Autobus za Trnavu | Sanja Baković

ZADNJA NEDJELJA KROZ GODINU

kada mi nema muža i djece,
na štednjak stavim vezeni stolnjačić
i vazu s tulipanima i gledam u njih po vas dan
kako se divno otvaraju, prvo latice, pa listovi
– pred mojim očima pupoljak postaje čaška.
hranim se trenutkom koji golo oko ne vidi,
al on se ipak događa. to je moja juha i predjelo.
puni cvat – to je pečenje!
hranim se tako dok se ukućani ne vrate,
tada sklonim tulipane,
vazu stavim u kut i zapalim vatru.
gotovo je s nježnošću i tišinom,
vezeni stolnjačić tutnem u ladicu
da čeka iduću osamu.
tako mi je jednom ispričala
jedna od mojih sedam tetki.
sva ta dječurlija i on i lonci i tanjuri
i prljava voda što se bez prestanka
kao vječita rijeka izlijeva u sudoper.

jučer sam opet doznala da jednu poznatu
dragi ne želi oploditi nakon dugih godina suživota.
nije spreman, svijet je pred apokalipsom
i nema smisla proizvoditi potomke
da bi doživjeli civilizacijski slom:
zemlja je zagađena, voda je zagađena,
korporacije vladaju, ljudi su zli,
pa čemu onda praviti djecu?
ona sada obilazi vračare
i plače prijateljicama na telefon,
stavlja kristale pod kukičane stolnjake po kući,
a u njegove poslovne hlače neko sitno magično
kamenje koje bi učinilo da mu se pomuti mozak,
da jednog dana kada dođe kući nasrne
na nju kao bik na crvenu krpu,
bez kontrole i izlije to dugo čekano sjeme.

a i ti si banana dragi moj.
oko tebe su tri jeseni i tri zime
namotane toliko dugo i kruto,
kao neprobojni led na kojem smo izvodili lijepe,
ali ipak jalove piruete.
zadnja je nedjelja kroz godinu,
tulipani cvatu na štednjaku,
pred mojim očima pupoljak postaje čaška.