Lomljenje vjetra | Edo Popović

OSMO POGLAVLJE

Priveži oblak – Tamne kapuljače –
Maloumnik i vlast – Ustav i tri Vidina otkaza

IZ PRAVILNIKA IGRE PRIVEŽI OBLAK OBJAVLJENOG U BROŠURI „PREDATORSKI KAPITALIZAM ZA VANZEMALJCE“ U IZDANJU GRUPE DIREKTNE AKCIJE „NEJESTIVI“:

„Kako je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv,
kako svatko živi svoj život, nikomu i ničemu sličan,
kako natjecanje ima smisla samo kad se natječu identične jedinke,
kako takve jedinke ne postoje u prirodi,
kako pobjeda-poraz, bolje-lošije, sporije-brže, slabije-jače,
gubitak-dobitak i tome slično također ne postoje u prirodi,
već su kategorije koje je izmislio čovjek i postoje samo u ljudskome umu,
SVAKO NATJECANJE JE BESMISLENO

Igra Priveži oblak nije natjecateljska.
Cilj igre je igrati se.
Igrom se ne stječe nikakav materijalni dobitak, slava, prednost, niti ikakva druga korist.
U igri mogu sudjelovati sva bića, bez obzira na vrstu, spol, starost, nacionalnost, rasu, vjersku pripadnost, rod, porodicu, red, razred i sl.
Igra Priveži oblak nije ograničena ni brojem sudionika, ni vremenom, ni prostorom.
Za igrača igra počinje kad se pridruži igri, a završava kad ode iz igre.
Svatko se može uključiti u igru i isključiti iz nje kad god poželi“.

Počeci igre sežu u devedesete godine dvadesetog stoljeća, a zameci se pripisuju Tamnim kapuljačama, šarenom društvu otpuštenih radnika, umirovljenika i mladih nezaposlenih očajnika. Prehranjivali su se uglavnom kopajući po otpadu, pri čemu su, zbog srama, ne želeći da im drugi vide lice, navlačili kapuljače. Za razliku od freegana, njihove svjetske polubraće, Tamne kapuljače su pecale u kontejnerima ne zbog antikonzumerizma, nego iz gole potrebe.

U Zagrebu je mnogo ljudi navlačilo kapuljače da ne umru od gladi, i stida. Svatko je imao svoj teritorij, nepisanim ugovorima grad je bio podijeljen na mnoštvo zona, i znalo je doći do žestokih sukoba kad bi netko gurnuo prste u tuđu kantu za smeće ili kontejner. Trajalo je to godinama i nije se činilo da će Tamnim kapuljačama stvari krenuti nabolje. Bili su manje-više izgladnjeli, prljavi, promrzli, hodali su u dronjcima, spavali kojekuda.

Jedan je u liftu zaglavljenom između dva kata, drugi je u tramvaju koji je ostao bez struje. Koji je u prednosti?

A onda su se, navodno, jednom prilikom dvojica susrela u parku. Sjeli su na travnjak, svaki je preda se stavio vrećicu s plijenom i šutke su počeli jesti. Jedan je u kontejneru bio upecao konzerviranu šunku kojoj je istekao rok i tri smežurane zelene paprike. Drugi je bio upecao pola tegle crnih maslina i načetu kutiju piškota.

Nakon nekoliko zalogaja, jedan je pogledao kolegu i predložio mu da podijele ulov, to jest da ručaju zajedno. Kratko razmislivši, ovaj je pristao. Umjesto da jedan jede šunku i smežurane paprike, a drugi crne masline i piškote, obojica su ručala šunku s crnim maslinama i paprikom, a za desert su imali piškote.

Taj dan njih su se dvojica udružili.

Ujutro, uz doručak i kavu, dogovarali su kojim će redom obići teren, potom su dva-tri sata radili, a ostatak dana imali su za sebe. Izležavali su se u parku. Čitali knjige i časopise koje bi izvadili iz reciklažnih kontejnera. Češkali jajca.

Uskoro su im se pridružili i drugi. Nekoliko mjeseci kasnije, udružene Tamne kapuljače priređivale su prave gozbe u gradu. Podijelili su posao: jedni su išli u lov, drugi su čuvali djecu, treći sortirali plijen, četvrti pripremali hranu.

Svi zajedno uživali su u životu.

Suradnja i dijeljenje dobara toliko su im se dopali, toliko ispunili, da su se igrajući nogomet ili košarku na tim ludim piknicima prestali ozbiljno nadmetati i brojiti golove i koševe. Na kraju više nije igrala jedna momčad protiv druge, nego se desetine njih igralo u isto vrijeme, dodavalo i nabijalo loptu, ulazilo se i izlazilo iz igre kako se htjelo, a igra je trajala onoliko koliko je bilo zainteresiranih. To ih je opuštalo, činilo sretnima. Uopće, bilo je to vrijeme obilja i spokoja za Tamne kapuljače.

