Autobus za Trnavu | Sanja Baković

PONIZNOST&PODČINJENOST

prošao je dan žena.
marširam među brdima papira i veša,
u torbi s olovkama i vrećicama brufena.
marširam krive kičme sklone saginjanju,
hiljade dana vježbi nisu je ispravili do kraja.
marširam skupljenih ramena,
nijedno ih pomagalo nije otključalo
da se srce izloži bez recidiva.

prošla je osma nedjelja kroz godinu.
i ja ću uskoro uskrsnuti,
kao plastična lutka s instagrama,
nauljenog čvrstog bedra,
kao mlada kosa kuštrave šume,
kao novi oblik Kristove svijesti
koji savršeno razlikuje
poniznost&podčinjenost.

poniznost je kleknuti
pred spokojem polja i mirom šume,
podčinjenost kad s visoka
istinu prodaješ kao šarlatan falšu robu
koja za čas postane nasilan i loš trip.
ništa mi ne znači teror logorejom.
branit ću plavo nebo, tišinu i tijelo,
branit ću se kako znam.