Lomljenje vjetra | Edo Popović

PETNAESTO POGLAVLJE

Posuda puna tekuće svjetlosti –
Što čujemo kad nema zvukova? – Bosanac
– Prikovani za život – Novinarka trač-rubrike –
„Kao da možete spriječiti kišu da pada“

Vida otvorenih očiju leži u bistroj svjetlozelenoj tekućini. Takvim mu se čini šator – kao posuda tankih, prozirnih stijenki puna tekuće jutarnje svjetlosti. A on leži na dnu. Na dno je, osim njega, potonula i vrećica instant juhe, čajnik, rezervna plinska kartuša, čutura za vodu i litreni aluminijski lončić za kuhanje.

Ulaz je otvoren. Ispred šatora vidi plinsko kuhalo, grmove raštrkane po livadi, stabla maklena, stjenoviti greben i nebo iznad njega. Nebo je bistro, plavo. Cijelu noć je puhala bura. Šator se povijao pod udarima vjetra, hladna silikonizirana stijenka lizala mu je obraz sve do svitanja, kad je bura stala.

Čuje kukavicu u jutarnjem obilasku, dozivanje ptica koje se obrušavaju na grmove ispred šatora, neko vrijeme brbljaju i potom odlete, čavrljanje im se izgubi u daljini.

Što čujemo kad nema zvukova?, pomisli izvlačeći se iz vreće. Nismo gluhi, moramo nešto čuti i kad nema zvukova.

Leži na dnu šatora punog svjetlosti. Gleda svoja stopala. Oteklina zgloba je splasnula, ostao je samo modri podljev. Na mjestu zmijskog ugriza dvije tamne točkice. Danas bi se mogao spakirati i poći doma. Zašto je uopće došao ovamo? Zbog Roberta, ili zbog… Jebemu, kako se ono zvao onaj Bosanac? Ta imena, kako samo nestanu, kao da su napisana na vodi. Lice puno brazgotina, pokreti, sjećanje na glas, sve je tu, samo nema imena, i Vida odmahne rukom, koga briga za ime, ono je ionako nalijepljeno na čovjeka, etiketa.

Vida nije siguran je li Bosanac došao k njima krajem devedesetčetvrte ili početkom devedesetpete, događaji su se tako brzo izmjenjivali da ih ponekad, premda su sjećanja posve jasna, ne može smjestiti ne samo u određeni mjesec, već ni u godinu. U svakom slučaju, Bosanac je pričao o nekoj uzvisini iznad Novog Travnika za koju su mjesecima vođene žestoke borbe i gdje ga je haubička granata iskopala iz rova i unakazila mu lice.

Ne znam točno, rekao je, ali mislim da je ta kota uzela nekoliko stotina života. Naših i njihovih zajedno. Njihovih, to se odnosilo na muslimane.

Vidi je u mozgu tada zazvečala riječ zajedno. A Bosančeve riječi protumačio je ovako: Ako u životu to nismo mogli, onda u smrti možemo biti zajedno. Njihove smrti + Naše smrti = Zajedno. To je algebra užasa, horor verzija Romea i Julije, u balkanskoj masovka maniri. A sve to radi nekog bezvrijednog komadića zemlje. Neke kote. I onda ga još sudbina baci na Tulove grede. Na još jednu bezvrijednu kotu. Na dovršetak romanse Zajedno, u hrvatskom molu.

Jedno jutro Bosanac je dobio izravan pogodak protuoklopnim projektilom koji ga je razmazao po stijenama i nebu. Na mjestu gdje je poginuo, Vida je kasnije pronašao jedno dugme s uniforme. Jedno jedino dugme. Bilo je to sve što je ostalo od njega.

Ali Vida nije došao na planinu kopati po uspomenama, mogao je to i kod kuće. Isto tako nije bježao od problema u koje je upao ostavši bez posla. Bježati je teško, kako se uopće može pobjeći? Nema bijega, prikovani smo za život, a onaj tko pobjegne, ne znači da će se i spasiti.

Dvojica koje je poznavao dobili su poziv za mobilizaciju. Jedan je prihvatio poziv i otišao u rat, drugi je zbrisao u Sloveniju. Prvi se kući vratio više-manje čitav. Osim nesanice, noćnih mora, znojenja, mučnine, drhtavice, napadaja panike u zatvorenom prostoru s mnogo ljudi.

Drugi se sasvim slučajno našao u unakrsnoj vatri u okršaju pištoljima u nekom baru na slovensko-mađarskoj granici, i danas ga eno u invalidskim kolicima, oduzetih nogu. Plus stalni osjećaj zavisti i srdžbe što je metak završio u njegovoj kičmi, a ne u kičmi čovjeka za susjednim stolom.

Vida više nije znao gdje mu je mjesto, zato je došao u planinu. U svojem domu se nije osjećao kod kuće. Stršao je tamo, bez problema bi ga uočili u igri Odstrani uljeza. Zagreb mu se činio kao samica puna ustajalog zraka koji više nije znao udisati. Gušio se. Imao je osjećaj da mu u utrobi raste biće koje ga izjeda, produbljujući i povećavajući prazninu u njemu. Počeo je vjerovati da nikad nije živio punije kao onih godina na borbenim linijama, kad je u svakom trenutku mogao dobiti metak ili geler, i kad je svaki trenutak sadržavao sve vrijeme ovog svijeta, svu prošlost, sadašnjost i budućnost. Vojnici u ratu imaju nevjerojatno razvijen osjećaj za sadašnjost, poput životinja. Žive u treptaju oka, ne brinući mnogo o tome što će se dogoditi sutra, pada li kiša, je li hladno, ili koje je doba dana, godišnje doba, koja godina i stoljeće, sve su to sitnice za vojnike. Stvorili su svoj svijet u kojem nema mjesta žvakanju uspomena i planiranju budućnosti, u kojem je svaka sekunda vječnost, u kojem samo dišu, spavaju, jedu…

I rade ono za što ih porezni obveznici i plaćaju da rade.

