Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

BIJELA SOBA

granit, toliko je teška ta divljač u tebi
tijelo zna, napada ga krupnozrnat poljubac
usne okoštavaju neojezičeno

da ti je vratiti se još jednom na otok
gdje su ti prvi obraz išibali eoli
netko će već pročitati i epitaf
za rabljene nomade
u second-hand izlogu života

prirodno je bilo
samo vrijeme – sidrište
prije prvog plača
u bijeloj sobi ostavilo je misao
punokrvnu u novosti
sve ostalo je rak, virus
bahata velika boginja
trauma gadna kao usud egzila

nisam više posljednji jahač staromodnog svemira
samoživ je to tip, ne zanima se, ni za koga svog

pino silvestre, jutarnji kašalj i odlazak u poduzeće
korice naranče na radijatoru
djeca, tuđe ruke po bijeloj sobi
i nepovratna ambalaža smrti