Dezerter | Dinko Telećan

XXVI

Jer bez tebe nema mene, ali bez tebe nema ni Njega za mene; jer tek preko tebe mogu saobraćati Ja i On; kad nema tebe, između mene i Njega je bezdan, toliko prostran da Ja ne može ni nazreti ni naslutiti što i tko jest On. Ako pak nema Njega, onda je, naravno, sve dozvoljeno, ali onda smo ujedno Ti i Ja bića koja padaju i u tom padu se beznadno grle dok ne nestanu, zauvijek, kao u svakom životu i svakom romanu koji je bez Njega nužno tragikomedija, u različitim omjerima tragičnog i komičnog, već prema sklonosti autora i sudionika.

Bez tebe… Bilo je lijepo s njom hodati prema sladoledaru, s iluzijom da on nju onamo vodi, kao da ona napamet ne poznaje sve te uličice i prolaze, no ona je pristala na tu tlapnju i to je oduzimalo usiljenost čavrljanju, pristala je i pretvarati se da nema tih pogleda, očiju koje su mračnim iskrama korile takav nepoćudan par, očiju koje su osim toga, činilo se Borisu, korile i nešto drugo, barem su znale nešto drugo a on nije znao kako to saznati. Išli su polako, on bi bio volio da je bilo još polaganije, da hod po – ipak – zadanoj putanji potraje dulje, možda skroz do večere na kojoj će ona možda biti peharnica, i ona mu je jednako polako govorila o kućama i radnjama kraj kojih su prolazili, ali nikad ne bi zastala, samo usporila, a Boris je pokušao navesti razgovor na nju, na neko od onih deset tisuća pitanja, na njezinu prošlost, želje, nade, strahove, omiljene i omražene mirise, jela, doba dana i tjedna i godine, vrste drva i dragoga kamenja i ljudi, na to kako je imati takav glas, na ono što joj nikako ne bi smio učiniti ili izgovoriti, i kad se već naumio osmjeliti stigli su do tezge sa sladoledima i tu su jedini put stali. Vanilija, datulja, lješnjak, prevodila je, dva od pistacija, molim, ne, ne može na francuskome, opet je prevela i evo ih, dvije zelene kugle za Asmu i Borisa, oblizivali su ih nespretno se smješkajući premda su se onakvi pogledi ponavljali i umnožavali, umnožavali se pod niskim nebom od bambusa, i poslije je trebalo naći načina da se neprimjetno obrišu ljepljivi prsti a to je teško kad si sav u bijelom, i nije samo za to trebalo naći načina, a nalaženje načina nekima je tu bilo rak-rana, a kad imaš rak-ranu lako se dogodi da drugome takneš ili otvoriš rak-ranu, i tako je Boris prstima jedva obrisanim o rubove tezgi i stijenke ionako ne baš prečistih predmeta, usred nekog zaobilaznog pitanja koje bi možda nakon zaobilaženja ušlo na glavni ulaz kao što se ulazi u šejhovu kuću, takvim dakle prstima, u tom polaganom hodu, sasvim blago primio Asmu za podlakticu, spontano, rekao bi kasnije, ali što je doista spontano, pitao se još malo kasnije, glupa riječ koja opravdava sve i ništa, primio ju je i tada su ga oči boje mahagonija pogledale iz bezdana u kojemu se boje još nisu razlučile i lijepa usta su se otvorila i bez mucanja rekla samo:

– Nemoj. Povreda.

O povredi je sutradan govorio dobri Abdul, prekinuvši metenje u dvorištu sa šedrvanom.