Osim što su prestali patiti od strahova od kojih pate nesretnici koji imaju stalan posao, kredite i te stvari (strah od otkaza, ovrhe itd.), Tamne kapuljače više nisu morale. Nisu morale pobjeđivati, dokazivati se, biti pristojne prema raznim gnjavatorima (poslovođama, poslodavcima, policajcima…).

Kad bi policajac zatražio od Tamne kapuljače osobnu iskaznicu zato što je, recimo, prešla ulicu na crveno, ili ju je, na poziv poslovođe, zatekao u kontejneru supermarketa, što se smatralo povredom privatnog posjeda i vlasništva, odgovorila bi mu da nema osobnu iskaznicu.

Kako to mislite da nemate osobnu iskaznicu?

Fino, nemam je.

Gdje stanujete?

Naokolo, mahnula je rukom oko sebe, svuda pomalo.

Prema zakonu morate imati osobnu iskaznicu.

Vaše su sjene vaši zakoni, rekla je lakonski Tamna kapuljača.

Što?

I što li je priznati zakone, nego sagnuti se i obilježiti sjene na zemlji.

Rugate mi se.

Ni slučajno, recitiram jednog starog pjesnika.

Svejedno ću vas morati nekako kazniti.

Strpajte me u zatvor, nasmijala se Tamna kapuljača. Ili mi dajte stan… Ista stvar.

Kako bilo da bilo, primjer Tamnih kapuljača s vremenom su počeli slijediti i drugi, pa i oni kojima neimaština nije bila prijatelj. Među sportašima, recimo, nalazilo se sve više onih kojima je bio pun kufer natjecanja. Profesionalnih nogometaša izludjelih bjesomučnim treninzima i utakmicama i zahtjevima za pobjedama i trofejima. Znalo se dogoditi da sudac označi početak utakmice, a da trojica, četvorica igrača, iz jedne i druge momčadi, sjednu na travnjak i počnu prijateljski ćaskati. Da sprinteri na stotinu metara pretrče dvadeset, trideset metara i onda jednostavno siđu sa staze i gledaju skakače uvis. A ovi im se pridruže pa zajedno gledaju bacače koplja.

Da natjecatelj u kvizu odbije odgovoriti na pitanje.

Znam, veli, točan odgovor, ali ne želim ga reći.

I odšeće iz studija.

Da poslovođa odbije tjerati radnike da ispunjavaju nebulozno visoko postavljenu normu.

Lakše, kolega, nije život u pitanju.

Da prodavač kaže kupcu: Ne budite ludi, što će vam nove cipele, imate sasvim pristojan par cipela na nogama, potrošite novac na nešto drugo, ili naprosto poderite novčanice i bacite ih u smeće.

Ili: Što će vam novi mobitel? Ni taj koji imate nije vam potreban, samo vam ždere novac, bacite ga.

Nužda i antikonzumerizam stvorile su sretno bratstvo. Ljude, desetke tisuća njih, a svakim danom bilo ih je sve više i više, koji u širokom luku zaobilaze trgovačke centre, ne dižu kredite, ne bulje u televizor, ne crnče deset, dvanaest sati dnevno. Koji imaju mnogo vremena za sebe, svoju djecu i prijatelje.

Takvu provokaciju vlast nije mogla otrpjeti.

Kojoj su vlasti potrebni sretni i pametni ljudi?

Nijednoj.

Sretnim i pametnim ljudima nemoguće je vladati, govoriti im što da rade.

Smatram da je ljudsko tijelo stroj, rezonirao je jedan maloumnik u 17. stoljeću. Moja misao uspoređuje bolesnog čovjeka i slabo napravljen sat.

Smatramo da je potrošačko društvo krvotok, rezonirala je hrvatska vlast početkom 21. stoljeća. Sve što je dio krvotoka dobro je i zdravo. Ono što nije priključeno na krvotok bolesno je, i treba ga odstraniti.

Prema tom mjerilu, Tamne kapuljače ni u ludilu nisu mogle biti smatrane dijelom krvotoka. Nisu zarađivali, nisu plaćali porez, nisu trošili, bili su potpuno nejestivi što se vlasti tiče. Slabo napravljeni satovi.

Bilo je pitanje vremena kad će vlast smisliti način da ih odstrani.

Ivan Vida, ratni veteran, pridružio se Tamnim kapuljačama nekoliko tjedana po povratku s logorovanja na Velebitu, gdje ga je ugrizla zmija, i gdje je umalo razbio njušku čovjeku koji mu je najvjerojatnije spasio život. Na Velebit je bio otišao nakon što je u svega dva mjeseca tri puta dobio otkaz.

Istim jezikom kojim je napisan članak 55. Ustava u kojem stoji da svatko ima pravo na rad i slobodu rada, te da

„Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i da je svakomu pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.“

Istim jezikom kojim je napisan članak 56. Ustava u kojem stoji sljedeće:

„Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.

Najduže radno vrijeme određuje se zakonom.

Svaki zaposleni ima pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ovih se prava ne može odreći.

Zaposleni mogu imati, u skladu sa zakonom, udjela pri odlučivanju u poduzeću“.

