Lomljenje vjetra | Edo Popović

DEVETO POGLAVLJE

Vida i Jokić razgovaraju o ratu –
Grad masakriranih – Samice od ljudske kože

Prošlo je nekoliko dana od Vidine nezgode. Gležanj ga još boli, hoda uz pomoć štapa. Sad dlanovima grabi vodu iz velike kamenice, umiva se i polijeva po glavi i vratu, a Jokić stoji pokraj njega, pokazuje prema stjenovitim vrhovima i grebenima, travnatim padinama i zaravnima posutim krhotinama stijena i gajevima kržljavih stabala, i kaže:

Mogao bih se ovdje skrivati mjesecima, čak i godinama, a da me nitko ne pronađe.

Pa što onda?, kaže Vida i točeći vodu u čuturu promatra vodenjaka koji viri iz vodenog bilja na drugom kraju kamenice.

Ništa, samo kažem.

Malo poslije sjeli su u škrtu sjenu stabla na padini s pogledom na južni greben Velebita, na kamenitu Bukovicu s travnatim oazama i crvenim mrljama krovova, na more i otoke. Bez namjere da ikome pričini štetu Sunce je nesmiljeno peklo.

Kad će već jednom pasti kiša?, rekao je više za sebe Vida kružeći pogledom po sprženoj visoravni.

Nikad, čuo je Jokića.

Vjerojatno se cijelo vrijeme pitaš što ću ja ovdje, promijenio je Vida temu bez upozorenja.

Ovo je slobodna zemlja, rekao je Jokić, čovjek može hodati kud ga je volja.

Ne bih baš rekao, pogledao ga je Vida. Sve je više tabli s natpisima privatni posjed ne prilazi, i tek je pitanje vremena kad ćemo smjeti hodati samo uskim koridorima između privatnih parcela.

Kao koridori za avione, predložio je Jokić.

Kao ti koridori, složio se Vida.

Drago mi je što ja to neću doživjeti, rekao je Jokić.

Nego, vratio se Vida započetoj temi, ti se sigurno pitaš što ja radim ovdje.

Nije da mi to nije palo na pamet, rekao je Jokić oprezno.

Bio sam jednom u ovom kraju prije deset godina, rekao je Vida i osjetio kako se Jokić napeo.

U uniformi, pretpostavljam, rekao je Jokić.

U uniformi, rekao je Vida.

Znao sam to, Jokić je iz džepa košulje izvadio čeličnu iglu i pružio je Vidi.

Vida je uzeo udarnu iglu svog pištolja i kimao glavom.

Naslutio sam da si mi kopao po šatoru, rekao je.

Bez uvrede, rekao je Jokić, ali morao sam to učiniti. S nepoznatima nemam baš dobra iskustva posljednjih godina.

Sve je u redu, rekao je Vida, i ja bih to napravio na tvom mjestu.

Kod onih stijena tamo, pokazao je Jokić glavom prema sjeveru, bili su naši minobacači.

A dolje su vam bile haubice, rekao je Vida i pokazao ravnu, kvadratnu plohu duboko ispod njih.

Jesu, bile su tamo, kako znaš?

Znam.

Bio si izviđač?

Da.

Ja sam bio na minobacačima.

Vida je kimnuo.

Čovječe, otpuhnuo je Jokić vrteći glavom i izvadio cigarete iz džepa.

Što, čovječe?, upitao je Vida.

A sad sjedimo tu i razgovaramo, eto što, pružio je kutiju Vidi.

Vida je uzeo cigaretu i glave nagnute prema Jokiću pričekao da mu ovaj pripali.

A šta bismo trebali? Tući se?

Ne, kaže Jokić, samo to nisam zamišljao ovako.

Nego kako si to zamišljao?

Nikako. Nisam vjerovao da ću ikad sjediti s nekim Hrvatom i pričati o… no, o ovim stvarima.

Neko vrijeme su pušili u tišini, svatko sa svojim mislima.

A o čemu inače pričaš kad se nađeš s nekim Hrvatom?, upitao je Vida.

Nema tu neke velike priče, rekao je kiselo Jokić. Prolazimo jedni pokraj drugih kao da nas nema.

Razumijem, rekao je Vida. Ostao si ovdje poslije rata?

Ma kakvi, rekao je Jokić. Pobjegao sam s familijom u Bosnu. Vratili smo se prije dvije godine.