Besjedio je o tome kako je Asma došla u kuću. Govorio je o onome što je znala ulica i što mu je bio voljan povjeriti sam šejh. Ponešto je možda i dodao, iz puke želje da u priči bude manje pukotina i da pripovijedanje glatkije teče. Neke praznine u hodu je popunjavao i Boris. Djevojčica je odrasla u nadaleko poštovanoj obitelji u Tangieru. Njezin nadaleko poštovani otac, u očima poštovatelja strog ali pravedan, toliko je revno pazio na čast žene i kćeri jedinice te je njih dvije bilo sasvim nemoguće sresti u javnosti. Obiteljski krug bio je nešto drugo, i tu je revni otac bio nešto opušteniji spram ženske časti, osobito kćerine. Netom pošto joj je tijelo sazrelo, počelo je. U velikoj kući s puno soba vriskove je bilo teško čuti s kraja na kraj nje, te kuće, pogotovo ako se to baš i nije htjelo. Lijepoj djevojčici lijepoga glasa nekako je u to doba glas počeo zapinjati. Tim se glasom, sasma stišanim, jedne večeri osmjelila povjeriti majci, uvijajući i okolišajući, skanjujući se i pred vlastitim mucavim riječima snebivajući. Snebila se još i više kad je majka ustala, odvalila joj šamar i urliknula da je drolja koja zavodi vlastitoga časnog oca. Za uho ju je dovukla pred patera familiasa, koji ju je svečano prognao iz kuće, dok je majka plakala, ne zbog kćerina progonstva nego zbog teško izbrisive ljage na teško stečenom ugledu. Brat je pak plakao zbog nje, ali se nije usudio ništa reći, a kamoli učiniti. Asma je pokušavala naći sklonište u kućama prijatelja i rodbine, no prijatelji su već bili bivši a rodbina nije htjela tu sramotu u svoju kuću. Prve noći pomišljala je na to da si zauvijek skrati muke te tako spere ljagu i poništi sramotu, nakon toga na to više nije pomišljala. Preživjeti. Spavala je na otvorenom, daleko od svih. Ne bijaše znala da su noći toliko hladne, ne znaš to ako ih oduvijek provodiš u zaštićenoj kocki. Nije joj padalo na um prositi, to žene ne rade. Hrana su joj bili otpaci s bazara, kojih nije bilo svakoga dana. Lutala je, danju i noću. Tada je upoznala nove prijateljice, koje su preživljavale na svoj način. Dugo im je trebalo da je privole, no uspjele su. Neke među njima bile su doista pažljive i pomagale su joj riječju i djelom, druge su pak siktale na nju misleći da je bjegunica iz aristokratske kuće koju je na ulicu nagnala dokona obijest. Onaj koji je platio prvi dobio je više nego što se nadao: djevičanstvo mucave djevojke lijepoga glasa. Poštovani otac, naime, nije se odvažio preskočiti i tu prepreku te je od kćeri tražio druge vrste zadovoljstva. Već je sa sljedećim bilo lakše, a prvu lagodu osjetila je kad joj je došao prvi stidljiv momak koji je želio izgubiti ono što je ona izgubila mjesec dana prije. Željela je i da ostane još malo, ali njemu se odjednom na licu pojavila važnost, platio je i bez riječi otišao. To je boljelo. Tada je čvrsto odlučila da sasiječe svaki sličan osjećaj u korijenu, da ih ne gleda u oči, baš nikad, ni trena, i da ne misli što će biti. Tko zna kojemu po redu je, ni sama nije znala zašto, da li zbog mekanog, pažljivog, gotovo brižnog dodira lijepih muških prstiju, da li zato da nekako izbaci iz sebe sve to što nikako drukčije nije moglo izaći, da li stoga da sve to na trenutak bude lakše, što bilo da bilo, uglavnom pjevala je, i mladić joj je tada rekao lijepe riječi, riječi nade i obećanja, govorio joj o kući u Fezu u kojoj će živjeti kao muž i žena, o tome kako će je izbaviti iz ovako nedostojnog položaja i u stihovima opisivati svoje divljenje i ponos dok ona bude pjevala, pjevala koliko je grlo bude nosilo, i kako će sve ptice pjevice u Fezu umuknuti kad je čuju, govorio joj je to u jednoj od prljavih kurvinskih sobica u betonskoj kocki na rubu, izvan ruba grada, dok je krvavo sunce izdisalo i splašnjavalo, krvavo sunce koje je vani bilo isto ono što su unutra bile njezine usne i glas, tračak nečega, i on joj je tako govorio, i ona je vjerovala, morala je vjerovati, baš zbog toga tračka, i kimala je kad joj je rekao da dođe, da dođe za tjedan dana kad joj on pripremi cvjetni ležaj, cvjetni ležaj, to joj se svidjelo, nakon ovoga blata i skorene sperme ona će ležati u cvijeću, skoro ga je upitala koje će to sve cvijeće biti ali se ugrizla za lijepu usnu i popravila zgužvanu prostirku, kakav li je Fez, sigurno ljepši od Tangiera, za tjedan dana, dakle, još samo sedam dana u mišjesivoj kocki, dočekat će je na autobusnom kolodvoru. U autobusu je pjevala čitavo vrijeme, u sebi, naravno, kad je sišla na kolodvoru koji je bio prljaviji nego što je zamišljala i dalje je pjevala, sada već i naglas, pa što ako je gledaju kao ludu, bolje kao ludu nego kao kurvu, ovdje nitko ništa ne zna, ali njega nema i nema, možda je krivo zapamtila vrijeme, možda se njemu nešto dogodilo. Dala se u potragu, hodala je i postavljala pitanja koja su je dovela do odgovora na pragu kuće na kojemu je stajala starica iza koje je stajao on i samo odmahnuo kao da tjera muhu, ružan san, odmahnuo je i nestao u unutrašnjosti kuće a ona je stajala još nekoliko trenutaka pred tim ružnim pogledom pa stala koračati unatrag, sudarila se s nosačem koji se izvikao na nju, izvikao se umjesto starice, umjesto Gospoda koji ju je na nosačeva usta korio zbog lakovjernosti, ne vjeruj nikome osim meni i mojim glasnicima, tako ti i treba. A nije trebalo dugo da u rezignaciji ponovo potraži prijateljice, ili da one pronađu nju, i da krene u isti zanat, ali ne u medini, ne, to ne, u Fezu koji se toliko diči svojom svetošću to neće ići, već ondje daleko, u novom gradu, po restoranima i hotelima, točno se zna na kojim katovima. Mucava ljepotica bila je tražena roba. Muškarci, znojni, zadihani, dlakavi, debeli, koščati, raspamećeni, raspolućeni, žudni da se načas u njoj izgube i isprazne. Rezignaciji unatoč, misao o odustajanju bila je sve češća, i kad bi se ta misao javila odlazila je do zelenog srca medine, do velike džamije u kojoj počiva sveti Idriz, o, daj da i ja počinem, Idrize sveti, neće mi se ovo više, radije daj da budem gladna, bit ću, kao što braća kršćani kažu, poput poljskog ljiljana, gladovati radosno pred licem Allahovim i, ako Mu je po volji, pjevati Mu ostane li mi glasa. Prošla su jednom tako tri dana u gladovanju i nakon ta tri dana, nedaleko od grobnice Idrizove, čučeći u prašini, ruku skupljenih u krilu, leđa oslonjenih na zid između dva dućana sa začinima, pustila je glas, isprva posve nečujan u gunguli i graji, a onda je sklopila oči, sve zaboravila i pustila ga do kraja, buknulo je iz nje kroz suze koje su bile žaloradosnice, raširila je ruke i otvorila dlanove prema nebu kao u molitvi, i pjevala je, glasno, Asmin potpuri, sve je naviralo samo od sebe, iz sve tamnijih slojeva sjećanja, sve do bakinih uspavanki i prvih kaseta koje je čula. Okupilo se prilično mnoštvo a ona ga je bila nesvjesna, svejednako zatvorenih očiju, zanesena, sve dok joj ruku nije dotaknula druga ruka, hrapava. Tada je najzad otvorila oči, koje je zapljusnula stvarnost ulice premrežene kvadratnim sjenama, prašine, radoznalih, zadivljenih i zgroženih lica u drugom planu, a u prvom planu, u razini njezinih očiju bile su izbuljene oči na isprva neugodnom starom licu, samo isprva jer Asma nikad nije srela samilosniji pogled, pogled kakav je u sjećanju još možda pripisivala jedino baki, onoj koja je pjevala uspavanke. Nitko se u gomili koja se razmicala nije usudio negodovati dok ju je Rafiq pod ruku vodio kući, kući koja će joj toga dana postati dom, u sobu koja je davno pripadala šejhovoj kćeri, stradaloj kao i njezina majka u hrpi rascvalog lima koji je preostao od Rafiqova automobila, iz doba dok je Rafiq još bio samo mali trgovac koji se sretno brinuo o sretnoj maloj obitelji i posjećivao stare sufijske učitelje kad bi se našlo vremena. Nedugo potom s ulice je doveo i Tariqa, slinavu ludu koje su se svi klonili, a počeli su dolaziti, ničim i ni od koga izravno pozvani, mnogi koji su čuli da se u toj kući mogu čuti i doživjeti posljednji tragovi Unutarnjeg Učenja.

