Dezerter | Dinko Telećan

XXIII

Allahabad, 9. veljače 2001.

Dragi moj Jerry Otočanine,

u gradu sam nazvanom po Allahu, gdje se često sjetim riječi tvoga šejha: „Kao što ptičja krila dokazuju postojanje zraka, tako ono što te nagnalo na put dokazuje postojanje odredišta toga puta.“ Niti znam što me točno nagnalo na put, a još mnogo manje znam koje je tom putu odredište, samo znam da oboje postoje.

Čuo si možda za masovno okupljanje hinduskih duhovnjaka koje se zove Kumbh Mela i održava se odvajkada. U ovome gradu održava se kada Sunce uđe u sazviježđe Jarca a Jupiter je u Ovnu. Takva se konstelacija, eto, zbila ove godine. A na ovo što se tu događa ništa te ne može pripremiti, ni sva iskustva po Aziji, a najmanje studij indologije.

Ali da se vratim malo, nisam ti pisao skoro godinu dana. Onaj nesretni autobus, ako ga se sjećaš, uopće nije stigao do indijske granice. Nevolje su počele kad je jedne tople noći Izraelka na dulje vrijeme nestala s rasta-Francuzom. Njezin je mužjak, kad su se vratili, nasrnuo na napušenog zavodnika, kojemu je u pomoć pritekao dotad krajnje suzdržani Osama. Izraelca je to dodatno razbjesnilo pa je izvadio nož. U sljedećih minutu-dvije pokazalo se da jedino Korejac i ja nismo naoružani; premda ni za Korejca nisam bio siguran s obzirom na neprirodnu veličinu i oblik njegovog fotoaparata. Pa je tako Osama iz velike kožne torbe izvadio ručnu granatu te počeo u nju upirati kažiprstom druge ruke i nešto objašnjavati, istovremeno prijeteće i nevjerojatno staloženo. Zatim je Izraelka kriknula, izvadila lijevu sisu iz majice, izvukla smotani bič iz naprtnjače i demonstrirala vještinu munjevito zamahnuvši njime tako da se bič u djeliću sekunde izravnao, kraj mu je zahvatio limenku kompota udaljenu barem deset metara od nje, omotao se nekoliko puta poput anakonde, a onda se bič cijeli smotao i limenka se našla u njezinoj lijevoj ruci. Osama je bio impresioniran i nešto je izustio valjda računajući na zajedničku semitsku bazu, no istanbulskom šverceru, kojega su svađa i fijukanje biča prenuli iz blaženog sna, prekipjelo je pa je ispod nekakve deke izvukao sačmaricu, zaurlao tako da su mu se vratne žile utrostručile i dao naslutiti da će sve upletene u prijepor bez razmišljanja postrijeljati. To je dovelo do kratkotrajnog primirja. Sutradan sabajle, dok je Osama klanjao namaz, Korejac je odmah iza njega snimao izlazak sunca, htijući u kadar uhvatiti i Osamu. Dok mu se primicao nagazio je limenku od jučer, spotaknuo se, ramenom udario Osamu u debelo meso, uslijed čega je ovaj zario čelo u pijesak. Korejac je zacvilio jer mu je u padu pao fotoaparat i razbio se, i u tom cviljenju nije ni registrirao kako jezivo uvrijeđeni Osama, od svih radnji prekinut baš u molitvi, nasrće na njega. Znao sam da je uvreda takva da bi blentavi Korejac lako mogao nastradati i morao sam reagirati. Afganistanca je trebalo nekako onesposobiti, jer mu je granata od jučer i sada bila nadohvat, a Izraelka je još spavala nakon seksa pomirenja sa svojim dečkom, kojemu se, mislim seksu, neuspješno pokušao priključiti i drugi Turčin, a spavao je i napušeni Francuz. Elem, dohvatio sam staklenu bočicu iranske Zam Zam cole, koja je gotovo sasvim jednaka kao i boca Coca Cole, polomio je o kamen i zviznuo gnjevnog Osamu najprije po desnoj pa po lijevoj podlaktici. To se nije svidjelo seksualno frustriranom Turčinu, koji je uzeo sačmaricu od istanbulskog švercera i neodređeno nanišanio prema našoj skupini… Da ne duljim, u nedođiji nadomak Multana bilanca je bila sljedeća: frustrirani Turčin stradao je od vlastite puške, Osama je krvavih ruku odjurio u smjeru Afganistana, Francuza je ubila granata kojom se napušen poigrao a od nje je stradao i kamion na koji je u tom trenutku bio naslonjen. Mene je po čelu dohvatilo krvavo stopalo s nanogvicom. Korejac se, užasnut svime time, otrovao nekim praškom koji je nosio u kućištu fotoaparata i nije mu bilo spasa, istanbulski švercer opsovao je sve i sa svojim zavežljajem krenuo potražiti sreću u prvom selu, a Izraelci su, proklevši Tursku, Iran i islam pokazali svima preživjelima srednji prst i krenuli na svoj romantičan put po Rađastanu. Ja sam zdvojne Turke koji su naricali kraj razvaljene haube kamiona pitao u kojem se smjeru nalazi Lahore, jer sam o Lahoreu puno slušao i želio sam doći tamo i pobjeći od kaosa u koji sam upao i zaboraviti ga. Oni su mi rekli da nastavim istom cestom, začuđeno se zgledavajući i vrteći kažiprstima pritisnutim o sljepoočnice, kao da nisam znao da do prvog naselja ima o-ho-ho, a kamoli do Lahorea. Pa sam krenuo, opremljen bocom vode sumnjive čistoće, dvama-trima već odavno žilavim čapatijima i nadom da će se na toj razjebanoj cesti napokon pojaviti neko vozilo i odvesti me do prve civilizacije.

