Lomljenje vjetra | Edo Popović

ČETVRTO POGLAVLJE

San – Pansion „Kod tri gavrana“ –
Beskonačnost je odmah tu, iza leđa –
Hoda li bumbar po Josipu, ili Josip po
bumbaru? – Čajana „Hanshan“ –
Ugovor s Udovicom – Umorstvo žeđu

Noćas sam sanjao da sam sijedi starac. Živio sam u kući svojeg djeda na selu. Djeda nisam poznavao, niti sam ikad bio u selu u kojem je živio, no u snu sam znao da je to njegova kuća. Bilo je jutro, umivao sam se na bunaru iza kuće, u hladu starog oraha. Odjednom sam čuo kako se u dvorištu zaustavlja automobil. Zatim sam čuo glasove. Obukao sam košulju i otišao iza ugla. Moji psi, dva mješanca privezana u dvorištu, režali su, lajali i trgali lance. U dvorištu sam ugledao tri muškarca. U rukama su imali mreže. Prikolica njihova kamioneta bila je puna žičanih krletki.

Tko ste vi?, bio bi ih upitao da sam mogao govoriti, da mi usne nisu bile srasle.

Došli smo u kontrolu, rekao je jedan i počeo hihotati.

Ne sviđaju mi se ljudi koji hihoću, što ovi hoće, zašto gaze travu u mojem dvorištu?

U kontrolu, ponovio je onaj tip namigujući.

Tražimo čudne ptice, rekao je drugi.

Koji kreteni, pomislio sam, i pokazao da uđu u kuću, ali neka mreže ostave u automobilu.

Ne možemo, rekao je podigavši ruku.

Niti mreže izlazile su mu iz prstiju. Psi su ljutito režali i kesili zube, upozoravali su me, ali ih nisam poslušao. Da sam ih bar poslušao. Ovako, čim smo ušli u predvorje, dugački hodnik sa škripavim daščanim podom, bacili su mreže preko mene, i tada sam se probudio u svojoj sobi u pansionu, a oni su ostali u kući mojeg djeda, i više ih ne mogu istjerati, više im ništa ne mogu. Da sam bar odmah pustio pse, uzeo štap i otjerao ih.

Što me podsjeća na staru priču o Čuang Ceu koji je jednom sanjao da je leptir i da ne zna ništa o Čuang Ceu. Iznenada se probudio kao Čuang Ce. Ali sad više nije znao je li on Čuang Ce koji je sanjao da je leptir, ili je on leptir koji upravo sanja da je Čuang Ce.

Hoću reći, volio bih da sam ja sada san sijedog starca. I da samo sanjam da ležim u krevetu u pansionu. Kad se probudim kao starac u kući svojeg djeda, uzet ću štap i otjerati one ljude iz nje.

Ali, ja se budim u pansionu Kod tri gavrana u Kremsu na Dunavu, ne kao sijedi starac, već kao tridesetogodišnjak. Ogledalo pokazuje da mi je vrijeme izbrazdalo lice, ali da još nisam posijedio, i one tri bitange kako stvari stoje do daljnjega će ostati u djedovoj kući.

Jutro je kišovito, sluzavo. S prozora sobe u potkrovlju vidim rijeku, široku, mutnu i sporu. Vidim stabla topola, željeznički most, niske oblake, golemo zdanje samostana na brijegu na drugoj obali (izgrađen je gore ne da bi fratri bili bliže Bogu, već da bi bili iznad ljudi), brijeg se povija i stenje pod težinom samostana, ne oblaka, vidim teretni brod koji plovi nizvodno, u kutu prozora vidim komadić željezničke pruge s nasipom, vidim krovove, i vrh bora iznad krova žute trokatnice. Čujem prodoran zvižduk vlaka na prijelazu pokraj Muzeja zločina (i onda ga spazim kako munjevito prolazi kutom prozora), čujem kapi kiše po krovu, tutnjavu kamiona koji prolazi ulicom, čujem iz susjedne sobe ženski glas kako pjeva: Lijepi svijete, gdje si ti?

