Sutra ćemo praviti anđele u padu | Maja Ručević

Ribe iskaču iz vode da uhvate pogled električnih očiju solitera. Iza njih, zatočenici logora tastaturom upravljaju komandama osobnih sudnjih dana. Kada to ne rade, sjede prekrštenih ruku. Pogledi im se ne smiju susresti jer bi to uzrokovalo pomor riba i previše ravnodušnosti u jajnicima i prostatama. Melankoliju zatočenika. Kada telefon ne zvoni mjesecima, ribe bolje čuju međušumove u kanalima, a ljudi vlastitu samoću. Objema vrstama, uši izrastaju kao na ubrzanim snimkama flore u egzotičnim džunglama. Listaju se, dozrijevaju, sluh poprima primat esencijalnog čula. Sada primarna, slušna funkcija kod riba podrazumijeva hvatanje delikatnih frekvencija tjeskobe koju proživljavaju kopneni pokušaji „naprednije“ vrste, klateći se obješeni o koncentrične krugove antidanteovskog pakla. Kod ljudi, podrazumijeva apsolutnu gluhoću. Komediju sada posjeduju oni. Empatiju ribe. Ništa i nitko ne obolijeva od božanskog, niti itko i išta ikomu i ičemu pripada, ali svakako je sada podnošljivije. Tko može, čuje muziku urbanih konglomerata.