Lomljenje vjetra | Edo Popović

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Usputni tereti – Radikalni elementi –
Tijelo kaska za nama – Suđenje –
U potrazi za vegetacijom

Spanairov Airbus na liniji Beč-Madrid pun je. Proždiremo prostor i vrijeme brzinom od 800 kilometara na sat. Čitao sam kod Starca neku knjigu o prvim putovanjima željeznicom. Putnicima koji su kočiju netom zamijenili željeznicom činilo se kao da su ispaljeni iz topa. Nije mnogo trebalo da doista počnemo putovati u granatama. Koje su sve brže i brže, pa je samo pitanje dana kad ćemo na cilj stizati prije nego što smo i krenuli.

Okrenemo li ovako ili onako, čovjek je samo usputna roba u prijevozu. Željeznica nije izumljena da olakša i ubrza putovanje ljudi, već da pojeftini i ubrza prijevoz goveđih i svinjskih odrezaka, ugljena, željezarije. Putnik je u vlak uskočio tek kasnije. Da početkom devetnaestog stoljeća u Velikoj Britaniji poskupljenje žitarica i hrane nije udvostručilo cijenu životinjske i ljudske radne snage, pitanje je bi li ovisnici o profitu počeli ulagati lovu u izum nečega što će iz lanca zarade izbaciti konje i ljude, a iz čega je na kraju ispala željeznica.

I u avionima je čovjek samo usputni teret. Tek jedna desetina težine koju nose otpada na ljude i njihovu prtljagu, a ostatak na dragocjeniji, profitabilniji teret.

Problem s prijevoznim sredstvima je što je njihova udobnost uglavnom obrnuto proporcionalna brzini. Avion je raj za klaustrofile. Stiješnjen sam na prostor četrdeset puta četrdeset centimetara, otprilike. Ugodnije sam se osjećao u zatvoru. Ne vidim tko je ispred i iza mene. Lijevo i desno od mene su neki mladić i djevojka. Oboma iz ušiju praši glazba. Nešto elektronsko, frenetično, plesno, grozno. Pokušavam je ignorirati, misliti na nešto drugo. Na to kako sam postao sjena svojih starih drugova, na primjer. Kad god se Fraktalna i Vrtlar pomaknu, pomaknem se i ja. Isto tako, netko drugi upravlja njima, kojim, opet, upravlja netko treći, i tako u nedogled. Svi smo nečije sjene. U toj igri mora da se netko povodi za mnom, volio bih znati tko.

Stvarno, kako Fraktalna i Vrtlar putuju u Madrid? Najvjerojatnije autom. Putovanje avionom za nas je rizik otkako su prije deset godina, u ljeto 2010., idioti iz Vijeća ministara Europske Unije donijeli dokument o radikalnim elementima koji je policiji i obavještajnim službama omogućio nesmetano prikupljanje podataka o širenju radikalnih poruka i osobama koje predstavljaju prijetnju sigurnosti guzonja i sistema. Kao radikal definirana je svaka osoba sa stavovima drukčijim od stavova idiota iz Vijeća ministara.

FAQ

Ako Vijeće ministara EU smatra da godina ima dvanaest mjeseci, a ja da je ta podjela čista glupost, da priroda ne poznaje podjelu na godine, mjesece, dane, sate itd., jesam li ja radikalni element?

Da, vi ste radikalni element.

Što da radim kad otkrijem da sam radikalni element?

Prijavite se u najbližu policijsku postaju, pokajte se i potpišite izjavu da se odričete svojih radikalnih stavova. Ili se jednostavno objesite.

Idioti su dakle zaključili da ozbiljnu prijetnju sigurnosti predstavljaju i antiglobalisti, feministkinje, mirovni i ekološki aktivisti, jogini, komunisti, vegetarijanci, makrobiotičari, islamski vjernici, budisti, aktivisti organizacija za ljudska prava, članovi gay udruga itd. Mi smo na listu dospjeli ne kao otmičari i ubojice, o našem identitetu nitko nije imao pojma, već kao članovi nenasilne grupe direktne akcije. I na svakom aerodromu, ili na bilo kojem drugom mjestu u Europi i SAD-u, svaki nas je drot mogao uhapsiti i deportirati.