U Lahoreu sam proveo ljeto i dobar dio jeseni. Nakon puno lutanja i gladovanja, izgubljenih dana i očajnih noći, završio sam kod jedne predivne obitelji koja se bavi uvozom mikrovalnih pećnica, a u slobodno vrijeme svi zajedno sviraju sufijsku qawwali glazbu. Ponudio sam se kao sluga, primili su me, dali mi sobu. Već su imali jednoga slugu po imenu Wajahat, koji je bio već jako star, onemoćao i senilan, ali su ga još držali kod sebe jer nije imao kamo a i djeca su ga voljela. Pokazalo se da Wajahat, iz razumljivih motiva, više fingira pred njima nego što je stvarno senilan, pa mi je tako puno pomogao u savladavanju urdskog, citirao mi je stare pjesnike i otkrivao finese pakistanske kuhinje kojoj, vjeruj mi, teško da ima premca, pogotovo ako nisi vegetarijanac kao ekipa među kojom se sada nalazim. Na kućnim koncertima, ovo će ti sada biti zanimljivo, s vremenom sam počeo upoznavati neke sufijske učitelje, koji me za razliku od drugih gostiju u kući nisu prezirno gledali zato što sam sluga. Zbog jednog od tih učitelja, kao i zbog onog usudnog prsta koji me svejednako gura u leđa, napustio sam prašnjavi, elegantni i ponosni Lahore i svoje muzikalne domaćine, i otišao preko granice, u Kašmir, u taj barutom zatrovani raj. Da opet skratim, usprkos svemu što sam od svih tih jurodivih tražitelja naučio, usprkos eksplozivnim otvaranjima srčane čakre i neizmjernom poštovanju koje sam razvio prema tom unutarnjem i univerzalnom učenju, s vremenom mi je svanulo da taj sufijski put nije moj, kao što je izgleda postao tvoj, ma koliko se ti ne htio tako odrediti. U Kašmiru, naravno, eksplozivna nisu bila samo otvaranja čakri; mrka lica naoružanih bradonja miješala su se s vedrim, zanesenim licima nenaoružanih bradonja, onaj gurajući prst radio je svoje, u najgore, zimsko doba godine lunjao sam podnožjem Himalaja, noćio po malim ašramima koji su smrdjeli po dimu i istrunulim životinjama, smrzavao se sa sadhuima, barem onima koji nisu toliko uznapredovali da toplinom vlastitog tijela otapaju snijeg oko sebe, uz škrte vatrice na ulazima u spilje, a svi sadhui spremali su se ovamo, na veliki događaj, i ja sam pošao s njima, izgubljen među pepelom namazanim asketima, smiješan, šepav, bijel, posvuda natekao od iskušenja zime, zime u kojoj sam se smijao sebi koji sam se grozio zagrebačke zime, no svi su shvatili da odlazim u Allahabad potražiti duhovnog učitelja, pa sam čak i ja počeo vjerovati u to njihovo vjerovanje.

