Lomljenje vjetra | Edo Popović

TRINAESTO POGLAVLJE

Tko je slomio vjetar? – Pečenjarnica „Tužna
suza“ – Lažna obljetnica – Žeđ –
Zid baš i nije tako genijalna ideja

Vrtlar sjedi na rasklimanom drvenom stolcu pokraj otvorenih vrata šupe, drži u rukama list istrgnut iz nekih starih novina i čita naglas: „Kupivši glavne izvore vode u regiji, toliko smo osnažili da možemo slomiti i vjetar“.

Stari kineski i japanski pjesnici zinuli bi na ovo. Slomiti vjetar, pomislili bi, kakva vrsta ljudi može to poželjeti? Uništiti slike koje kroz vrijeme prenose stihovi majstora Ryōkana, na primjer.

Pomiješan s vjetrom
pada snijeg;
pomiješan sa snijegom
puše vjetar.

Slomiti dah Zemlje, kakav luđak može to reći? Vjetar je jedina stvar u gradovima koju čovjek nije uspio pripitomiti, napisao je jedan anonimni pisac krajem dvadesetog stoljeća, a sredinom drugog desetljeća dvadesetprvog stoljeća već je postojala sila koja ga može slomiti.

Napredak.

Vrtlar gura novinski list Milinoviću pod nos.

To si ti rekao, zar ne?

Milinović se prisjetio te izjave koju je dao na svečanoj večeri povodom tridesete obljetnice Itexa.

Zapravo, tvrtka baš i nije bila toliko stara, Itex je postojao nekih dvadeset godina, no kako je Ilija Tešić 1984. na zagrebačkom groblju Miroševac postavio montažnu limenu pečenjarnicu „Tužna suza“, u kojoj su ožalošćeni, osim ćevapa, ražnjića i pljeskavica, mogli dobiti gemišt, pivo i žestoka pića, onda je ta godina uzeta kao godina utemeljenja Itexa. Nekoliko godina poslije, pao je Berlinski zid, željezna zavjesa satrta je u prah i pepeo, mnogo država se raspalo, ali ne i limenka „Tužna suza“. Iz nje je najprije izrastao Tešić Commerce, lanac socijalističkih supermarketa koje je Tešić u ratnoj pretvorbi kupio za kikiriki, a ubrzo i megakorporacija Itex, sve prema strategiji uništi pa kupi. Uništavali su velike socijalističke poljoprivredno-industrijske kombinate prodajući njihove proizvode a ne plaćajući im, zatim veleprodajne, maloprodajne i distribucijske lance, sve što je donosilo keš sad & ovdje, i onda to kupovali – za kikiriki.

Među stotinama uzvanika na toj večeri isticali su se predsjednik i izvršna podpredsjednica Holdinga, lijevo i desno od Tešića, pa bankari, onda Kardinal, potom kompletna holdinška vlada, zatim ekipa iz konzularnog kora, pa velevlasnici, menadžeri, i biskupi, sve do estradne bižuterije – pjevača, glumaca, teve voditelja, modnih kreatora, manekenki – poznate kao celebrities. Opijen slavljeničkom atmosferom i šampanjcem i sjajem i moći koja je isijavala iz uzvanika i tvorila gotovo vidljivu auru u dvorani za prijeme Tešićeve rezidencije, inače nekadašnje zgrade Sabora, Milinović je pred novinarima izlajao ono o lomljenju vjetra, dodajući kako je Itex nadrastao pojam korporacije i postao prirodna sila. I evo ga godinu dana poslije kako u dronjcima leži na podu šupe, a Vrtlar mu gura pod nos požutjelu stranicu novina u kojoj sve to piše.

Slomiti vjetar, zanimljiva ideja, kako si to mislio izvesti?, pita ga.

To je bila metafora, kaže Milinović.

Glas mu je lišen emocija, poput sintetičkih glasova na gradskim ulicama i na aerodromima:

NE DAJTE NOVAC PROSJACIMA! NE HRANITE GOLUBOVE! NE OSTAVLJAJTE PRTLJAGU BEZ NADZORA! NE SVIRAJTE NA CESTI! ITEX IZVOR-VODA ČISTE PRIRODE! NE PJEVAJTE! ZABRANJENO JE IGRATI NOGOMET, BADMINTON, ODBOJKU, KAO I SVE OSTALE IGRE!

Vrtlar se nagnuo prema njemu.

A što ćeš reći kad ti kažem da sam ja vjetar i da ću ja slomiti tebe. Je li i ovo metafora?

Ubijte me, kaže Milinović.

