Dezerter | Dinko Telećan

III

S brežuljka imam dva silazna puta: u Selo i u Spilju. U Spilju ne silazim ako se toga dana bavim Vjekom i Tikom. Za nju su rezervirani posebni dani. Posebna poglavlja.

Selo je maleno i sastavlja dvije uvale: veću, naseljeniju, posjećeniju i manju, ribarsku, pustiju. U većoj se nalazi sve što selo treba: pristanište, trgovina, crkva, pošta, ambulanta, zvonik i dva kafića, od kojih jedan, onaj tik uz obalu, zovu naprosto „Kafić“, a drugi, zavučen usred sela i od namjernika neprimijećen, „Bufet“. Kafić se zimi zatvara, i onda živne Bufet. Blizu njega je i moja kuća. Kamena, stara kuća, koju su moji oduvijek tako i zvali: Stara kuća. Pripadala je mojem pradjedu, kapetanu duge plovidbe koji se, povukavši se u mirovinu, misteriozno utopio u plićaku takoreći pred kućom. Poslije njega sagrađena je novija kuća, preko puta stare. U njoj su živjeli Dida i Nana, i onamo smo dolazili preko ljeta i vikenda, kad se, kao što kažu u Gruadu, ide „u bodule“. U mojem je djetinjstvu Stara kuća već bila napuštena i sasvim oronula. Nas mulariju nisu puštali da u nju ulazimo, jer su grede bile trošne i sve je prijetilo da će se svakoga časa urušiti, ali ja nisam odolijevao napasti da se krišom uvlačim kroz raspucala, debela drvena vrata, između bačava u predvorju koje su vonjale na kvasinu, i ulazim u područje tajni. Posebno je opasno bilo penjati se na kat: skale su se bile urušile pa je trebalo stati na najveću bačvu, uhvatiti se čvrsto za gredu za koju bih procijenio da je najsigurnija i uzverati se preko nje na klimavi daščani pod. Naučio sam se po njemu hodati kao mačka, reagirati na svako opasno škripanje, manevrirati između pukotina koje su zjapile u podu i kroz koje se vidio prizemni prostor s potpuno crnim ognjištem i naslaganim drvima, suhim poput mamurnog grla, koje se ondje čuvalo za gradele. Kat je uvijek nudio neka otkrića: devetnaestostoljetne obiteljske fotografije, recimo, sivosmeđe, iskrzane, prašnjave, na čijim su poleđinama stajale jedva razumljive, cifrasto ispisane bilješke s godinom. Bila su to lica iz nekog drugog vremena, iz nekog drugog stoljeća, nestvarna lica o kojima nisam znao ništa a pretpostavljao sam da pripadaju mojim precima. Znao sam tako dugo stajati s nekom od tih fotografija u ruci, uzbuđeno gledajući ozbiljna, kruta lica uokvirena štirkanim ovratnikom ili nadsvođena starinskim šeširima, i zamišljajući ovu kuću u to vrijeme, ista ta lica koja su se onomad pomicala, žestila i radovala, činila mote, smijala se i plakala i zarastala u oštre čekinje kada se nisu fotografirala, s godinama postajala sve sličnija licima predaka i pomirenija sa skorim krajem. Zamišljao sam i brodove koji su tada pristajali u luku, uzbudljive dogodovštine koje su se tim ljudima zacijelo događale. Kuća je bila lusterima obasjana palača u kojoj se vino točilo u srebrne pehare, brodovi su bili crni jedrenjaci s jedrima koja su bacala sjenu na čitavu luku, a ti ljudi bili su prekaljeni pustolovi koji su preživjeli sva svjetska mora i onda uz kamin, prateći svoje riječi živahnim gestama, unucima pripovijedali o tome kako su na kraju svijeta izmicali ljudožderima i junački se borili s gusarima.

S vremenom mi se, kad je malko stasala i zbog ponosa naučila potisnuti strah, u tim tajnim razgledavanjima pridružila i Dinka. Ćaća nas je jednom zatekao na djelu pa me odalamio po nosu zbog toga što svoju krhku sestricu dovodim u opasnost. Tada sam čvrsto zagrlio Dinku i pogledao Ćaću s tako usredotočenim bijesom da je stari ustuknuo, dopustivši da mu se u tim njegovim sivim očima na časak očita strah. Taj strah bio je zrcalo u kojem kanda sam razaznao svoju sumanutu pojavu, sav gnjev koji se sakupio u mršavom, blijedom dječačkom tijelu i demonski bljesnuo na mršavom, blijedom licu. Nikad me više poslije toga nije udario, čak ni blago, i ja sam ostao u uvjerenju da je to bilo zbog toga mog pogleda.

Nakon Povratka odrekao sam se udjela u novijoj kući, prepustio je rodbini i počeo polako obnavljati Staru kuću. Materijala je bilo posvuda: kamenje sam donosio u karijoli iz srušenih mocira, a opeka i crepova, kao novih, bilo je u obilju na napuštenim, u trnje zaraslim gradilištima. Muke je jedino bilo s drvom i željezom; na Otoku gotovo i nema stabala, samo guste, vijugave makije, pa sam se snalazio s naplavinama koje sam zadihan, postupno jačajući, dovlačio sa sjeverne strane Otoka. Čavli, metalni spojevi i tome slično prestali su biti problem kad su počeli teći šoldi zarađeni brigom o Vjeki i Tiku.

