Autobus za Trnavu | Sanja Baković

STARA Ž.

čitav tjedan vonj truleži
širio se zgradom iz ’68.
kućepazitelj se pravio da ne osjeća.
pretio, crven u licu, kašlje, teško diše.
nakon rata godinama je pio tablete,
sad samo pivo.
odjebao je psihijatra,
sam se liječi televizijom i pićem.
možda malo smrdi s prvog kata,
ona Ciganka dok sere ne zatvara vrata.
čitav tjedan vonj truleži
širio se zgradom iz ’68.
stanari, nekad željezničari,
danas sirotinja i dotepenci,
stiskali su nos,
čekajući da se stvari riješe same.
nitko nije primijetio,
stara Ž. danima nije otvarala vrata
na trećem katu zgrade iz ’68.
čitavu zimu hodala je po kvartu.
gumene cipele za vrt razrezala je nožem
i pretvorila u šlape.
gole pete su joj strugale po tlu.
dane je provodila u slastičarnici na platou
meditirajući uz kremšnite,
smiješila se donjom vilicom,
dok nije zalegla od kožne bolesti.
hrana je stizala dostavom.
nije se prala, nije zvala,
nitko nije dolazio.
kada su braća odselila,
ostala je njegovati roditelje.
nakon njihove smrti
za nove početke bilo je prekasno.
stara Ž. je sivi entitet,
njezina samoća je kao erozija,
uporna, nagrizajuća i bez lijeka.
staru Ž. jednog je dana odvela hitna.
sada se opet smije klimavim zubalom,
u šlapama obilazi park.
u zgradi iz ’68.
svi su živi i mrtvi i na broju,
gledaju svoja posla.