Čim je to izgovorio, Milinović je osjetio je kako se u njemu nešto budi, neka želja, neka vrlo snažna želja. No, nimalo slična želji koja ga je tjerala kroz život i dogurala na vrh Itexa i City banke, naime da bude iznad drugih. Sad je poželio, ne napredovati, ne domoći se nečega i svladati nešto, ne jačati svoje mjesto u Holdingu, već nestati. Pomisao da će ostati bez svega što je sakupio, bez čitavog imetka, od koje mu se nekad dizala kosa na glavi, više mu uopće nije bila nepodnošljiva. Odjednom se prestao plašiti i smrti. No, ne zato što je shvatio da rođenje nije početak, a smrt kraj, to jest da nema ni početka ni kraja, i da je on samo jedan beznačajni, privremeni oblik u vječnoj izmjeni materije u beskonačnom svemiru i te kerefeke, ma kakvi, nije to Milinoviću nikad palo na pamet, pa tako ni sada. Želja da ga ovaj tip ubije bila je samo bijeg iz sranja u koje je upao, i iz kojeg nije vidio nikakva izlaza. Ništa od onoga čime bi u Holdingu s lakoćom riješio ovu, doduše, vrlo neugodnu situaciju ovdje nije pomagalo. Nikakve veze, poznanstva, novac koji bi ga otkupio iz ruku ovih gadova, ništa. I po prvi put mu se ideja o zidu i Holdingu koju je svojedobno žarko zagovarao učini manje genijalnom. Jebemti, pomisli, pa to ima i loše strane. Kakav je to svijet u kojem je on s jedne strane zida svemoćan, a s druge beznačajniji od psa lutalice.

Ubijte me, ponovio je.

Međutim, Vrtlar nije dobra vila koja će mu ispunjavati želje, uopće ne.

Ma kakvi, rekao mu je gledajući ga veselo. Neću te upucati, to je za bezveznjake, a ti si ipak moj guest of honour. Za tebe imam nešto stvarno posebno. Slomit ću te strašnom silom, vjeruj mi da ćeš na vlastitoj koži osjetiti nešto mnogo jače i od vas koji ste jači od vjetra.

Vrtlar je poznavao žeđ. Osjećao ju je sve one godine na fakultetu. Žeđ za zemljom koju je njegov otac prodao da bi on mogao steći diplomu. Selo umire, govorio je otac, danas samo budale ostaju na zemlji. I tako se Vrtlar našao u Zagrebu. Diploma Ekonomskog fakulteta će mu tobože otvoriti vrata banaka, u kojima je njegov otac vidio sigurnost.

No, njega ekonomija uopće nije zanimala. Za nekoga tko je odmalena radio na zemlji, tko nakon nekoliko dana, čim sjeme proklija, golim okom može vidjeti plodove svojeg truda, tko strepi za urod od prvih proljetnih radova do žetve i transporta u ambar, ekonomija je bila nekako previše tetkasta. Nešto za mlakonje, vjerovao je. Nije tu bilo ničega što se moglo uzeti u ruke, omirisati, zagristi, ničega što se moglo posaditi u zemlju i čekati da izraste i dozrije. Nije mogao zamisliti da se bavi poslom čiji proizvod ne bi mogao uzeti u ruke. Da provede život praznoruk. I tako se gušio od žeđi i potištenosti.

Istovremeno, Vrtlar nije uopće dvojio da će, ne samo dobro plaćeno, već bilo kako plaćeno mjesto u banci ostati pusti san njegova oca. Bog koji je tu dijelio karte ni ovaj put, kao ni onda, nije bio sklon rataru. Žrtva koju je njegov otac prinio u zemlji odbijena je. Bog se smiješio nekim drugim studentima, čiji su očevi prinijeli neke druge žrtve, i koji su znali kako praznoruki sudjelovati u poslovima. Vrtlar ih je slabo podnosio. Izazivali su u njemu bijes i ogorčenje. I premda je na koncu završio studij, sve te godine morila ga je neutaživa žeđ za zemljom. Diplomirao je 2013., iste godine kad je dovršen zagrebački zid. Diplomu je poštom poslao ocu, a sam je ušetao u skvot Nejestivih. Njihov otpor imao je smisla, ali zašto, zaboga, nenasilni otpor. To mu je izgledalo glupo. Stoje pred policijskim kordonima, izvikuju uvrede i parole, i ništa se ne mijenja.

Njihov bunt, njihov bijes, raspršuju se poput oblaka na nebu, ne ostavljajući nikakva traga, a ti tipovi i dalje sjede u svojim foteljama, smiju im se u lice, i krupnjaju. No, kad je ispred Hanshana zgrabio onog tipa, odvukao ga na smetlište i upucao, osjetio je da je nakon dugog puta stigao kući. Opet je mogao vidjeti plod svojeg rada.

Nije mi jasno, rekao je Vrtlar zatvarajući vrata šupe za sobom. Tip se godinama grebao i nametao, nema toga što nije učinio da uspije, postao je odvratno bogat, tu su i nagrade, priznanja i što sve ne, a opet se nije usrećio. Kako to?

Fraktalna je sjedila na tlu leđima naslonjena na rascvalo stablo šljive. Pogledala ga je podsmješljivo.

U tvom pitanju leži odgovor, rekla je.

Vrtlar je sjeo pokraj nje i zagledao se prema ogradi od forsitija i rašeljke. Podivljalo šiblje opkolilo je daščaru, čitavi vodoskoci mladica izbijali su iz zemlje. Vrtlar nije uređivao ogradu, ali je zato obrezivao voćke, sadio u vrtu povrće, krumpir, jagode, ribizl, marihuanu, sve što su Nejestivi mogli jesti, piti i pušiti. Na stolu ispred šupe kunjala je mačka koja je poput njih za svoj dom odabrala napuštenu zgradu nekadašnje željezničke kolonije.

Ne razumijem te, rekao je, zašto se nije usrećio?

Pa zato što je gradio karijeru, rekla je Fraktalna. Što se čitav život gurao i grebao, kad se imao vremena usrećiti?