Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

SINDROM RUPE

I

čitav život provela sam ubacujući u tebe sadržaj
prvi je o tvoje dno tresnuo poput lešine
imala sam dvadeset i dvije godine
koliko i Cohen kada mu je izišla prva knjiga poezije
let us compare mythologies
zveckale su viljuške rujući po ispečenoj škarpini
u mom podstanarskom stanu
kuckali nožići po boci tvog crnog Ribeaupierrea
činilo se da južna Francuska miriše na tebe
nešto između otkrivanja Boga i ljubavnog partnera
rekao si: Ti si divlja. I moja.
danima sam nas oživljavala u rupi

II

kupila je košaru i svježe voće i
sve prekrila kariranom krpom
to mi je donijela prilikom prve posjete
imala je dvadeset i dvije godine
kada sam ju podigao sa stolice
i pred svima zavrtio u ljubičastoj lanenoj haljini
iz moje fonoteke izvukla je
nešto s violinama, nešto s tugom
koju sam tada pustio iz krletke
rekao sam: Ti si divlja. I moja.
i nema objašnjenja za tu vrstu predstave
ni aplauza, samo zgrčena lica prisutnih
u prostoriji u kojoj sam joj morao reći
što sam te noći, prije dvadeset godina
zatekao po povratku iz vojske
alkohol, snijeg, alkohol, provaliju, alkohol
dionizijski klinč kodova
porijeklo, ruske lutke, Cetinje, razdor
vinske mušice u mom dahu
još dugo mi je u rupu spuštala hranu