Lomljenje vjetra | Edo Popović

SEDMNAESTO POGLAVLJE

Zabava na trgu Lavapies –
Lastavice ubojice – Señor Wang –
Mala voćna patologija – Zauzimanje stava –
„Put se utire koracima“

Trg Lavapies ne smrdi po mokraći.

Lavapies ipak nije dvorac Versailles u kojem su francuski kraljevi toliko mokrili da i dan-danas, dvjestopedeset godina otkako su otišli iz njega, zaudara na amonijak. Dok su kraljevi još mokrili po Versaillesu, Lavapies je bio pristojna četvrt radnika i boraca s bikovima koji su samo u iznimnim trenucima mokrili uokolo, najčešće za vrijeme fiesta. Ostalo je tako i poslije, kad su borci s bikovima izumrli, a Lavapies naselili imigranti iz Kine, Afrike, Južne Amerike i s karipskih otoka – četvrt zaudara na amonijak samo kad na trg i okolne ulice postave štandove s churrosima i pivom i počne fiesta. Iz noći u noć svi su vani, piju. U takvoj situaciji čovjek se mora negdje olakšati, najzgodnije je između parkiranih automobila, ili jednostavno na pločnik, kemijskih toaleta je uvijek premalo, ili su na pogrešnom mjestu, vonj urina diže se s noćnog asfalta.

Noćima smo ga udisali Fraktalna i ja onog ljeta u iznajmljenom stančiću iznad cafea Guridi u Calle del Ave Maria. Čim bismo zatvorili prozore, gušili smo se od vrućine, ventilator na stropu slabo je tu pomagao, a kroz otvorene prozore kuljao je unutra taj vonj, nismo si mogli pomoći. Dugo u noć svi su hodali između štandova i pili, a djeca su se igrala u pješčaniku na trgu Lavapies. Ispred izloga kineske trgovine sjedili su čileanski imigranti i uz gitaru tulili neke svoje pjesme, pokraj njih, na ulazu u zgradu, okruženi kibicama dva Indijca igrali su šah, mladi Karibljani hodali su gore-dolje ulicom i ispuštali oblake dima gandže, u osvijetljenim prozorima zgrade prekoputa parovi su večerali, gledali televiziju, ljubili se i milovali, iz libanonskog restorana svaku noć se čulo bubnjanje, i iz noći u noć taj zvuk ljudskog jata.

U zoru bi nastupila kratkotrajna tišina, a onda bi došao red na lastavice i kamione čistoće. Čistači su polijevali pločnike tekućinom za čišćenje i ispirali ih snažnim mlazevima vode. Mješavina urina, sredstva za čišćenje i vode slijevala se u kanalizaciju, pa u rijeku, odakle se to isparavalo, stvaralo oblake i vraćalo se na zemlju u kapima kiše koja je škropila polja ječma i plantaže hmelja, od kojeg se onda proizvodilo pivo.

Perpetuummobile.

A što su dotle radile lastavice?

One su „cvit“, „vitevitevit“ i „crr“ sjekle jutarnje nebo, ubijale kukce i odnosile ih u gnijezda mladima da ih pojedu. Jutro je mirisalo na klor, fosfate i formaldehid, a lišće bagrema treperilo je na vjetru. Tada smo konačno mogli zaspati.

Ovaj put međutim cijela četvrt Lavapies miriše na bagreme, u punom su cvatu. Na Internetu nisam pronašao apartman iznad cafea Guridi. Repriza nikad nije kao premijera, ne, bilo bi jezivo da jest. Unajmio sam apartmančić u Calle del Sombrerete, iznad radnje Wang Wei Import Export Taiyuan Madrid. Spominjem ovo jer je na izlog s unutarnje strane bila nalijepljena obavijest da traže radnika. Izlog je pun raznobojnih šalova, marama, lepeza i ogrlica, a u radnji se još moglo pronaći majica, bluza, košulja, haljina, hlača i suknji po cijeni od jednog do pet eura.