To se i ja često upitam.

Moj susjed je šutljivi starac kojeg znadem susresti u hodniku i blagovaonici. Uvijek je mrzovoljan, pogleda uprtog u pod, pa dosad nismo razmijenili ni riječi. Inače, mora da je nagluh; glazba koja dopire iz njegove sobe, premda svjedoči o dobrom ukusu, redovito je vrlo glasna.

Pitam se, također, gdje je ono dvoje koje tražim, kamo su se skrili? Ne mogu pobjeći dovoljno daleko. Pronaći ću ih, sve da za sobom ne ostave ni najmanji trag. Ne mogu otići u beskonačnost, u tamu. Na kraju će se vratiti na mjesto s kojeg su pošli, svemir je tako uređen, potrebno je samo dovoljno vremena. Isto tako, kaže se da što čovjek dalje ide, to manje zna. I zato, zapravo, nisam uopće trebao poći za njima, tražiti ih, već čekati poput pauka, prije ili poslije upali bi u moju strpljivost, ali to više nije važno.

Ponekad mi se učini da tako malo nedostaje da ih ugledam, samo treptaj oka. Koliko smo se puta za dlaku mimoišli, koliko sam puta ušao u kafeteriju u kojoj su oni bili to jutro, ili su oni ušli u trgovinu iz koje sam netom izišao? A sad se, evo, budim u gradiću na obali mutne rijeke, a između nas je… Koliko? Tisuće kilometara? Pedeset metara? Nije važno, jer na kraju krajeva stvar je u mjerilu u kojem gledate. U mjerilu u kojem je stvoren kozmos, dvoje koje tražim tu su negdje, na ovoj sićušnoj točki u Mliječnom putu, na dohvat ruke. No u mjerilu u koje nas je zbilo rođenje, između nas su zidovi, kišne kapi, vjetar, ulice, zgrade, kemijski kompleksi, kasarne, oblaci, ranžirni kolodvori, silosi, favele, stjenoviti grebeni, močvare, šume i rijeke, i ponekad me uhvati malodušnost od pomisli da ih trebam pronaći u tom kaosu.

U gradić na obali Dunava, gdje rijeka napušta kanjon i počinje vijugati donjoaustrijskom ravnicom, dovela me je fotografija iz novina koje sam nekidan prelistavao u kavani Bumbar u bečkom Josefstadtu.

Što sam radio u kavani Bumbar?

Čekao doručak.

U Beč sam došao tragom mejla koji sam dobio nekoliko dana ranije. U njemu je stajalo:

„Bumbar na Josipu, ajoj.
Hoda li bumbar po Josipu, ili Josip po bumbaru?
Kakav teatar, kakav teatar, u Josipovom gradu.“

U prvi mah nisam razumio poruku. Mislio sam da je to samo još jedan od onih mejlova kojima nas svakodnevno bombardiraju vjerski, konzumeristički, politički i drugi spameri i nisam obratio pažnju na nj.

Udovica me tek bila unajmila i ja sam odlučio posjetiti stare drugove i prijatelje. U mojem slučaju to je poprilično nezahvalan i neugodan posao. Ne zato što sam bivši osuđenik, nedavno pušten iz zatvora, već zbog onoga što me odvelo u zatvor. Sjedio sam tako na terasi čajane Hanshan, gdje smo nekad provodili dane zezajući se i planirajući akcije. Preda mnom na stolu pušila se šalica čaja Dian Hong. Za susjednim stolom sjedila je Madame Spirlea i smiješila mi se. Madame Spirlea je gatara. Pričalo se da je mnogima točno prorekla nevolje, ali rijetko kome kakav dobitak.

Da ti pogledam u karte?

Odmahnuo sam glavom.

Prije ili poslije, rekao sam, svi ćemo u prah, zar ne?

Može se to nazvati i prahom, rekla je.

Udišući miris livade i karamele iz šalice ugledao sam pčelu kako slijeće na cvijet lavande u žardinjeri. Hoda li pčela po cvijetu, ili cvijet po pčeli?, pomislio sam.