Asmu, fantAsmu, Asmaragd, više nije čuo pjevati samo o deliričnim večerima četvrtkom. U suton je dolazila, leptirasta, u unutrašnje dvorište, halucinaciju mozaika i geometriju spokoja u isti mah, već prema tome kakav si u nj dolazio, kakva si u nj dolazila, kakvi smo u nj dolazili; sretali su se na posljednjim tragovima svjetla, blaženo nesigurni u stvarnost, a kamoli postojanost šedrvana, kvadratića, rombova, čajnika, klokotave vode, svojih prstiju, vrana koje su prelijetale kvadrat neba, jer „sufi vidi svoje postojanje kao čestice prašine vidljive na zraci sunčeve svjetlosti: niti je stvarno niti nestvarno“, na pragu slobode dakle, dok se modro, smaragdnozeleno, zagasitocrveno i okerno približavaju jedno drugome pa postaju nijanse iste tamnozlatne boje. Pjevala je i poslije mu prevodila što pjeva i govorila i lice joj je neprimjetno tamnjelo u tim sumracima kojima je nespretno htjela zastrijeti svoje osmijehe dok bi on govorio samo da govori, da sve kaže, makar na tom nepotpuno naučenom jeziku na kojemu nikad ne znaš kako se kaže žrvanj, zanoktica, mijaukanje i pupoljak, no svejedno puštajući sjećanja iz ruzinave krletke, da ih napokon podijeli, da prevede sebe sama na još nerođeni jezik. I suzbijao je želju da kraj zdenca uvijek budu samo njih dvoje, jer to je želja nafsa, želja da bude ne jedno, nego jedan ja, napuhan do u lošu beskonačnost, riječi, riječi u koncertu s vodom, suzbijao je tu želju i kad bi u dvorište doskakutao Tariq i bacio se ničice na kvadratiće i rombove i kad bi ih u prolazu pozdravio dobri Abdul i naročito kad bi ih pozdravio šejh i nepronična lica govorio s Asmom na arapskome. I kako li se dogodilo da su usprkos svemu suzbijanom i bezglasno obećanom za jednog od tih sumraka, između psa i vuka ili prije između vuka i psa, ispod nevidljive sove, krenuli jedno prema drugom, drugo prema jednom, da su proradili magneti u jagodicama prstiju, kako li se dogodilo to sasvim obično čudo te više nikakvi obziri i ograde i ožiljci nisu mogli spriječiti da se prsti isprepletu, da sinhronizirano kleknu pa ustanu pa krenu preko dvorišta, bosi po mlakom kamenu, smaknu zavjesu, ubrzaju dvorištem, popnu se uz dva niza stuba, još malo ubrzaju hodnikom, da ona otvori vrata, da se u sobi začuju bubnjevi koji nisu bili vani nego su tutnjali ispod kože, jedne i druge, u sljepoočicama, gromoglasno, da stanu nasred sobe u nemogućem lebdećem spletu kao da poziraju Augusteu Rodinu, da iz glava prvi put ispare sve misli dok su se naizmjence ispreplitali i zagledavali se jedno drugom u oči iz najveće blizine koja uopće dopušta da se druge oči vide, pa da onda perolako slete na uzak ležaj i drhteći uzmu skidati komade odjeće onome drugom, da Borisu te goleme bijele gaće, nalik onima koje je viđao na Naninom konopcu za rublje pod otočkim suncem, ne budu baš nimalo smiješne, da se gole kože, bijela s točkicama uz tamnu bez točkica, stisnu do slatkog bola, da se od bezdanog straha izbave smijehom, smijehom koji je odgodio spajanje, obustavio žurbu, pseta pretvorio u ptice koje će domalo opet biti zadihane zvijeri, da se pregledavaju nosovima, rukama, očima, usnama, jezikom prije nego što u stapanju postane nemoguće razlikovati sve te dijelove, sve te riječi, riječi u koncertu s vodom koja se još čula odozdo i onda odjednom kao da je u nju nešto pljusnulo, kao da je sâmo sunce palo u vodu i čulo se samo ššš, i sunce se ugasilo i lijepa ih je tama puna slatkih isparenja prekrila, o kako?

