Autobus za Trnavu | Sanja Baković

PLAVI SJAJ

s trideset i dvije odlučila si biti
potpuno sijeda.
na svoje vjenčanje došla si
bez šminke,
u bijelom vunenom džemperu,
u vrećastoj krem-suknji.
sve smo riješili u crkvi,
bog je rekao može.
na cugi kod vas doma
gledala sam
u tvoje lice,
u bijelo,
u sjedine na tvojoj glavi.
kum me maltretirao
da sada moramo brinuti o vama,
truditi se da budete sretni.
pušio je jednu za drugom,
njegove propovijedi tjerale su me
na još piva,
na uzmak,
na šutnju.
kad si se prestala farbati
znala sam da je neko sranje,
da nisi tip za environmental movement.
nakon sedam godina
sjedimo kod mene doma,
svratila si jer ti stara živi u blizini.
otišao je sa Srpkinjom iz Vukovara,
on, koji se najviše kurčio hrvatstvom.
rekao je da mu se dogodila priča
koju ne može propustiti.
malog nije nazvao godinu i pol.
ponekad pošalje lovu,
još je sve kod advokata.
motala sam duhan,
gledale te,
bila si vedra i luda,
s kosom pofarbanom u plavo,
sjajila si kao Merlinka.