Lomljenje vjetra | Edo Popović

DVANESTO POGLAVLJE

 

Vidin san – Razgovor o zmiji otrovnici –
Stado kostura – Istina ne poništava laž

 

Vida je nemirno spavao, znojio se u vreći i okretao, slušajući kroz polusan komešanje i puhanje u grmlju iza šatora, udaljeno kreštanje, lavež lisice, a u zoru se izvukao iz šatora i uz kavu i cigaretu dočekao sunce. Dočekao je i srndaća koji je iskrsnuo na suprotnoj strani livade, osluškivao i njušio zrak, a onda nestao u šumarku.

Što li si ti čuo i nanjušio, a što ja ne mogu?, upitao se Vida zureći u mjesto gdje se do maloprije nalazilo srndaćevo tijelo.

Iz šume bjelograba na sjevernoj padini dozivala je kukavica, svaki put s drugog mjesta, a onda ju je ugledao kako leti rubom šume. Vrlo elegantan let, svaka čast, rekao je naglas. Nenadano se prisjeti noćašnjeg sna.

 

Čuči na obali dubokoga, bistrog potoka, rukama grabi vodu i pije. Sjene vrtloga putuju pješčanim dnom. Gusta tamnozelena riječna trava uvija se u struji. Na makadamskoj cesti njegov stari golf kašlje u leru pod ručnom, ugasit će se – neće – hoće – neće – voli me – ne voli. Na drugoj obali prizemnica oličena u bijelo, u dvorištu stoji neka žena zuri u njega otrovnim očima. Pas boje plamena nasrće na ogradu i laje. Posavski gonič. Daj ne pričaj, kaže on psu. Kasno je proljetno popodne. Planinski lanac na horizontu poput olujnih oblaka. Iza njegovih leđa sunce, ispred njega na istočnom nebu diže se blijed mjesec. Pun je. Bit će noćas cirkusa, pomisli.

U sumrak vozi se u brda, prostire vreću za spavanje u zavjetrini, pravi ognjište, pali vatru, peče na štapu komad lovačke kobasice, otvara limenku piva, nazdravlja mjesecu i vjetru u golim krošnjama, i potom zaspi uz vatru.

U zoru ga probudi topot kopita, rzanje konja i nervozni uzvici pred borbu. ZNA da su to ratnici Hadum Jakub-paše, i da čekaju pritajeni tu u Kozjoj dragi, dok su njihova braća po oružju odjahala da navuku vojsku bana Derenčina u smrtonosnu zamku.

Mogao bih, pomisli, sjesti u auto i odvesti se do Derenčinova logora na Krbavskom polju i kazati što mu se sprema, ali neću. Njegov problem. Neka ga razvale Turci kad je toliko glup. Uostalom, tko sam ja da mijenjam povijest?

Pa se izvukao iz vreće, razbuktao vatru, stavio limeni lončić na žar i skuhao kavu. Potom je smotao cigaretu, podvijenih nogu sjeo uz vatru, pušio, ispijao kavu i slušao zvukove bitke.

 

Tada je ugledao Jokića kako se po strmoj kamenoj ploči, pognut, uspinje prema sedlu iznad kolibe.

Nisam se trebao onako razbjesniti jučer, pomisli, morao sam sačuvati živce. Ako ništa drugo, on mi je otvoreno kazao ono što misli, a to je danas rijetkost. Na kraju krajeva, u jednom je u pravu: svatko od nas ima svoj svijet, i svatko ga neprestano pokušava poboljšati. No na neki glup način uvijek ispadne da ljudi, pokušavajući svijet učiniti boljim, samo upropaste stvar, i da bi bilo mnogo pametnije da ga više ne poboljšavamo.

Živiš li bolje nego prije?, upitao ga je nedavno suborac kojeg je sreo u Zagrebu.

Ma kakvi, živim lošije.

Ja isto.

Pa čemu je onda bila potrebna sva ona strka?

Uspevši se na sedlo, Jokić se okrenuo prema livadi. Vida je ustao i iskoraknuo iz sjene maklena. Jokić mu je mahnuo da dođe.