Kako bilo, sljedećega jutra probudio se u „svome“ krevetu, uz Tariqa i neku dvojicu namjernika koji su valjda stigli kasno prethodnoga dana i usklađeno hrkali. Otvarao je i zatvarao oči, slagao slike u glavi i postavljao ih u redoslijed da razluči san od jave, da se uvjeri kako je ovo sada java, ovo netom prije san, a ono prije toga, ono ključno, opet java. Jest, dakle. Sreća. Lagana, lebdeća, iako s jednom malom sjenom, mrljom. Kristalizirao se osjećaj koji mu je donekle bio poznat iz ona famozna četiri dana ničim izazvanog blaženstva. Donekle, jasno, jer je ovo sada bilo itekako izazvano. I bilo je neizmjerno jače. A osim toga, tu je bila ta sjena: strepnja. Jer zanosu unatoč, znao je da će sve srušiti ako je to samo njegov zanos. Samo njegov spas. Ne, u stvari, neće se ni srušiti jer se nema što srušiti, jer to onda ništa nije ni bilo, i gore je od ničeg, i manje je od sna. O, ne. Zaustavite se, misli. Da iza kapaka još malo uživam u tom kaleidoskopu sastavljenom od fragmenata sinoćnjih prizora. Da sve prođem još jednom, svega se sjetim, svakog uzdaha, pokreta, reakcije, riječi, otpora. Dobro. Dosta. Moram smjesta do nje.

