Autobus za Trnavu | Sanja Baković

ZABORAV

s dvadeset i tri godine Marija misli
da se mora udati.
pet godine veze,
još su ni vamo ni tamo.
s obale u središte otoka
k njemu putuje autobusom
u kojem putnici rigaju na okukama,
gledajući u daljini zlato mora.
u pet godina dobila je pet pljuski,
ponekad joj kaže kurbetino,
stavi je na spikerfon
pa joj se ceri s prijateljima.
s dvadeset i tri godine Marija
radi za šankom na plaži,
htjela je studirati književnost,
ima dara, rekle su profesorice
u osnovnoj i srednjoj.
tisuću kuna mjesečno daje roditeljima,
jer su stari,
jer ih voli,
jer ih mrzi,
jer mora.
braća su otišla
netko mora brinuti.
s dvadeset i tri godine Marija
misli da se mora udati,
ponekad se javi sumnja,
ali ne zna kamo će,
kao što nije znala
kada bi otac izvlačio remen,
a majka spuštala glavu,
a soba bila zaključana,
a prozor bio zakračunat,
a ona bježala po sobi.
mogu ti rukom pokazati gdje je bol
malo desno od srca, duboko ispod kosti.
s dvadeset i tri godine Marija bi odselila,
da zaboravi oca koji izvlači remen,
da zaboravi majku koja spušta glavu,
da zaboravi autobus s pohabanim tapecirungom
u kojem putnici rigaju na okukama,
gledajući u daljini zlato mora,
da više nikada ne čuje kurbetino.