Tada mi je pred očima bljesnula Fraktalna. Odmah potom preda mnom je iskrsnuo vlasnik čajane Mišo Kina.

Dakle, stvarno si to ti, rekao je gledajući me neprijateljski.

Jebiga, Kina, što da ti velim, ne mogu poreći to što kažeš. Konstatacija ti je ubojita, kome god da kažeš da je to on, taj ne može poreći.

Nisi baš u poziciji da se bahatiš i budeš duhovit, rekao je Kina prijeteći.

Nisam? A u kakvoj sam onda poziciji?

Pa, recimo da si u takvoj poziciji da popiješ čaj i odjebeš odavde. I nikad se više ne vratiš.

Nije lijepo čuti to od starog prijatelja, rekao sam i otpio gutljaj čaja.

Nisam ti ja prijatelj. Izdajica ne može biti moj prijatelj.

Ostario si, Kina, i postao patetičan. Previše gledaš te indijske i kineske sapunice.

Nevjerojatno, rekao je prečuvši moju primjedbu, ali kad me je konobar upitao za kutiju Dian Honga, odmah sam pomislio na tebe.

Na to si spao, rekao sam, da ti konobar priprema čaj. Zar nema više kineskih majstorica čaja i njihovih kerefeka, hoćeš Longjing ceremoniju, hoćeš Kung Fu, kako se sve nisu zvale te kerefeke. Čini se da ti posao ne cvjeta.

Ignorirao me je. Žmireći, otpijao sam kratke gutljaje i mirisao čaj, i bilo mi je svejedno što sad tu on stoji pokraj stola i čeka da odem. Vratio sam mu se tek kad sam popio posljednji gutljaj.

Pretpostavljam da mi nećeš reći gdje mogu pronaći Fraktalnu i Vrtlara?

Gledao je kroza me.

A ostali, šta je s njima?

Popio si čaj, idi.

Dižući se od stola, upitao sam ga:

Hoda li bumbar po Josipu, ili Josip po bumbaru?

Odlazeći čuo sam Madame Spirlea:

Nisam vidjela Smrt, pripazi se putovanja.

A tko sam ja?

Zovite me Vanča.

Imenu iz osobne iskaznice okrenuo sam leđa. Kao što sam okrenuo leđa takozvanom normalnom životu. I hemoroidi postanu normalni kad se čovjek na njih navikne. I paradontoza. I pljuvanje krvi. I kopanje po otpadu.

Plaća me, kao što već rekoh, Udovica, bogata i luda žena. Muž joj je ostavio milijarde koje je zgrnuo u prvom valu privatizacije, a poludjela je otkako je prije nekoliko godina ubijen. Policija nije rješavala slučaj jer je ubijen izvan zida, pa je ona angažirala neku privatnu agenciju, koja nije napravila bogznašto, osim što su joj redovito ispostavljali račune. Tada su joj znanci iz policije pokazali prstom na mene.

Zašto?

Zato što poznajem ubojice.

Roknut ćemo ga stoposto ekološki, još i danas mogu čuti oduševljenje u Vrtlarovu glasu, bit će to prva eko-egzekucija.

Nismo baš svi dijelili njegov entuzijazam. Nije da mi je nešto bilo stalo do tog tipa, što se mene ticalo mogao je i umrijeti od žeđi, ali ne ovako, našom voljom i zaslugom. Osim toga, Vrtlar mi je bio simpatičan kao glavobolja.

Došao je među posljednjima. Pojavio nam se na vratima na Silvestrovo 2013. i rekao da bi volio pomoći. Prihvatili smo ga, naravno, svaki je čovjek dobrodošao u otporu Holdingu, za to nije bio potreban CV i preporuka, no meni se, velim, na prvi pogled nije svidio, nanjušio sam u njemu nesreću.