Nije se kajala. Nije nijekala. Rana nije bila dotaknuta, dapače; možda je malko i zacijelila. Tako je rekla. I mi ćemo je dalje zacjeljivati dok je sasvim ne nestane, i moje i tvoje rane. Šejh nije rekao ništa, ničim nije pokazao da išta zna, to jest gotovo ničim, jer jedan pogled u dućanu, posve kratak, kad je podigao oči s mjesečevog kamena, Boris je već umio pročitati. Umio je pročitati to čitanje, to proziranje. Ali ne i sud koji je išao uz to, odobravanje ili osudu ili nešto treće. A opet, nije mario. Ili jest, samo na mahove. Odobrio ili ne, to čudo, obično čudo, dogodilo se. Kapa dolje, majstore, ali ti si sada u drugom planu. Ti to možda i ne razumiješ. Svejedno. Samo da stigne sumrak, da požurim do šedrvana. Zašto se ovdje nigdje ne može kupiti cvijeće? Gdje tu uopće raste cvijeće? Odakle sve one latice koje stavljaju u zdence?

Čekala ga je, kraj vode. Šadirwan, pisalo je negdje, na perzijskome znači „veselo teče“. I doista, nikad nije veselije tekla. Radosna zbog nas. To lice. Ta sramežljivost zastrta ponosom koji se smjerno spušta do jednostavne sreće. Kakva je i njegova. Jedna sreća, dakle, a ne dvije. Zanos nije samo njegov. Čudo. Uslijedio je razgovor lišen krupnih riječi, u kojemu je „čaša“ značilo „želim s tobom voditi ljubav od jutra do mraka, ne znajući za glad i žeđ“, „ćilim“ pak „ne samo mi, ni svijet više nikad neće biti isti“, a „sandala“ – „danas sam naučila letjeti“.

Rafiq kao da je znao da se u to predvečerje ne treba pojavljivati u dvorištu. Ovo „kao da“ bilo je, naravno, samo u Borisovoj glavi.

Ali onda:

– Ali, Baurisse, Beau Risse, ima n-n-nešto važno.

– Što, osim nas?

