Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

ŠTAFETA

iz nucleusa si se otisnuo na pučinu
u urođenu slabu točku
a onda te potopilo jer nisi znao održavati kurs

zaljevska uzanost i razina soli
vrištale su visok vokal
i prostranu, nezavršenu rečenicu

zaveslaj je priječio izdisaj
škrge gnjurile mjesečev zijev
a trebala ti je rastvorena, dobrodušna ralja

vedute i štitovi nasukali su se redom
u suvenirnicu neosunčanih gajeta
težačku misao pred kišu

znao si: jedino su oprost i povlačenje
jamstvo dostojanstvenosti

opstanak je poput štafete
preda ti ju neki neznani trkač
na kojeg nisi računao i promijeni ti rutu

tijelo se žrtvuje, ali i ojača
pristane u onaj kirkegardovski postulat:

sjećanje je u prednosti jer započinje gubitkom –
stoga je pouzdano da nema što izgubiti

iz gorskog kraja
pred tobom se
najednom otvara more

i postaješ endemska vrsta
novootkrivena prstenovana ptica
ljubičasti hir mudrog eola
u kaležu jednog te istog ulja

rupe i kuće
katkad ti izmiču
ne trčiš za njima

ali čekaš trenutak
u kojem ćeš ih zavoljeti
kao bezimeno tjeme obzora