Lomljenje vjetra | Edo Popović

DVADESETO POGLAVLJE

Prodavač pjesama – Raskid s Udovicom
– Čajnik Antonija Machada – Vrtlarovo lice –
Odlazak

Ostat ću u Madridu. Premda su im kipovi ružni, ovdje još uvijek cijene poeziju, a pritom ne ubijaju pjesnike, i grad je pun lastavica.

Ima jedan stari ovdje, svaki dan dođe pred tržnicu u Calle de Santa Isabel i rasprostre na pločnik prostirku od trske na koju poreda knjige i diskove sa zarzuelama, španjolskim operetama. Među knjigama nalazi se i engleski prijevod izabranih Machadovih pjesama The Road Is Made By Walking, knjigu koju je Fraktalna stalno nosila u ruksaku kad smo se upoznali. Iz nekog nejasnog razloga stari baš za nju traži vrtoglavih pedeset eura, dok su cijene ostalih knjiga pristojne, tri-četiri eura svaka. Želim tu knjigu, ali ne baš toliko da za nju istresem pet svojih dnevnica. Pokušao sam se cjenkati, no stari nije htio ni čuti. štoviše, kad sam mu sljedeći dan prišao, on je knjigu spremio u kožnu torbu i rekao da ta knjiga nije za mene.

Ne mislite li da je cijena previsoka?

Poezija se ne mjeri brojevima i novcima, odgovorio je. Tko se želi baviti brojevima i cjenkati se, neka čita nešto drugo.

Ispričao sam to Wangu i upitao ga što misli o tome, a on se samo nasmijao i odmahnuo rukom. Wang i ja često razgovaramo. Pidžin ingliš nije baš za duge, sadržajne razgovore, zato se on brzo prebaci na kineski, ja na hrvatski. Tada razgovori postanu ugodni, zanimljivi, i traju. Ne razumijem ni jednu riječ koju izgovori, ni on mene ne razumije ni riječ, i sve je u najboljem redu. Nikakvih problema i nesporazuma. Romain Gary, francuski pisac također zabranjen u Holdingu, tvrdio je da ljudi i narodi jedni drugima razbijaju njuške ne zato što se ne razumiju, već upravo zato što se itekako dobro razumiju. Što se Wanga i mene tiče, nastavimo li ovaj kinesko-hrvatski dijalog, do smrti ćemo živjeti u miru i slozi.

Ostat ću, kažem, neko vrijeme u Madridu.

Jučer sam mejlom obavijestio Udovicu da naš dogovor više ne vrijedi. Prije ili poslije ona bi ga raskinula. Njena mržnja ne može vječno plamtjeti, jednom će se morati pomiriti sa sobom i sa svijetom. Ne mogu međutim reći da nije bila široke ruke, tim više što sam bio jednako jalov kao i prethodnici, na računu imam dovoljno za pet-šest mjeseci mirnog života. A poslije ću već nešto smisliti. Možda mi Wang poveća plaću, možda postanemo partneri, tko zna.

Uživam u poslu. Slažem robu na police, metem pločnik, perem izlog, razgovaram s kupcima, pijem čaj s Wangom u predvečerje još jednog dana. Zadovoljan sam. Jučer me je Wang čak častio ručkom, arroz basmati especial de la India, najjeftinije što možeš dobiti u restorančiću prekoputa, no ipak.

Uzeo sam slobodan dan u petak i otišao u Segoviju. U muzej Antonija Machada došao sam ranije od dogovorenog. Prolazio sam sobama nastojeći osjetiti prisutnost nekadašnjeg stanara. Uzalud. U spavaćoj sobi krevet je pospremljen, vješalica bez odjeće, prazna pletena škrinja na komodi. Na kredencu u blagovaonici prazna keramička zdjela za voće, boca nekog pića i staklene čašice, u kuhinji, na peći obzidanoj bijelim pločicama stajao je željezni čajnik. Knjige u vitrinama, slike i fotografije na zidovima, željezni umivaonik u kutu s emajliranim lavorom, kantom za vodu i krčagom za polijevanje, gramofon, ploče. Sve u svemu, samo još jedan okamenjeni spomenik, ništa više.

Zatim sam stao pokraj prozora i čekao. Došli su na vrijeme. Gledao sam kako hodaju popločanom stazom. Vrtlara bih teško prepoznao da nije u društvu s Fraktalnom. Ima toliko obično lice da ga zaboraviš čim ti se makne s očiju. Lice bez neke osobitosti za koju ćeš se zakačiti. Uvijek mi je trebalo nekoliko trenutaka da ga prepoznam kad bismo se slučajno susreli negdje na ulici. Lice savršeno za kriminalca, ili špijuna. Što li je ona našla u njemu, pomislio sam gledajući ih. Što god to bilo, to više nije moj problem, ako je ikad i bio.

Fraktalna je u jednom trenutku podigla pogled prema prozoru iza kojeg sam stajao, no u njemu je mogla vidjeti samo odraze krovova i neba, mene ne. Malo poslije čuo sam kako se uspinju drvenim stubama, pa sam prekoračio konop koji je priječio ulaz u radnu sobu i sklonio se iza vrata. Neće ulaziti u radnu sobu, ovo ipak nije otmica koja bi nalagala takav oprez, već prijateljski susret, ne? Hodali su brzo, čuo sam kako razgovaraju. Tada su prošli pokraj vrata iza kojih sam se skrivao, mogao sam ih dotaknuti da sam iskoračio i ispružio ruku. Što sam osjetio kad sam ih čuo? Ništa. Više me je uzburkavala pomisao na mrtvog Machada nego njihovo prisustvo. Ako osjećaš mrtve, oni su živi. Ako ne osjećaš žive, oni su mrtvi. Stvarno, zašto je htjela da se nađemo? Sve da kojim slučajem i imamo što reći jedno drugome, mogli smo to učiniti mejlom, mobitelom, govornom poštom. Te stvari izmišljene su za razmjenu informacija. A ništa drugo razmijeniti ona i ja nemamo osim golih informacija, više ne.

Nakon njih dvoje, kroz sobe je ne zaustavljajući se prošlo nekoliko starijih turista. Na kat se zatim popela i službenica muzeja. Bila je uznemirena.

Je li sve u redu?, upitala je.

Stajao sam pokraj prozora i promatrao dvorište.

Nisam kradljivac, samo mi je ugodno ovdje, rekao sam. Je li vrijeme posjeta ograničeno?

Naravno da nije, nasmiješila se, no rijetki se zadrže tako dugo, samo protrče.

Onda sam ih opet ugledao. Razgovarajući, hodali su niz popločanu stazu i zastali na ulazu u dvorište. Vrtlarovo lice bilo je tužno, ili mi se to samo pričinilo. Zatim su prošli kroz kapiju i otišli niz ulicu.

Zurio sam u mjesto na kojem su do maloprije stajali. O tome se, na koncu, samo i radi. O odlascima. Samo onaj tko je bio ovdje na početku, bit će tu i na kraju. Mi ostali tek prolazimo kroz ovo što nazivamo raznim imenima, a ne znamo što je. Smislili smo imena za sva bića, stvari i pojave, hvatamo se za riječi kao za slamke, a ništa ne razumijemo, Starac je onda znao o čemu govori. Utuvili smo si da smo važni, da odlučujemo, gradimo, stvaramo, činimo, stječemo, mijenjamo, imamo, znamo, mislimo, posjedujemo, a zapravo samo prolazimo.

Ponekad zastanemo, napravimo nešto, kažemo nešto, i onda prođemo kroz neku kapiju, nestanemo.