Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

AIN’T NO LOVE IN THE HEART OF THE CITY

ne znamo ništa, gotovo ništa
o usjevima, žetvi, plugu
žuljevima i crnim noktima
ne znamo koje je boje
noć u grudima sela
jednostavno ne znamo ništa
o klici i uzgoju, a sve
o potrošnji i zatiranju nade

znanje smo skupljali po prijestolnicama
njušeći pare asfalta poslije pljuska

ponešto znamo i o zakulisnoj
arheologiji pokolebanih
najčešće onda kada posljednji
sunčev trzaj ujesen razapne
fasade između minareta i brda
a ostatci prošlosti cvile poput
ustrajnosti politike na odsustvu
bilo koje vrste povjerenja

taksisti su svugdje isti
šutljivi ili nesnosno raspričani
naoko obazrivi memoaristi
naših unutarnjih borbi, a da ih o tome
čitavo vrijeme vožnje ne zanima ništa
voze u rupe, na sastanke ili fabrike bluesa
noću ispraćaju sve do u haustor
da ne bi netko sumnjiv ušao za nama

i nitko ne uđe za nama, ali zađe u nutrinu
ostavi u njoj upitnike i grafiku
zbog kojih se nenajavljeno slamamo
u smrdljivom pothodniku ispod petlje

tuga izrasta iz pomne recepture
poput tijesta iz pekare u kojoj žvačemo jutro
želucem otpornim na đavolje namjere glutena i suza
sve dok šine, nasipe, pasaže, raskrižja
sva ona mjesta na kojima posustajemo
ne zamijenimo sigurnom kućom
u kojoj je stanovala najmudrija
seoska pridošlica gradskih manira

kada smo prvi put sjeli u mravinjak
a insekti promilili dječjim gaćama
oprala nas je, nahranila i uspavala
trideset godina kasnije, otipkala nam je
staračkim rukama na Nokiji 3310
dobro je, sve dok niste ušli u brak

znala je dozirati omekšivač za najgrublji veš
da se još razumjela u jezike i muziku
Mongolka bi nam rekla

Ain’t no love in the heart of the city