Oženjen si?

Jokić je kimnuo.

Imate li djece?

Sina.

Mi isto.

Imao sam mnogo vremena za razmišljanje, tamo u Bosni, rekao je Jokić. Znaš, ja nisam odabrao da budem rođen kao Srbin u kršu kod Obrovca, ali sam to prihvatio. Znao sam da to nije neka sreća, ali, velim, prihvatio sam to i živio svoj život. Isto tako, ništa me se nije pitalo kad je devedesetih započela gužva, niti bih izabrao rat kao rješenje, ali sam i to prihvatio i obukao uniformu.

Zar nisi mogao otići, ako ti nije bilo po volji?, upitao je Vida.

Kuda?

Bilo kuda. Da sam bio na tvom mjestu, ne bih obukao uniformu.

Jokić ga je pogledao.

Ti jesi bio na mom mjestu, i učinio si isto što i ja, obukao si uniformu.

Vida se trznuo i zaškiljio prema Jokiću.

Ne može se reći da je to isto, ne možeš to usporediti, bili smo na različitim stranama.

Ali nas je pokretala ista stvar.

Ne pričaj, ja sam branio svoju obitelj.

I ja svoju, rekao je Jokić.

Ma jasno, branio si je tako što si u tuđoj zemlji pravio veliku Srbiju.

Nikakva Srbija, mala, srednja ili velika, nije mi bila ni u peti. Kažem ti da je jedino što sam htio bilo zaštititi svoju porodicu, pogledao je prodorno Vidu, u svojoj zemlji, u svom dvorištu.

Svejedno, bio si na pogrešnoj strani.

Šta ti to znači? Nema prave i pogrešne strane. Svatko misli da je prava strana ona na kojoj je on.

Ne bih rekao da se možemo uspoređivati, rekao je tiho Vida. Imao sam dobrog prijatelja, zvao se Robert. Ostavili smo ga ranjenog ni sat vremena hoda odavde, za vrijeme Oluje. Kad su bolničari došli po njega, pronašli su ga zaklana, bez nosa i ušiju. To su učinili tvoji.

Jokić se nakašljao.

Moj mlađi brat Simo, počeo je, na početku rata otišao je s trojicom drugova u izviđanje prema Svetom brdu. Taj dan ništa se nije događalo, nije se pripremala nikakva akcija, otišli su u izviđanje samo zato jer je neki mamlaz u nekom priručniku pročitao da se u ratu mora ići u izviđanje. I onda su upali u zasjedu. Ona trojica su se spasili, ali ne i moj brat. Njegovo tijelo dobio sam nekoliko mjeseci kasnije u razmjeni. Bile su mu iskopane oči i odrezana tri prsta sa svake ruke. Znaš, pogledao je Vidu, svatko od nas je izgubio nekoga ili nešto u ovom ratu. A od dijelova tijela koje su tvoji unakazili i odrezali mojima, i moji tvojima, moglo bi se sastaviti toliko ljudi da nasele čitav jedan manji grad, i zato mi nemoj pričati o tome, druškane.

Nemoj ti meni druškane, Vida je ustao i prijeteći se nadvio nad Jokića.

Ovaj se bez žurbe uspravio i upitao:

Što ćeš sad? Da pričekam da staviš udarnu iglu u pucu, pa da me središ.

Razbit ću te i bez pištolja.

Teško, druškane, jedva stojiš na toj nozi. A ne bih se tukao s tobom ni da ti je zdrava.

Okrenuo se i pošao prema kolibi.

Znaš, zastao je, tamo u Bosni shvatio sam da prava strana, kriva strana, moji, tvoji, naši, vaši, mi, oni, pravoslavci, katolici, Hrvati, Srbi, da ništa od toga ne postoji, sve su to riječi, samo puste riječi kojima nas plaše i izluđuju. I mi to gutamo. Ali ja više neću. Zdrav razum kaže da nas dvojica imamo milijun razloga da živimo u miru jedan pokraj drugoga, i nijedan razlog da se pokoljemo, a sve drugo je sranje. I kad smo već kod sranja, reci koja je razlika biti zatvoren u kožu Srbina, Hrvata, Talijana, koga hoćeš, i biti zatvoren u samicu? Nikakva. Zato, ako si za kavu i još malo razgovora, dođi kad se smiriš.