberta. Bili su umorni, napadali su od svitanja, pod neprestanom vatrom pušaka i minobacača, Vida se strese pri pomisli na taj dan.

U jednom trenutku, dok je bio prikovan za tlo, i dok je svud uokolo zujalo, u pukotini kamene ploče ugledao je cvijet. Pet sićušnih ljubičastih latica, tu, ispred njegova nosa. Cvijet je drhtao, ali ne od straha, ni najmanje ga se nisu ticali ljudski poslovi i situacija u kojoj se zatekao Vida. Cvijet je drhtao na vjetru, a Vida je bio taj koji je drhtao od straha.

Odjednom je osjetio slabost, onu slabost s ledenim žmarcima i drhtanjem koja ga je uhvatila kad su mu kazali da su bolničari Roberta zatekli mrtvog. Sjeo je pokraj ceste i gledao šiljate tornjeve Tulovih greda. Povici vojnika, pucnjevi, jauci i eksplozije davno su se stišali, ali vjetar i dalje zviždi među kamenim šiljcima i povija travu.

Mnogo je ljudi poginulo i osakaćeno zbog tog trokutića s brojem u specijalnoj vojnoj karti. Gubili su ga i osvajali, i opet gubili, i u boj! u boj! za narod! svoj!, sve u jednom danu. Kad bi osvojili litice, nisu znali što bi s njima, nisu im bile potrebne; a kad bi ih neprijatelj potjerao odatle, one im nisu nedostajale. Ali su svejedno opet išli u napad, padali su i umirali u podnožju stijena. Onda su živi izvlačili mrtve i ranjene, i sami bili ubijeni ili ranjeni. Nitko se nije upitao zašto to čine. I što će ikome ta kamena gromada. Bili su poput riba koje su se utapale u vodi.

Robert, Robert, Robert, govorio je naglas. Vrzmalo mu se po glavi kako je tijelo postalo riječ, kako je od njega ostao samo zvuk. I kako i zvuk u trenu utihne i nestane. Srećom postoje stijene, doline i planinski lanci koji su još uvijek tu.

Kad je pošao natrag, vjetar je promijenio smjer, zapuhao je blagi sjeverac. Hodao je ne zastajući. Zaustavio se tek u travnatom docu kojeg je golo sedlo dijelilo od livade gdje je logorovao i neko je vrijeme promatrao golemu stijenu kako se žari na zalazećem suncu. Sličila je glavi dvorogog nosoroga. Iznad nje, dizao se blijedi mjesec.

Prečacem kroz grabovinu uspeo se do podnožja stijene izbrazdanog dubokim žljebovima. Hodao je uza strminu prema rubu iza kojeg mu se činilo da bi mogla biti kamenica, kad je tražeći uporište stao pokraj kržljava, trnovita grma. Krajem oka ugledao je nešto kako je sunulo iz grma i udarilo ga ispod koljena, uzmakao je, stao u žlijeb i počeo padati na leđa, nije mogao izvući nogu i trenutak prije nego što će pasti osjetio je strašnu bol. Potom je izgubio svijest.

Osvijestio se u sumrak. Ležao je na travi pokraj ceste, s ruksakom pod glavom. Pokraj njega, oslanjajući se o držalicu sjekirice, čučao je neki muškarac. Snažne šake, dugački prsti, nepovjerljive oči koje su ga procjenjivale. Neko vrijeme gledali su se šutke.

Tko si ti?, upitao je konačno muškarac.

Mislim da me je ugrizla zmija, rekao je Vida.

Nije se činilo da je odgovor zadovoljio muškarca, namrštio se, ali je svejedno kimnuo i rekao:

Poskok, ali nije ispustio mnogo otrova, a spasile su te i hlače.

Vršcima prstiju Vida je dotaknuo potkoljenicu.

Morao sam ti razrezati nogavicu, rekao je muškarac. Iščašio si nogu, dodao je kao da se opravdava.

Mislio sam da sam je slomio, rekao je Vida.

Muškarac nije ništa rekao. Čučao je tamo i mirno ga promatrao.

Nikola Jokić, pružio mu je najzad ruku.

Ivan Vida. Vjerovao sam da sam sâm u planini.

U planini nikad nisi sam, rekao je Jokić.

Vida se zamislio.

Imaš pravo, rekao je. Otkud ti ovdje?

Tu sam, rekao je Jokić.

Hoću reći, kako si me pronašao?

Jokić je šutke slegnuo ramenima. Zatim je i Vida utonuo u šutnju. Razmišljao je o čovjeku koji mu je pritekao u pomoć. Tko je on, pastir? Da je pastir, imao bi ovce, koze, psa, nešto takvo, ne bi mi to moglo promaći, nisam ćorav i gluh. Što god bio, prezime je iz ovog kraja, i vrlo je vjerojatno da je bio u ratu, i to s druge strane, i zato oprez.

Nije tajna da su ljudi iz tog kraja surovi. Bukovica, nekadašnja tromeđa Otomanskog carstva, Austro-Ugarske Monarhije i Mletačke republike, neplodna, bezvodna kamena visoravan, nije ljudima pružala lagodan život. Ono što nisu mogli dobiti od zemlje, otimali su od drugih, često i od najbližih susjeda.

Hajdučija je ovdje bila sasvim normalna stvar, objašnjavao je Vidi jedan suborac rodom iz Bukovice. Uvečer imaš stado, ujutro ga nemaš. Tako je to išlo.

Taj običaj zadržao se sve do kraja dvadesetog stoljeća. Uvečer imaš kuću i obitelj, ujutro ih nemaš. Tako to ide.

Dotle se Jokić pitao što je Vidu dovelo na planinu. Promatra ga otkako je došao prije nekoliko dana. Isprva je mislio da je jedan od onih koji dovode talijanske krivolovce. Ali oni dolaze džipovima, a ovaj je došao pješke, s ruksakom na leđima. Nije ni planinar, ovdje nema planinarskih staza ni domova, a mnogo je minskih polja, pa planinari vrlo rijetko svraćaju, a i kad dođu, dođu u grupi i drže se ceste. Jokiću se nisu sviđali ni lovci ni planinari. Donose samo nemir. Dižu buku, pucaju i ostavljaju svoje smeće u planini.

Žedan sam, čuo je Vidu.

Pogledao ga je. Kakav čudan tip. Po cijele dane besposleno hoda uokolo. Jokića je najviše iznenadilo to što je Vida znao da tu ima vode, i što je znao gdje je treba tražiti. Naših kamenica nema ni na specijalnim vojnim kartama, a ovaj ih je svejedno pronašao. A nije iz ovog kraja, ovdje nema tog prezimena, niti govori kao mi.

Odnijet ću te do stana, rekao je, pa ćemo vidjeti što ćemo s tobom.

Mogu i u šator.

Moj stan je bliže.

Dođavola, pomislio je Vida, zna gdje mi je šator, a ja nisam ni naslutio njegovo prisustvo. Uspravio se, pazeći da se ne oslanja na iščašenu nogu, i stavio ruksak na leđa.

Sam ću, rekao je s nelagodom kad se Jokić sagnuo da ga uprti.

Jedino ako ćeš puzati, rekao je ovaj.

Uprtio je Vidu, uspravio se pomažući se držalicom sjekirice i iznenađujuće lakim korakom uputio se niz cestu.