Istim jezikom kojim je napisan članak 58. Ustava u kojem se kaže kako će slabima, nemoćnima, nezaposlenima, nesposobnima za rad i nezbrinutim osobama država osigurati sredstva za podmirenje osnovnih životnih potreba, dok će posebnu pažnju posvetiti skrbi za invalide, ratne veterane, udovice i djecu poginulih branitelja, i slične laži, tim istim jezikom napisana su Ivanu Vidi tri otkaza. Najprije je dobio otkaz u interventnoj policiji jer je razbio njušku zapovjedniku voda koji mu je naredio da udari jednog studenta. Poslali su ga na psihijatrijsko vještačenje, gdje je razbio njušku psihijatru koji mu je postavljao glupa pitanja, tipa: „Smatrate li sebe agresivnom osobom?“, pa su ga otpustili s napomenom „psihički labilan, pretjerano osjetljiv i agresivan“.

Zatim je razbio njušku vlasniku zaštitarske firme u kojoj se zaposlio, jer je ovaj, nakon što je Vida odbio raditi na osiguranju vile bivšeg ministra zdravstva, inače ratnog zločinca i profitera, vikao na njega i prijetio mu otkazom.

I odmah potom dobio je otkaz u supermarketu jer je odbio robu iz uvoza kojoj je istekao rok pakirati u ambalažu s etiketom Croatian Quality.

U planinu je otišao potražiti odgovor na pitanje zašto mu se događa to što mu se događa, no planina je ostala nijema. Nije se uopće obazirala na njega. Nisu je zanimali ljudski problemi. Samo je šutjela, i nosila sjene oblaka.

Kad se vratio u Zagreb, njegova supruga Ljerka Vida, krojačica u tvornici odjeće, rekla mu je neka ne brine, neka bude doma s njihovim sinom, vremena su takva da već i njegovi vršnjaci uvelike piju i drogiraju se, neka pazi na njega i bude mu otac, a snaći će se već nekako, neće umrijeti od gladi, nije još čula za takav slučaj.

I Vida je postao domaćin, dobro se snašao u toj ulozi. Smirivali su ga odlasci na tržnicu, kuhanje jednostavnih jela, pranje suđa, pospremanje stana, razgovori sa sinom koji mu je pomagao u kućanskim poslovima. Tada se dogodilo nešto što je Vidin život okrenulo naopačke, pa je otada i on dubio na glavi, poput toliko stvari oko njega. Jedno jutro na stubištu je susreo susjeda, također ratnog veterana bez posla, kako nosi vrećicu punu namirnica, i pozdravivši ga rekao:

Oho, susjed, dobili ste na lutriji?

A ovaj mu je govorio:

Da, na ovoj lutriji dobivaju svi koji zaigraju.

I ispričao mu o Tamnim kapuljačama i obilju hrane u kontejnerima trgovačkih centra i supermarketa koja samo čeka da ju se uzme, i dobrim ljudima u tom društvu siromašnih i veselih, i zajedničkim izletima, i sportskim igrama…

Vidi je bilo teško zamisliti sebe kako kopa po kontejneru, bilo mu je neugodno od same pomisli na to, crvenjeo se, puhao i odmahivao rukom, to je nedostojno čovjeka, to jest samo Cigani to rade, Cigani i očajnici, a onda mu je sinulo da ni on nije ništa drugo doli očajnik, čisti očajnik, i pošao je jednom sa susjedom u akciju, kako je ovaj zvao skupljanje hrane. U grupi su bili redom njegovi vršnjaci, pristojni, obiteljski ljudi, i Vida je, vraćajući se kući s vrećicom namirnica pomislio kako to nije neugodno, uopće ne, samo uzimaju stvari koje bi završile na otpadu, kao hrana štakorima, riječnim galebovima i crvima, a i društvo je dobro, dođavola, baš se dobro zabavljao, još kad se dokačio sa zaštitarima koji su ih došli potjerati iz dvorišta trgovačkog centra. Vida je baš bio raspoložen razbiti nekoliko nosova, no ovi su momci bili mudri, pa su se brzo povukli i pozvali policiju, a policajci su bili još mudriji, samo su prošli pokraj njih i otišli dalje svojim poslom.

Ispričao je sve supruzi, pokazujući joj hranu koju je donio, i ona je smiješeći se kimala s odobravanjem, čula je za Tamne kapuljače, naravno, obitelji nekih žena s kojima radi odavno se pomažu na taj način, pa i sama je nekoliko puta išla s njima u taj shoping bez novca, ali nije mu se usudila reći to i predložiti mu da im se pridruži, mislila je da će ga to razbjesniti, zna kako je težak i svojeglav čovjek, i super je što je to sam otkrio, i naravno da će i ona s njim svaki put kad joj to posao dopusti.

I Vidi se učinilo da je u kontejnerima supermarketa pronašao odgovore na pitanja koja su ga mučila, a Tamne kapuljače da su sudruzi kakve je posljednji put imao u ratu.