 

Oprezno se uspinjao ispucalom stjenovitom pločom prekrivenom šljunkom, poštapajući se, pazeći da se previše ne oslanja na povrijeđenu nogu. Došavši na sedlo, ugledao je travnatu udolinu posutu grmljem i kamenim gromadama i goli jugoistočni greben, izlomljen, oštar, leđa zmaja. Jokić ga je čekao pokraj kržljavog stabla bazge.

Kako noga?, upitao je.

Hodam, rekao je Vida. Nego, žao mi je što sam se jučer onako ponio.

Ah, imaš vremena, Jokić nije skrivao ironiju, mlad si, naučit ćeš već. A onda je mahnuo glavom prema stablu: Učili su nas da su šarulje bića mraka, da su krive za sve zlo koje nas snalazi.

Na jednoj grani sunčao se poskok. Bojom bi se stopio s granom da nije crne, izlomljene, romboidne pruge na leđima koja je upozoravala: Drži se podalje!

Velik je, rekao je Vida. Zašto mu je vrh repa crven?

Mislim da je ženka, rekao je Jokić.

A zašto joj je rep crven?

Tako, bez nekog posebnog razloga, naprosto je crven. U nekih je smeđ. Pogledaj one kvrge na tijelu, čini se da je skotna. Ili je upravo nešto proždrla.

Vida je promatrao zmiju, koja ničim nije pokazala da je njih dvojica zanimaju. Nije mogao odvojiti pogled od njezina oka boje rđe s okomitom pukotinom zjenice.

Kao djeca ubijali smo ih, rekao je Jokić. Čim bih ga ugledao, ne oklijevajući bih dograbio kamen i navalio. Ubio sam toliko poskoka, ni broja im ne znam. Ali, uvijek su dolazili drugi poskoci.

Misliš da je s ljudima drugačije?, upitao je Vida.

Isto je, odgovorio je Jokić.

Ubijaš li ih i dalje?

Ljude ili poskoke?, lukavo ga je pogledao Jokić.

Poskoke.

Ne. Živim s njima u miru. Al dosta o zmijama, dođi da ti pokažem nešto.

 

Zaobilazeći kamene gromade i grmove izbili su na travnatu zaravan, ne veću od kakvog vrta u predgrađu, na kojoj se nalazila stožasta gomila za koju je Vida najprije pomislio da su suhe grane izblijedjele na suncu i vjetru. A onda je u toj gomili razabrao životinjske lubanje.

Šta je ovo?!, ustuknuo je.

Moje stado, rekao je mirno Jokić.

Čovječe, rekao je Vida. Zašto si ih ovako naslagao?

Nisam ja, Hanezloti.

Pa da, sinulo je Vidi, mrcinište.

Baš tako. Mjesecima su ovamo dolazili medvjedi, a ovi su ih čekali na onom kuku i skidali ih.

Nije baš sportski ubijati životinje dok jedu, rekao je Vida više za sebe, a onda je među kosturima primijetio lubanju veću od ostalih, s golemim očnjacima.

Tvoj pas?, upitao je.

Murat, rekao je Jokić, a Osman je s druge strane.

Murat i Osman?

Anadolski ovčari, strašni psi. Murat je skočio na jednog lovca, inače policajca iz Zadra, i samo ga je sreća spasila da mu ne raskida grkljan.

A gdje si ti bio?

Tamo. Vezali su me, i tako me ostavili. Tri dana i tri noći sam ležao ovdje. Srećom, nedjeljom mi je ovdje dolazila žena, da nije tako…

I ti si to prijavio policiji?

Jesam. Najprije sam mislio sjebati ih minama. Poskidao sam gomilu nagaznih i odskočnih mina tamo s Tulovih greda, htio sam ih postaviti na onoj uzbrdici prije nego što izbiješ na livadu, i sigurno bih to učinio da nije žene i malog. Uzeo bih im puške i municiju, mogao bih se godinama skrivati ovdje, mahnuo je rukom uokolo.

Dobro je što nisi, rekao je Vida. Nabavit ćeš novo stado.

Jokić ga je pogledao i odmahnuo glavom mršteći se.

Ne radi se o ovcama…

Zašutio je, a onda je s mukom, kao da bljuje, rekao:

Pišali su po meni, i pljuvali me. Nema te vode koja to može oprati, niti vremena u kojem se to može zaboraviti.

