Autobus za Trnavu | Sanja Baković

NA TELEVIZORU JE OGRLICA OD OGRCA

dvije godine ne slušam vijesti.
televizor sam prekrila
srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca.
na stoliću narančasta keramička vaza,
u njoj smilje s Krka.
ne silazim često na zemlju.
naporno brate,
mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju,
očevi iz ljubavi mlate kćeri
dok im dušu ne ubiju
i tijelo pripreme za hitnu pomoć.
gdje god takneš, šuga&mrakača.
znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo.
ti se, molim te, zaustavi!
ne pričaj mi o kraju svijeta,
kraj je već počeo,
prehodali smo ga kao gripu.
sad smo slabi na nogama,
srce jedva kuca,
u tkivima pulsira psihosomatski premor.
dvije godine ne slušam vijesti,
okrećem se mitovima,
nesvjesnom, snovima.
pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem:
noćas je mjesec osvajao svjetlom,
sve je bilo voda,
s klaunom sam plesala po stropu,
u haljini s perima paunova,
olujni oblaci rasli mi među nogama.
ne palim televizor,
ostajem u tišini,
okrećem se bapskim vjerovanjima:
prve se procvale ljubice za sreću
jedu na tašte!

šesta je nedjelja kroz godinu,
na televizoru je ogrlica od ogrca.
karnevali pijani počinju,
radujem se, ne zbog vina,
(mutni su dani arhivirani),
zbog maskiranih:
kad stave maske
svi se vidno proljepšaju.
na televizoru je ogrlice od ogrca.
iz tepiha noću
cvijeće raste ubrzano.
ova mi se zima zgadila,
preživjela sam trpajući u sebe
svjetlost naranči,
ponekad limun, kumkvat, grejp.
stiže još jedna nedjelja kroz godinu.
ručat ćemo Mihalićeve pjesme
i ljubice na salatu.
nikad se nisam oslobodila čežnje
da u svemu uspostavim bezvremeno.
dobro je, ako me pitaš,
najgore je prošlo,
na meniju su ljubice za sve obroke,
zar si išta manje očekivao od mene?