Ne razmišljajući, čim sam odložio torbu u apartman, javio sam se na oglas. Gazdu, zdepastog, ćelavog Kineza, nije smetalo što ne govorim ni španjolski ni kineski. Štoviše, činilo se da je vrlo zadovoljan zbog toga. Kako smo se sporazumjevali? Pidžin ingliš. On je i izmišljen za situacije poput ove. Pidžin se sastojao od sljedećeg: kako je vlasnik ujedno i jedini zaposlenik, mijenjao bih ga u radnji prema potrebi, sat, dva dnevno, dok on ode na ručak, ili u nabavu robe, a usput bih sređivao radnju. Za početak mi može ponuditi deset eura dnevno. Pružio sam mu ruku. Pogodba mi je odgovarala, premda je dnevnica bila mizerna. Trenutno mi nije bilo toliko do novca, Udovica je još uvijek bila strpljiva. Ali konačno ću se ujutro probuditi s osjećajem da ću taj dan napraviti nešto. Pomest ću radnju i pločnik ispred nje, oprati izlog, složit ću robu po vrsti i veličini…

Radit ću.

Poslije sam otišao u nabavu. Na Calle de Argumosa još popravljaju izloge razbijene u prekjučerašnjem sukobu demonstranata i policije. Čitao sam na portalima o ratobornoj grupi koja je inzistirala da policija smjesta uhapsi papu kao najodgovornijeg za pedofiliju i druge nastranosti u Crkvi. Neka vas je toliko, vikali su policiji, on je doista nastran tip, i pokraj vas se osjećamo sigurnijim. U poruci poslanoj medijima uoči papina dolaska zaprijetili su da će, ne učini li država nešto, proglasiti papu legalnom metom i sami se obračunati s njim.

Kupio sam kavu, vrećicu čaja Golden Yunnan, teglu šumskog meda i kruh. Zatim sam na tržnici uzeo breskve, naranče, banane, nekoliko komada pitaje i po košaricu tamarinda i fizalisa, moja mala, privatna voćna patologija.

U našoj kući voća nikad nije bilo u izobilju. Sjećam se da je majci bilo neugodno kad smo zajedno išli u  supermarket. Prošla bi kroz odjel voća šutke, pogleda uprtog u pod. Premda sam bio dijete, znao sam u čemu je stvar i nisam zanovijetao. I danas to nadoknađujem. Fućka mi se za vitamine, minerale i te stvari, košara voća daje mi sigurnost, manje se plašim sljedećeg trenutka, sutrašnjica mi se čini obećavajućom. U zatvoru mi je najviše nedostajalo voće.

Večerao sam kruh i med. Potom sam nožem raspolovio plod pitaje, zmajevog voća. Bijelo meso prošarano crnim košticama kao negativ snimke noćnog neba. Na dodir je mekano i nježno poput mesa svježe ribe. Jedući, gledao sam kako se zavjesa na francuskom prozoru uvija na povjetarcu.

Te noći sanjao sam kako hodam nekom ulicom. Bilo je ljeto. Hodajući, imao sam osjećaj da visim naglavačke. Pada topla, gusta kiša. Nemam se kamo skloniti. Staklena nadstrešnica autobusne stanice već je zauzeta. Sve kuće su bez vrata, trgovine također. Razmočeni omot Twix čokolade na pločniku. Tako bih se rado sklonio na suho. Najednom sam se našao u grmu punom trnja. Ne znam kako sam upao tamo. Izvlačim se. Trnje mi se zabija u ruku, grančice se lome i ostaju zabijene u mojim rukama.

Probudile su me lastavice. Virnuo sam kroz otvoren prozor. Nebo je čisto, kao poslije kiše. Mirišu bagremi. Pod strehom je naredano nekoliko lastavičjih gnijezda. Kaže se da one grade gnijezda na kućama dobrih ljudi. Vježbao sam pola sata, istuširao se, pa skuhao čaj. Držali smo do dobre forme u Nejestivima, Fraktalna je svakodnevno vodila vježbe joge, koristilo je u poslu. U zatvoru sam nastavio s jogom pojačavši je vježbama u teretani. To je uglavnom držalo podalje od mene one jačiproždireslabijeg tipove tamo. Nekoliko tjedana dobivao sam i davao batine, prije nego što su me konačno ostavili na miru. To se zove zauzimanje stava. Poput onog vani, ni onaj svijet unutra nije mi se uopće sviđao, nisam želio sudjelovati u njemu. Nisam otišao tamo da sklapam prijateljstva i saveze. Stanoviti ugled u zatvoru, pored činjenice što sam pripadao organizaciji koja je, kako su govorili, „rokala guzonje“, osiguravalo mi je i to što je moj otac ubio policajca. Pročulo se to brzo u zatvoru, da sam sin čovjeka koji je jednim udarcem šake sredio murjaka. Ta i slične priče kruže po ćelijama svih zatvora, i mnogi su mi poslije toga prišli i tapšali me prijateljski po ramenu. Nisu poznavali mojeg oca. Nisu pojma imali da moj otac nije ubio policajca, već sadističkog gada koji je sprečavao ljude da nahrane vlastitu obitelj.

