Autobus za Trnavu | Sanja Baković

DOLAZAK

Badnjak je. puna kavana u prizemlju naše zgrade.
ti si dolje s muškarcima iz susjedstva, popit ćeš
još jednu, dvije, treća će popiti tebe.
sama kitim bor. naša djeca raznose ukrase,
lanjske lampice crkavaju, bakalar je već hladan,
krumpir je skraćen popio ulje. gazda dolje rakijom
časti, rano je za krenuti doma, daj još jednu.
najmlađi sin plače, polupao je nekoliko ukrasa,
na krhotine srebrne ptice nabola se starija kći.
ti si dolje, širiš ruke, otvaraš srce,
grliš prijatelja koji je okrenuo rundu.
naše srednje dijete na mahovinu postavlja
Mariju, Josipa i magarca od plastike.
plače, u kutiji se zagubila figura malog Isusa.
zvoniš konačno na vratima, vidiš postavljen stol,
oko jelke razbacanu mahovinu, ne sviđa ti se to.
u našoj velikoj bijeloj kući odjednom tišina,
iz muzičke čestitke: svim na zemlji, mir, veselje.
mogli smo: zagrliti se i sjesti za stol.
mogla sam: podgrijati ručak i smekšati krumpir.
mogli smo: upaliti radio da razbije tišinu.
mogla je: zapjevati čestitka novom rođenju.
mogli smo, dok se nisi iznenada sjetio
da sam ovaj tjedan bila na vježbanju,
uhvatio za kosu i bubnuo:
ti ćeš meni na yogu u adventu.
dok sam ležala na podu, već si buncao
u dubokom snu na kauču u dnevnoj sobi.
mama, našao sam Isusa, ciknuo je najmlađi sin.
djeca i ja sjeli smo stol, jeli i slavili.
spasitelj je ipak stigao u našu veliku bijelu kuću.