 

U povratku, sjeli su u sjenu kamenog tornja i zapalili cigaretu.

Ono što si jučer govorio ima smisla, počeo je Vida gledajući jaru koja je titrala iznad Bukovice i blještavu površinu Novigradskog zaljeva. Odakle ti te ideje?

Koje ideje?

Pa one kako naši, vaši, Srbi, Hrvati i te stvari ne postoje u zbilji, i to.

Vida ga je proučavao tražeći zamku i upitao:

Rugaš mi se?

Ma kakvi, Vida je i dalje zurio u blještavu površinu zaljeva.

Znaš, rekao je Jokić, kad si stjeran u kut, ili pustiš da te drugi vode i govore ti što ćeš i kako ćeš, ili uključiš vlastiti mozak. U Bosni je bilo onih koji su huškali i govorili da rat nije gotov, da smo izgubili samo jednu bitku, da ćemo okupiti vojsku, vratiti se i osvetiti… Ali meni je bilo jasno da je ta stvar završena. Žena i ja prije rata imali smo posao, ona je bila konobarica u restoranu, ja podvornik u osnovnoj školi, imali smo kuću i imanje, a onda smo preko noći ostali bez ičega. Našli smo se u kraju koji ne poznajemo, među ljudima koje ne znamo, bez posla i krova nad glavom. Tada sam, velim, uključio mozak i počeo razmišljati o svemu, kako je počelo, zašto i takve stvari. Kako to da se ovce, vrapci, ili kokoši, ne dijele prema naciji, vjeri i slično. Nigdje u prirodi nema toga, čovjek je jedina vrsta koja se tako dijeli i koja se zbog toga svađa i kolje otkako je vijeka. Obaziremo se na toliko izmišljenih stvari, toliko toga nam odvlači pažnju od…

Od života, ponudio je Vida.

Da, od života. Glupe kokoši koje se nikad u potpunosti nisu riješile ljuske iz koje su se izlegle, eto što smo mi. Nacija, vjera, država, obitelj, mislio sam, toga se moramo osloboditi i izaći u svijet, a ako to ne učinimo, onda će nam i biti ovako kako nam je sada. Eto, tako sam razmišljao.

Dobro si razmišljao, stari.

Možda i jesam. Ali mi to svejedno ništa ne pomaže. Iako nisam nikoga ubio, mislim civile i to, ničiju kuću zapalio, što svi ovdje vrlo dobro znaju, za Hrvate ću uvijek biti četnik.

Evo, za mene nisi četnik.

Jokić se nasmijao.

Ti si jedan, a što je s ostalih četiri milijuna?

Treba malo vremena, stvari će opet doći na svoje mjesto, rekao je Vida.

Neće, rekao je Jokić. Ovdje stvari nikad neće doći na svoje mjesto. Samo naivci vjeruju da će istina poništiti laž, i da će ispravno poništiti loše. Istina i laž žive jedna pokraj druge, i onda netko vjeruje laži, netko istini, tako je bilo oduvijek i tako će biti ubuduće. Za tebe sam, veliš, ispravan čovjek. Hvala ti na tome. Ali za većinu Hrvata ovdje sam čudovište. A ja sam pritom isti, onakav kakav jesam. Ali nisam se ja vratio zato što sam mislio da će me dočekati raširenih ruku, nego zato što sam ovdje kod kuće.

Kuća vam je bila zapaljena, rekao je Vida. Bila je to više konstatacije nego pitanje.

Da. Ali to smo brzo uredili, premda se i danas čuje po paljevini. Ali nije stvar u tome, niti u tome što sam ja bez posla.

Žena ti radi?

Da, zamisli, u istom restoranu kao i prije rata. Krpamo nekako kraj s krajem kao i većina ljudi ovdje, svi smo što se bijede tiče u istom loncu.

Tu ti mogu pružiti ruku, rekao je Vida gaseći kamenom pločicom opušak. I ja sam na ulici, osjećam se ko zadnje smeće… Najprije su zahtijevali da umiremo od metaka, sad traže da umiremo od gladi, pojma nemam kako smo još živi.