– Znam da je kod tebe dr-dr-drukčije, i ja ne kažem da je ovdje bolje ili lošije. Mi ne možemo samo ovako. Ne ovdje. Ja se ne ž-ž-želim skrivati. A da se ne bismo skrivali, moramo posvetiti ovo što se dogodilo, ovo što se d-d-događa. Prije svega sam to dužna svome poočimu. A i ti, mislim.

– Dužni smo, znači? Zašto? Zašto ne bismo, samo nas dvoje, otišli na kraj svijeta, kao radosni izgnanici? I čime „ovo“ što se, kažeš, događa, može ikome nauditi ako je pravo, ma kako mi to „ovo“ obznanili ili ne obznanili, posvetili ili ne. Ta posvećeno je već, zar ne?

– Jednostavnije je nego što se čini, dragi. Ja sam muslimanka. Ne, stani, znam što ćeš reći… V-vo-voliš me bez obzira na to, i to ti nije presudno. Ali ja sam to što jesam, i rođenjem i izborom. I to mi je važnije od toga što se zovem Asma, što volim pjevati i ne volim g-g-grožđice. A muslimanska žena može uzeti jedino muža iste vjere kakva je i nj-nj-njezina. Ne pravi takvo lice, ne gledaj me kao zadrtu ludu…

Posramljen, poljubio ju je u vrat. Ona se blago izmakla.

– Vidiš, to je kao s mo-mojim ocem, s Rafiqom. Ti znaš da me je on spasio. Nikad n-n-nikome neću biti zahvalna kao njemu. Ali vjerujem da znaš i to da na kraju možemo spasiti jedino sami sebe. Drugi mogu samo po-po-pomoći. Meni je Rafiq pomogao, i premda je on našao mene i doveo me k sebi, naposljetku je bio moj izbor da ostanem. N-n-nisam ostala samo zbog toga što mi je kod njega bilo bolje nego igdje prije. S njime sam primila i islam, iako r-r-rođena u muslimanskoj obitelji. I to je bio izbor. S njime sam počela shvaćati riječi iz Knjige. Te su mi riječi d-d-dotad bile prazne, napamet naučene, ponekad besmislene, često i prijeteće. I to nije jedan od mojih ukrasa i ukusa, to sam ja. I t-t-takva ti se pružam.

Boris je podigao lice, pogledao je kroz zamagljene oči i čvrsto joj stisnuo ruku obojim dlanovima. Ali nakon neodlučene bitke između buljuka riječi koje su se nadmetale za izlazak na usta, najzad nije rekao ništa.

