Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

Srčanim satovima autokratski upravljaju kazaljke posve nezainteresirane za naučeno dozrijevanje i klimatske konvencije. Ljetna vrelina prepredeno je studena. Poneki tada, unatoč trešnjama i živinom vrisku, predosjećaju način leda.

Hiberniraju do zime kada sunce izdaje rano, kao i svi koji su okrenuti sebi. Ne muči zračenjem i podgrijavanjem. Ne treba ga zadivljeno promatrati dok se povlači. Izostanak sladunjavih nijansi koje prate počinak osigurava uvjerljiviju zaštitu nastupajućeg mraka. Smrzavanje neminovno poput rastajanja. U životu se probude onoliko puta koliko se rastanu.

Nitko nema tako dugačak rep kojim ovija tijelo kao iznenadna mrklina. Nitko se tako prkosno ne nadmeće s trajnostima kao siječanjsko crno, taložeći svoje nesalomljive freske na dno samoća. Ispravna tehnika. Nanos ide na već osušeni sloj:

jutra u kojima se pažljivo podižu rolete
u srcu kuhaju kesteni i kakao
šutljiva krvna zrnca na prozoru u Ilici
stereo u boravku, jazz brzopadajućih sunca
dvojka do zapadnog kolodvora
kolektivna guljenja krumpira između dva rata
mirnodopski proletarijat
bez noža ispod jastuka
tako opojno da nitko ne sanja pad
nešto nalik ljubavi, pregršt težine

Tako se bude smrznuti, u kojima se sjećanje zadržava poput vode. Lunatici, oralni hvatači mjeseca sa zlogukim očima ćuka. Znaju: plijen je napušten, potrebno je ostati vrsnim letačem kroz tamu. Najveći ulov kidati na skrovitom. Što popuca, neće se zvati podsuknjom opstanka. Neće čuti mrmor žena na groblju: Tko je donio ljepši vijenac?