Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

SUTRA ĆEMO PRAVITI ANĐELE U PADU

ustvari, možda i cijelo čovječanstvo
ima slomljeno srce
to izgleda otprilike ovako:

tijelo mu, na vilama od kandži
uvijek nekako grabi dalje
bitcoin, adrenalin, hijaluron
mišići su koji ne poznaju
ono što si se ti nadao pronaći u meni, i ja u tebi

ti si to nazvao: mogućnost beskrajne nježnosti

a opet, srce cijelog čovječanstva je slomljeno
majke su to koje djeca ne posjećuju
očevi koji su izgubili impuls napretka

ti si tu posve beznačajan
ja sam tu posve nevidljiva, jedni od

a opet, pao je jedan od bezbroj snjegova

samoća ove zime ima grimizne kvrgave prste
kojima zavodi plesače u praznini
poni, odbjegao s vrtuljka ukotvljenog ropstva

i opet, snijeg ne prestaje padati

milijuni kotača stoje u koloni ka domu
tu je sigurno, ima kave, vina, kruha, interneta i kreveta
sutra ćemo misliti o metastazama

sutra će prestati padati snijeg

čežnja, sjeta, nedostajanje i ljubav pitanja su umjetnosti
uz toliku gomilu računa, poreza i obaveza
srce ne bi izdržalo još i weltschmerz
treba piti kolagen, biti redovan platiša opstanka

a ipak, snijeg je pao i sutra

i tvoja prošlost postala je budućnost
postao si ja, i ja sam postala kosti

ustvari, sve je stvar tajminga, da
zato su sve one Wong Kar-waiove žene nesretne
sve one žele da sve bude „kao prije“
sve i jest kao prije
kandže ne mare za škrgut bjeline
što nismo jedni drugima dali, taloži se tankom žicom
na kojoj neprimjetni, otpisani čekamo
padamo i ustupamo mjesto jedan drugome

sutra ćemo praviti anđele u padu
danas smo slomljeni