Autobus za Trnavu | Sanja Baković

PELJAR ZA MALE BRODOVE

cijelu noć bura je drmala jahtu,
stisnuta, čekala sam jutro,
iznutra slušajući
kako kuca more.

nedjelja je.
iskačemo na rivu u Jezerima,
u pustu marinu,
hoću se samo umiti,
pronaći novine, slance.

ljutiš se,

sramotim te,
bez ruža,
bez crne crte na kapcima,
u širokim sportskim hlačama,
s gnijezdom bumbara u grudima,
nitko se neće okrenuti za mnom,
šutljivom i raščupanom,
u kafiću u kojem smo jedini gosti.

ti si veliki zimski mornar,
vladar ostavljenih otoka.
svi su tvoji: Tijat, Kaprije, Žirje.
ti si sve što nikada nisam želio.
naprosto, nemaš lijepe crte lica.

nešto se u meni skuplja,
smanjuju se jajnici,
unutra se gradi zaklon.

ipak jednom,
sreli smo se.
listajući tvoj peljar za male brodove,
prsti su se dodirnuli,
prateći linije Murterskog mora.

ova je plovidba davno zapisana,
samo slučajno smo tu.
bijeg je tako blesav način
za odgađanje svega
što više neće isploviti.