Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

MONGOLKA ILI NEMOGUĆNOST CVJETANJA

vrijeme je prvi put stalo
jednog poslijepodneva
u kutu Mongolkinog oka

tu su zamislile lopočevke
čiji su se rizomi napajali
duboko u utrobi boga

bio je to jedini put
da su ga molile da izraste
iz vode u kojoj je ležala
pijana lutka na napuhavanje

kada ih nije poslušao, odlučile su
s te nadrealne minijature izrezati
udove koji su se cijedili s ruba kade
pretvoriti taj očaj i tijelo
iz sukulenta u suh mozaik

teško su shvaćale kako
taj isti bog od osobe
bez koje nisu mogle
napravi cisternu tuge

ako i one budu dovoljno dugo
plakale i pile
možda odrastu umjesto nje
a ona se smanji na njihovu
metar veličinu

nisu uspjele i otad ne vjeruju bogu
vrijeme je stalo još nekoliko puta
Mongolka je uvenula
a da nitko nikad nije pitao zašto

osoviti mrtvi suncokret na dugi vrat
najteže je onom koji i sam gleda u sunce
ova zemlja je tako škrta
ako što i nikne, ničije je