U svakom slučaju, nije mu se mogla poreći odlučnost, kao recimo onda kad smo zauzeli crpilište vode, tražeći da Holding ne poskupljuje vodu i da ona bude dostupna svima. Premda tada nismo imali namjeru zauzeti postrojenje, već samo tijelima blokirati ulaz, Vrtlar je ne oklijevajući, čim smo stigli pred ulaz, preskočio ogradu, i svi smo pošli za njim i pokraj nekolicine zbunjenih čuvara zauzeli postrojenje, i to je bilo odlično. No što reći na to kad je nekoliko mjeseci poslije ispred Hanshana zgrabio nekog brokera koji se tu došao zabaviti, odveo ga na odlagalište otpada i ubio ga? Mnogo je ljudi tih dana napustilo Nejestive. Sranje, rekli su, ne želimo to, ne želimo sudjelovati u ubojstvu, tip je sigurno provokator i doušnik, i naprosto su otišli.

Ostalo nas je nekoliko, svatko zbog svojih razloga. Ja sam također bio siguran u to da je Vrtlar provokator i doušnik, no ostao sam zbog Fraktalne. Bili smo skoro dvije godine zajedno, išlo nam je prilično dobro, a onda se ona spetljala s Vrtlarom. Zaboljelo je, naravno da je zaboljelo, no nisam dizao dreku oko toga. Stvari se neprestano mijenjaju, tješio sam se, sve stvari, cijeli svemir uostalom teče, pa ako se galaktike udaljavaju jedna od druge, zašto stvarati dramu od toga što su se dva ljudska bića udaljila jedno od drugoga. Ostao sam, velim, tada s njima jer sam se nadao da ćemo Fraktalna i ja opet biti zajedno. Kad imaš dvadeset i tri godine imaš pravo biti glup, i nadati se čudu.

Ali kad je Vrtlar odlučio tog čovjeka ubiti žeđu, rekao sam jebi se, ne može. On se namrštio i rekao da je tip zapravo odgovoran za smrt mog oca, i da što sad tu glumim, a ja sam mu rekao da smrt mojeg oca nije njegova stvar, i neka se ne petlja u to, i da je bolesno ostaviti tipa da umre od žeđi, i da to neću dopustiti, a on me je upitao kako ću ga spriječiti.

Možda nisam bog zna kakav zavodnik, no imam neke druge kvalitete, pa sam ga snažnim udarcem u koljeno srušio na pod i stao mu cipelom na vrat. Nije to uopće očekivao. Mogu ti, na primjer, zdrobiti grkljan, rekao sam, i ta mi se ideja učinila vrlo simpatičnom, no tada se umiješala Fraktalna. Rekla je da mogu otići, ako mi se ne sviđa to što rade, i ja sam začuđujuće mirno spakirao svoje stvari i pokupio se odatle. Poslijepodne sam se predao policiji u Holdingu.

Danas ne mislim da je to bila dobra ideja, ali tada nisam uopće mislio. Bio sam samo tužan.

Osuđen sam na dvadeset godina, no odležao sam samo pet, jer je Holding u međuvremenu zaključio da su i zatvori, poput javnih vrtića, škola i fakulteta, uludo potrošen novac, pa su odlučili staviti ključ u bravu i zatvorima, i ja sam se preko noći našao na cesti, i danas sam tu gdje jesam.

Listao sam, kažem, te novine u kavani Bumbar, i onda sam na jednoj fotografiji ugledao Fraktalnu. Promijenila se mnogo, bila je mršavija, kosa joj je bila mnogo kraća nego kakvu pamtim, obojena u plavo, imala je sunčane naočale, ali sam je svejedno prepoznao.

Kako?

Kad ugledam sebe u ogledalu, ne treba mi nitko da mi kaže da sam to ja.

Na fotografiji nije bilo Vrtlara, ali siguran sam da on nije bio daleko. To što je fotografija s Fraktalnom uopće objavljena, znači da su se njih dvoje promijenili. U normalnim prilikama, za nas normalnim prilikama, nema šanse da bi fotografija bila objavljena, a fotograf bi ostao bez kamere i nekoliko zuba, u najboljem slučaju. Ispod fotografije je pisalo: Otvaranje Muzeja zločina u Kremsu na Dunavu.

To popodne s kolodvora Franz Josef otputovao sam u Krems.