Što je još uvijek mnogo bolje od koncentracijskih logora i plinskih komora.

Na suđenju nisam mnogo rekao o Nejestivima. Rekao sam da su Nejestivi supertajna organizacija i da ne znam ničiji pravi identitet. Da ne znam tko je planirao akcije. Da bih dan uoči akcije mejlom dobio poziv. Da je slamka odlučivala tko će izvršiti egzekuciju. Ne, ne želim odgovoriti na to pitanje, jer ni holdinški zakoni ne dopuštaju da okrivljenik svjedoči na vlastitu štetu. Ne, nije mi žao ničega što sam učinio, ni u Nejestivima ni cijelog života uopće. Žao mi je, možda, što nismo uspjeli maznuti Tešića. Pitanje je glupo, jer sve i da želim, ne bih mogao ponoviti ta djela, život se ne sastoji od repriza i drugih šansi. Ne, ne kajem se. Da, svejedno mi je koliko ću dobiti.

Lagao sam što se tiče Nejestivih, i oni su znali da lažem, ali to nikome nije naročito smetalo. Holdinška pravda je bila zadovoljena, mediji su dobili frišku robu, oglašivači su trljali ruke, javnost je bila sita, svi sretni i zadovoljni. I ja na izvjestan način, također.

Fraktalna nije voljela avione, ništa što je brže od bicikla. Premda je vozila automobil, iz dna duše je prezirala tu nakaradnu protezu. Koristila ga je samo u akcijama. Strictly business. Inače bicikl i hodanje. Sve eko-frendli.

Siguran sam da bi na moju primjedbu kako ćemo uskoro stizati na cilj prije nego što krenemo rekla: Što, pa mi već putujemo tako. Zar nas svako putovanje avionom ne dovede na cilj prije nego što se naše tijelo pripremi na to? Naša tijela kaskaju za nama. Jet lag.

Kad smo već kod hodanja, često smo išli u planinu, i tražili vegetaciju, Fraktalna i ja. Fraktalna je vegetacijom smatrala korijenje, listove, stabljike, cvjetove i plodove koji se mogu piti ili jesti, sirovi, kuhani, pirjani, pečeni, svejedno. Ah, šteta ljepote, govorila je gledajući rascvalu bijelu čemeriku, koja živčanom sustavu čovjeka u trenu napravi ono za što su trgovcima i političarima potrebni mjeseci krvave kampanje, sati televizijskog i radio programa, terabajti internetskog prostora, kvadratni kilometri papira, i tone novca. Njezin nervni otrov najprije podraži a zatim paralizira živčani sustav, čovjek postane neosjetljiv, bezvoljan, trom. Slično djelovanje na ljude ima i gledanje televizije, čitanje novina. No, djelovanje čemerike je humanije, ona brzo ubija. Televizija nas desetljećima drži paraliziranima, i tek nas onda ubije.

U proljeće smo vegetaciju tražili na livadama Gorskog kotara, s ranim ljetom već smo bili na planinskim visoravnima, a u kolovozu smo maline, jagode i kupine brali na viskogorskim pašnjacima Velebita, Risnjaka i drugih planina. Na jesen smo se spuštali u kanjon rijeke Krupe i u voćnjake napuštenih žumberačkih sela i sladili se divljim smokvama i starim sortama krušaka i jabuka.

A onda je Vrtlar upitao onog tipa ispred Hanshana: Je li, a koliko odijela ti možeš sašiti za sat vremena?

Tip ga je prezrivo pogledao i odgovorio da on nije šljaker.

Vrtlar mu je rekao: To vidim.

I odveo ga na smetlište.

Otada više nismo tražili vegetaciju, a sve smo rjeđe i razgovarali.

Što bi ona rekla o ovim bučnim ušima ovdje?

Kucnuo sam mladića po ramenu. Okrenuo se i mrzovoljno me pogledao.

Možete li malo stišati uši, rekao sam.

Izvadio je slušalicu iz uha i rekao: Molim?

Baš me zanima, rekao sam, smrde li još uvijek uličice oko trga Lavapies po mokraći.