Govore da se na ovaj neveliki prostor, gdje se sastaju Ganga i Jamuna, vidljive rijeke, i Sarasvati, nevidljiva rijeka, slilo više od sedamdeset milijuna ljudi, i premda Indijcima nije vjerovati kad su brojke u pitanju mislim da ovaj put nisu pogriješili i da imaju pravo barem kad kažu da je ovo vjerojatno najveće okupljanje u povijesti čovječanstva. Sajam gurua, jogija, fakira, iscjelitelja, vračeva, ekshibicionista, virtuoznih foliranata, prodavača magle i mećave, proroka i proročica, mađioničara, plesača s mačevima, živih mrtvaca i mrtvih živaca… Druže moj otočki, slavom Atlasa ovjenčani, kako da ti predočim ovaj cirkus, ovaj raspašoj, ovu veličanstvenu gungulu, neprispodobivu sakralnu ludnicu? Povorke što kroz sivonarančastu jutarnju maglu prelaze pontonske mostove preko Jamune… Šumu šatora koja tvori čitav novi grad, neizmjerno veći od samog Allahabada, noću obasjan milijunima neonskih štapova, gdje ni u tim noćima punim magle od incensa vreva ne zamire, dapače se nekako intenzivira, gdje svi ti milijuni spavaju, jedu, seru, pišaju, puše, kupaju se, pjevaju, mole se, plaču, umiru i nestaju, gdje ja, šepava sablast sred svega toga, nijemo zurim u defilee tisuća muškaraca odjevenih samo u pepeo, crvenih očiju upalih u duplje, s dredloksima do guzice, s čeličnim Šivinim trozupcima, golih bradonja na bijelim konjima i slonovima, napušenih stjegonoša, kipova božanstava i gurua pričvršćenih za drvena kolica i traktore. Ima tu jedan jogi proslavljen time što već dvadeset godina, budan i u snu, drži desnu ruku visoko u zraku; ili pretili prorok čije ljupke štićenice u ljubičastim sarijima prodaju boce njegove mokraće koja blagoslovljenim pilcima otvara vrata kozmičke svijesti. Duže nego kod ostalih zadržao sam se kod duhovnog učitelja čije se učenje zasniva na ontološko-etimološkoj vezi ega i jajeta (egg). Kad pobijedimo svoj ego, možemo natjerati jaje da stoji, i to ne vulgarnom Kolumbovom metodom. Jaje-guru to i demonstrira sjedeći na prostirci pred kojom je niska klupa sklepana od haube starog forda. Površina je, dakle, nadasve glatka i klizava, a jaje-guru na nju stavi jaje, zagleda se u nj, usredotočeno zaškilji pa ga ispusti iz prstiju, i eto ti ga, jaje ostane stajati na limu. Navodno je za duhovni napredak izuzetno blagotvorno prići guruu, pustiti da ti razbije jaje na tjemenu, to jest na sedmoj čakri, i onda ti ga onako sirovog i punog lupina saspe u grlo, to jest u petu čakru. Svoj štand, vjerovao ili ne, ima i Pilot Baba – ne pilot babo iz pjesme Ramba Amadeusa, nego himalajski meštar s crvenom beretkom koja mu je ostala od karijere vojnog avijatičara. On je prije nekoliko dana neku Japanku, svoju učenicu, živu zakopao pa je tri dana potom otkopao, pred svima nama u svom šatoru, i dalje živu i veselu. No nitko nije veseo kao Devraha Hans Baba, koji s visokog podesta na pitanja vjernika odgovara dječjim pjesmicama i blebetanjem, neprestano se smijuljeći i kreveljeći, a njegov tumač prevodi to gugutanje u uzvišeni upanišadski rječnik i primjenjuje ga na nevolje što ih pitaoci skrušeno izlažu podno Babinih stopala…

Piši mi na dolje naznačenu adresu, ali uskoro, jer nisam siguran hoću li se još dugo zadržati ovdje. Pozdravi sve svoje, kao i don Gabrijela. (Njega bih baš rado vidio ovdje, ha!) I ustraj, s tobom sam i kad se ne viješ u svjetlosti i smirenoumlju, palim za te žižak koji polažem u košaricu od lišća i puštam da plovi Gangom prema jugoistoku, prema Bengalskom zaljevu…

Om shanti,

M.