Ma to još i mogu nekako podnijeti, nastavio je Jokić, to što živimo na rate, što nikad ne znamo hoćemo li sutra imati za kruh i račune, ali problem je u tome što me, kud god dođem, na općinu, u ambulantu, bilo kuda, gledaju kao da sam šugav. Što se toga tiče, nikad nećemo biti ravnopravni. Tebe nitko neće tako pogledati. To što sam se borio na drugoj strani, i što sam poražen, to ne znači da me se ostatak života može tretirati kao psa, zar ne?

Nisam o tome dosad razmišljao na taj način, priznao je Vida.

Jasno da nisi, rekao je Jokić.

Skoro će podne, rekao je Vida ustajući, hoćemo li potražiti deblju hladovinu?

X

Sadržaj

Prvo poglavlje
Drugo poglavlje /
Muškarac s flasterom preko usta –
Imena i majice – Lovac u tajgi, kralj s Oriona
– Nejestivi opet ubijaju – Kamenčići u jezeru –
Ljudi nisu voda

Treće poglavlje /
Logor pod maklenom – Statisti –
Cvijet u kamenu – Ribe koje se utapaju u vodi
– Doline i planine uvijek su tu – Zmija –
Nikola Jokić – U planini nikad nisi sam

Četvrto poglavlje /
San – Pansion „Kod tri gavrana“ –
Beskonačnost je odmah tu, iza leđa –
Hoda li bumbar po Josipu, ili Josip po
bumbaru? – Čajana „Hanshan“ –
Ugovor s Udovicom – Umorstvo žeđu

Peto poglavlje /
Milinović u šupi – Juha od kovanica, plata
od kreditnih kartica na žaru –
Kolika je vrijednost vrijednosti od dvadeset
eura? – Tamo gdje ne djeluje simetrija

Šesto poglavlje /
Jokićeva koliba – Hanezloti –
Prazna kora zmajeva voća – Holding – Zona –
Čovjek koji se ne plaši mjesečevih izlazaka

Sedmo poglavlje /
Vrtlarov mejl – Tko je smjestio Lavljem
Srcu? – Masovni ubojice su u modi – Starac –
Ženske gaće i zvuk potoka u ledu

Osmo poglavlje /
Priveži oblak – Tamne kapuljače –
Maloumnik i vlast – Ustav i tri Vidina otkaza

Deveto poglavlje /
Vida i Jokić razgovaraju o ratu –
Grad masakriranih – Samice od ljudske kože

Deseto poglavlje /
Presuda Fraktalnoj – Pijanac Everett –
Vrtlar griješi – Crkveni indeks, strategija
ubijanja moždanih vijuga – Što se dobro
prodaje, zdravo je – Kratka povijest Nejestivih
– Zid

Jedanaesto poglavlje /
Deveta u stepi, dama u Herkulesovoj
dvorani – Diktatori i pjesnici – Na nasipu –
Siromaštvo

Dvanaesto poglavlje /
Vidin san – Razgovor o zmiji otrovnici –
Stado kostura – Istina ne poništava laž

Trinaesto poglavlje /
Tko je slomio vjetar? – Pečenjarnica „Tužna
suza“ – Lažna obljetnica – Žeđ –
Zid baš i nije tako genijalna ideja

Četrnaesto poglavlje /
Usputni tereti – Radikalni elementi –
Tijelo kaska za nama – Suđenje –
U potrazi za vegetacijom

Petnaesto poglavlje /
Posuda puna tekuće svjetlosti –
Što čujemo kad nema zvukova? – Bosanac
– Prikovani za život – Novinarka trač-rubrike –
„Kao da možete spriječiti kišu da pada“

Šesnaesto poglavlje /
Fontana Palog anđela – Ni centa više crkvi!
– Dok je kartica u redu, sve je u redu – Otok –
Stol Ernesta Hemingwaya

Sedamnaesto poglavlje /
Zabava na trgu Lavapies –
Lastavice ubojice – Señor Wang –
Mala voćna patologija – Zauzimanje stava –
„Put se utire koracima“

Osamnaesto poglavlje /
Čuvar kontejnera – Sjene jače od tijela

Devetnaesto poglavlje /
Prostor spaja – Kako prepoznati diktatora?

Dvadeseto poglavlje /
Prodavač pjesama – Raskid s Udovicom
– Čajnik Antonija Machada – Vrtlarovo lice –
Odlazak



Impresum