A onda je sve to u hipu nestalo.

Kad se Vida vratio kući, činilo mu se kao da je bio odsutan desetljećima. Stvari su tamo stajale naglavačke. Njegova supruga je radila, ali nije dobivala plaću. Njihova zgrada nije se više nalazila u ulici Žrtava fašizma, već u ulici Hrvatskih vitezova. Njihov nekadašnji susjed odjednom više nije bio džepar, već tajnik vladajuće stranke. Jedan pekar je postao ministar obrane, neki vozač kamiona postao je industrijalac, a neki konobar građevinski poduzetnik. Novinarka trač-rubrike postala je predsjednicom vlade, zamjenik joj je bio trgovac pornografijom. Kriminalci su postali biznismenima, komunisti klerikalcima, fašisti patriotima, patrioti izdajnicima.

Hanezloti.

Vida je gledao bivšu trač-novinarku na televiziji. Govorila je: Uzjahala sam konja, i uzela uzde u ruke, i sad ću konja usmjeriti u pravom smjeru. Ili: Ne šepa konj zato što je ozlijeđen, već je to znak oporavka ekonomije.

I slične besmislice bez kraja i konca.

Onda su je upozorili da joj popularnost pada zbog konja, pa je okrenula ploču i počela pričati o brodovima: Naš brod sigurno plovi… Naš brod na dobrom je kursu… Držim čvrsto kormilo u rukama…

I Vida je gađao televizor daljinskim upravljačem. A žena mu je rekla: Nemoj, šteta je, taj televizor je jedna od rijetkih stvari koja funkcionira u ovoj državi.

Vida je izgubio orijentaciju. Kao da je dobio snažan udarac u glavu. U glavi su mu tutnjale riječi koje su promijenile značenje, a on nije uspijevao zapamtiti njihova nova značenja, povezati ih sa stvarima koje po novom predstavljaju. Nije razumio kako to da njegova supruga radi, a ne dobiva plaću. Niti zašto specijalnu policiju šalju na mirne prosvjednike.

Kao da možete spriječiti kišu da pada, rekao je Vidi jedan mladac.

Stajali su jedan nasuprot drugog. Bilo je četrdeset stupnjeva na asfaltu. Mladac je bio u majici kratkih rukava, trifrtaljkama i japankama. Lizao je sladoled. Vida se znojio pod punom opremom, u čizmama, sa štitnicima na nogama, prsima, podlakticama, ramenima, pod kacigom sa spuštenim vizirom, sa štitom od pleksiglasa u jednoj ruci i dugačkom palicom od tvrde gume u drugoj.

Kao da postoji dovoljno velik zatvor da nas sve strpate u njeg, rekao mu je mladac gledajući ga u oči.

Šta čekaš, rasturi ga, rekao je Vidi zapovjednik.

A Vida je nasrnuo na zapovjednika i rasturio ga.

Zato se Vida popeo na planinu, potražiti odgovore na pitanja na koja mu grad nije odgovarao, no i planina je bila nijema. I sad leži u šatoru punom svjetlosti i osluškuje korake koji se približavaju.

Kakav čudan tip, taj Jokić, misli. Govori možda baš i ne kao oni stari mudraci, ali ono što govori svakako ima smisla. Naročito ono s nacionalnosti i vjerom… Stvarno, kako nešto zbog čega ljudi progone i ubijaju jedni druge može biti dobro?

Vida je ispuzao iz šatora i ugledao Jokića kako hoda rubom šume. Nosio je šalicu u ruci.

Čuo sam te prije pola sata, kaže mu oblačeći hlače. Kako se misliš skrivati u planini kad hodaš kao nosorog.

Otkud ti znaš kako nosorog hoda?

Znam.

Bio si u Africi.

Gledao sam na televiziji.

Na televiziji samo kenjaju, kako im možeš vjerovati.

U redu, u redu, podigao je ruke u zrak Vida. Šta će ti šalica?

Jokić mu je gurnuo šalicu pod nos. Staru, izgrebenu, ulubljenu limenu šalicu s crtežom partizanskih kurira Mirka i Slavka kako pogureni jurišaju na nevidljivog neprijatelja.

Sjećaš se?, upitao ga je.

Kako se ne bih sjećao, rekao je Vida, mrzio sam taj strip.

Lažeš, rekao je Jokić, svi smo ga voljeli.

Šta si naumio sa šalicom, pokloniti mi je?

Ne, pit ću kavu iz nje. Pretpostavljam da ne nosiš sa sobom porculanski servis za kavu.

Vida je ulio vodu u čajnik i stavio ga na kuhalo. Svatko je sebi u šalici pomiješao instant kavu i šećer. Pa su sjeli u hlad maklena i šutke čekali da voda prokuha. Proteklih dana često satima ne bi progovorili ni riječ. Možda i nisu bili potrebni jedan drugome, ali su odlično znali biti sami zajedno.