Pio sam čaj i promatrao bambusove štapove zabodene u drveno postolje na podu, golemi češalj krivih zubaca. Vjerojatno neka instalacija. Zapravo mi se sviđa. Može ga čovjek gledati i pustiti misli kuda im je volja. Kao kad gleda vjetar u krošnjama drveća, ili ustalasano more.

Popio sam posljednji gutljaj čaja i uključio svoju prijenosnu Toshibu. U pošti je bilo samo nekoliko spamova od indijskih i kineskih online prodavača elektronike. Uopće nisu jeftini, s obzirom na to da prodaju smeće. Naše cijene bile su mnogo povoljnije, a uređaji prvoklasni. Zaista, da smo se tada ozbiljnije latili posla s otetim karticama i preprodajom robe, danas smo mogli biti ugledni građani Holdinga i baviti se graditeljstvom i nekretninama, na primjer. Nitko ne bi pitao odakle nam lova, tamo to nikome nije važno, naročito u poslu s nekretninama.

Tu je i stara poruka od Fraktalne. Čije nas oči gledaju iz oksidiranih ogledala? Ti njezini koani! Često smo se dopisivali zagonetkama i koanima, što zbog internetskih i telekomunikacijskih špija, što zbog moždane gimnastike, i stvarno je znala smisliti pogane koane, ali ovaj je bio tako jednostavan. Njegov smisao nije bio: Dođi u Madrid, već: Želim te vidjeti. Zašto? Što hoće od mene? Prao sam šalicu i čajnik i zamišljao naš susret. Mogao sam zamisliti kako sjedimo u nekom cafeu ili hodamo ulicom, ali nisam mogao zamisliti o čemu pričamo. Nemam joj što reći. Možda bih je jedino mogao upitati zašto ne pošalje sve dođavola i ne vrati se kući.

Ona se ima kamo vratiti. Roditelji su joj, koliko znam, još uvijek živi. Oboje su arhitekti, imaju ured u Zagrebu unutar zida, i dobre poslovne i političke veze. Predobre, rekao bih, što je Fraktalnu i udaljilo, a na kraju i otjeralo od njih. Tako ih je milijarder Ilija Tešić angažirao da zgradu Sabora projektiraju i dizajniraju kao privatnu rezidenciju, zbog čega je Fraktalna danima bila bijesna, toliko bijesna da je predložila da otmemo njezinog starog. Inače nije baš voljela pričati o njima.

Što se mene tiče, nisam se imao kamo vratiti. Stan su mi oduzeli čim je majka umrla. Dugovali smo mnogo za režije, nije bilo načina da to platim, pa je stan stavljen na dražbu. Nisam pretjerano žalio zbog toga. Nakon svega što se dogodilo, ne bih ni mogao stanovati u njemu.

Mozilla Thunderbird javlja da je stigla nova poruka. Fraktalna je ovaj put kao kurira iskoristila Antonija Machada:

„Putniče, tek tragovi su
tvoji put, i ništa više;
putniče, ne postoji put,
put se utire koracima.
koracima utiremo put,
a kad svrnemo pogled,
ugledamo stazu kojom
nikad više kročit nećemo.
Putniče, ne postoji put,
samo brazde morske.

Petak, jedanaest prijepodne“.

Señor Wang stajao je ispred ulaza u radnju. Kimnuo sam mu i nasmiješio mu se. Uzvratio mi je osmijeh. Je li ovo možda početak jednog velikog prijateljstva?

Trabajo?, upitao sam ga.

Later. Una hora, podigao je kažiprst u zrak.

Good. Hasta pronto.

Pidžin.

Pošao sam niz ulicu prema trgu Lavapies, i malo poslije ušao u cafe Guridi. Ništa se tu nije promijenilo u deset godina. Iste crvene i bijele pločice na podu, potporni stupovi od lijevanog željeza, visoki stropovi i štukature, drveni stolci, uza zid poredane klupe podstavljene crvenim plišom, bijele kamene ploče stolova, prozori s brušenim ornamentima u obliku medaljona: buketi cvijeća i vitice. Visok, izdužen šank s jednom pipom za pivo i policom s bocama. I visoki zidovi od oksidiranih ogledala. Kladio bih se da je i konobar isti. Premda je zauzeto svega nekoliko stolova, trebalo mu je petnaest minuta da se doklati do mene i upita me što ću. Naručio sam churros i čokoladu.