Kuća je sada u pristojnom stanju, ne prokišnjava, odolijeva burama i ima sve što je nužno. Imam krevet, stari stol i tri stolice, vodu vadim iz obnovljene gusterne, kuham na kominu, na drva. Kuću sam zapravo smanjio jer su se grede između prizemlja i kata raspale, pa sam zajedno s Pietrom i još nekolicinom malo jačih mještana krov jednostavno spustio nekoliko metara niže. Tako je sada sve jedan prostor, bez unutrašnjih zidova. Možda jednom uvedem i struju. Gramofonu bi to bilo drago.

* * *

Znam gdje ću naći Pietra: ispred trgovine, na klupici među tamarisima. S pivom u ruci. S bezdanom u očima.

– Ca je, Pietro, opet si žedan?

– Ma biš ća. Ajde zajebavat one svoje stupove ozgor. Bolje mi ispripovidaj neku onu svoju, sufijsku. O Nasredinu, Nasrudinu, koji je već dijava.

– Ne mogu sad, idem u audijenciju.

– A, kod popa?

– E.

– A vidin da ste u dobre.

– Ma, vino mu je dobro. Nema ti takvog u Tonija. Ali ti si ionako od bire…

– Nego. Ala, Toni, daj mi još inú.

Toni se prene ispred svoje trgovine, ulazi bez riječi i vraća se s orošenom bocom piva. Pietro mu pruža praznu bocu, poteže iz nove i opet prikiva pogled za kvadrat mora koji blista između dva tamarisa.

Pietro je bivši šahist. Znam ga od rođenja, malo je stariji od mene, uvijek se držao podalje od druge djece. Još dalje nego ja. Nekako smo se suučesnički razumjeli s daljine. Šah je proigrao valjda još u pelenama i otad je šah bio sve što ga je zanimalo. Tako se barem svima činilo. Otac je svoje čudo dovodio u Bufet da igra sa starijima. Sa šest godina ih je već sve rutinski pobjeđivao, a specijalitet, kojim se njegov otac posebno naslađivao, bio mu je taj da protivniku ponudi da igra bez svoje kraljice, i opet ga dobije. Sa sedam je brzinski razvaljivao velemajstore u Gruadu. S osam je otišao na prvi turnir u inozemstvo. Potkraj osnovne škole preselio se s obitelji na jug Francuske, jer mu je otac ondje radio kao čuvar jahti, što je inače specijalnost otočkih gastarbajtera: rabotati na juahtiman. Nismo ga vidjeli godinama. Stizale su vijesti o njegovim pobjedama, članci iz francuskih novina koje su nam na otočku cakavicu prevodili povratnici iz Francuske. I onda ga je, jednog ljeta, otac doveo na Otok kao invalida. Držao ga je pod ruku dok su silazili s broda. Pietro je bio zombi, nikoga nije prepoznavao, samo je drhturio, gledao u prazno i nije se obazirao na mještane koji su ga dolazili vidjeti, slikati se s njime. Otada se ne miče s otoka, a njegovi samo krše ruke i izbjegavaju razgovor o svome negdašnjem čudu. Obolio je, i gotovo. Ca još oćete. Godinu dana nakon povratka, kad je našao svoje mjesto između dva tamarisa i otkrio blagodati od hmelja, on koji navodno u Francuskoj nije htio okusiti ni kap vina, počeo je pozdravljati ljude pa čak i razgovarati s njima, izričući šture, isprekidane rečenice u kojima se čula francuska intonacija. Riječi otočkoga jezika, ionako sklone pomicanju naglaska prema kraju, u njegovu su govoru uvijek bile naglašene na zadnjem slogu. Akcentuacija na stranu, ne znam je li još kome u selu rekao ono što je, nakon stotine susreta ispred trgovine, ničim izazvan rekao meni kad sam stoiprvi put sjeo kraj njega. Presudan je bio Deep Blue.

– Kakav Dip Blu, Pietro?

– Ma znuaš. Uni ki je dobi Kasparova. U šestoj partiji. Gari je dâ kraljicu za kulu i lovca. Preda u divitnuajston potezu. Nikad tako barzo ni zgubi.

– E, čuo sam, zapravo čitao u novinama, pa šta onda?

– Kako, pa ca unda? Pa to je bi kraj igre, sve je finilo, razumiš? Makina, razumiš. Cuvik je fini. Ca mi je sve vridilo… Misli san da nima kraja. Da stvar gre, samo gre, nima meje, da je cuvik ka nebo i da samo cuvik more igrat varhunski. Da… ma raspalo se sve, ca ne vidiš? A ja sam sanjoa igrat protiv Garija u ono vrime. Koji Gari, koji Pietro… Vladar svita ni ispa ni cuvik ni bog, nego makina. Dip blu. Samo mu još fali dovest neki Dip Red, pa nek igraju. Ca cu jua dvanoajst ur razbijat glavu. Sve je zuamun, sve je zuamun. I tako… izgori san, vidiš. Oli ti ne bi? Nisun znoa niš drugo. A uno ca san znua, parilo je niš. Jua san bi niš, razumiš. Niš ni imilo smisla. I ustua san niš. Ca bi sad tribalo? Murua bi se još idun put ruditi, uć u cagod drugo, poceti drugačije…

– Pa možeš se opet roditi, ali u ovom životu.

– Ma, biš ća s otin tvojim tur-lu-lu, jua ti din.