Ništa nije rekao ni šejhu sutradan, ni toga tjedna, ni idućeg. Ali ga je slušao pažljivije, jednako pažljivo kao na početku. I kao što nije smjelo biti dana bez Asme, a to je bilo lako priznati, niti dan bez Rafiqovih riječi, gesta, pogleda, uputa koje nisu bile upute nego više neko podržavanje ili pridržavanje sa strane, nije bio pravi dan, više nego zamagljeno trajanje kojemu vazda prijeti posrtanje. A protiv toga se u sebi borio, pjenio se i bjesnio, prezirao svoje divljenje, u boljim mu se trenucima smijao, rugao se sebi, u sebi tjerao šegu sa šejhovim nosom, njegovim mušicama i vinskim peharima. Pomišljao je kako se zaprepašćujuće nenadano obreo u ulozi koja mu je mrska, kao što mu je uopće mrska takva podjela uloga, učitelji i učenici, gurui i poklonici, prosvjetitelji i sljedbenici, kako se u tome našao, to je nešto za Mira, dalekog indologa, tko zna, ili za onog Nikicu iz ulice koji je isto završio u Zagrebu i sada pleše po ulicama u narančastoj halji, ali drugo je Nikica, njemu je samo trebala druga droga, ne, Miro jest za to, unatoč opisanim otporima, potraga za duhovnim učiteljem, da, samo tko zna nije li on i suviše samosvojan, ili pak: usuđuje li se… Sve u njemu, Borisu (ili u Miru, ili pogotovo u njemu?) do čega je držao opiralo se tim likovima s bijelim bradama (Rafiq barem nema bradu!) i pažljivo raščešljanim dugim kosama, tim likovima koji dubokim glasom sporo izriču pomno odvagane (a šuplje i apstraktne) riječi dok ih opčinjeni edipovci i edipovke slušaju na koljenima (utrnulima poput njihovih duhova), tako sretni što se pred njima našao netko tko će ih ekspresno dovesti u srce istine, čarobno putovanje, na njima je samo da slušaju i pružaju ruke i možda još pokoje usluge, oh, sve je to sitnica u zamjenu za smisao pružen na dlanu (velikom poput Atlasa), za rolete dignute na prozoru koji propušta božansku svjetlost (Svjetlost). Čuo je jednog takvog i u zadarskoj fakultetskoj dvorani. Krupni je bradonja u besprijekornoj halji sat vremena prosipao prijesne banalnosti i opća mjesta, sve slatko i ružičasto, na nekom nemogućem, drvenom engleskom, prekidajući govor besmislenim pauzama tokom kojih bi zabacivao glavu, gladio dugu bradu i poluzatvorenih očiju zadovoljno bacao poglede na publiku slijeva i zdesna. Poslije su njegove prve zadarske sljedbenice pohitale da se ničice bace pred njegovu uzvišenost i poljube guruova stopala, među njima i nekad najbolja Dinkina prijateljica koja je za takozvanog predavanja sjedila kraj Borisa i došapnula mu: „Znaš, on je velik. On je utjelovljenje Šive.“ Nedugo poslije grad je posjetio i mladi karizmatik, tješitelj masa na početku karijere, još pažljivije njegovane bradice i kosice, ali ništa manje prijesnih poruka drugoga konfesionalnog predznaka, i još je puno govornika Boris slušao tih godina u tome nesretnom gradu, uživo, na ulicama, pozornicama, pjacama, rivama i televiziji, i dizali su ruke i puk ih je slijedio i imali su svojih pet minuta ili svojih pet ili deset godina, i pružali su nesreći obećanje sreće, u slatkoružičastom ili, češće, u zapjenjeno huškačkom tonalitetu, i prestao ih je slušati, puštao je da te riječi padnu na zemlju i procure u smradnu crnu jamu, riječi časnika, častohlepnika i velečasnih. I evo sada toga čudnovatog starca kojemu dolaze radi njegovih riječi, dolaze k njemu kao u ašram i ondje spavaju i jedu, svi ti koji ga pobožno slušaju i prate, i evo Borisa među svima njima, Borisa koji se i dalje opire i ljut je i gleda ispod oka ali da, treba mu to, ta prisutnost, te riječi, ta budnost, ta igra, jako bi htio da mu ne treba i da to može prezreti ali ne može do kraja. A zašto bi i morao, na kraju krajeva, uložio je i ulaže dovoljno opreza i nepovjerenja, a ne događa se ništa loše, rasanjuje se, uspostavljaju se okomica i vodoravan, popuštaju brane u grudima, i kao vrhunac događa se ona, Ona koju je ružni starac spasio. I zar se na kraju ipak ne radi samo o spasu ako se i o čemu ozbiljnom radi, makar i igra bila posrijedi, o spašavanju pretrpane orahove ljuske koja brodi prema drugoj obali, o spasu gitaristove ruke od noža, neke biljke od berača i životinje od koljača, nekog odašiljača, neke sestre, sadašnjosti od prošlosti i budućnosti, otoka od mora, ljubavi od sebičnosti?

Jednoga podneva, napokon, šejh je progovorio vidjevši da Boris ne iščitava poglede i ne prepoznaje aluzije.

– Je li Asma dobra prema tebi?

Pras. Grom iz vedra neba. Dakle zna, jasno da zna, ali zašto baš ovakvo pitanje?

– Ne može biti bolja.

– A ti prema njoj?

– Dajem sve od sebe.

– Daješ li doista, Borise? Baš sve od sebe?

– Pa… Da, koliko god sam u stanju.

– Znaš li što te pitam? Znaš li što za nju, za vas ovdje, znači dati sve od sebe?

– Da, mislim da znam… Ali više osjećam.

– Osjećaš? Ah, ti dakle i dalje misliš da je ljubav lijep osjećaj iz kojega dalje sve izvire samo po sebi. Misliš, nakon svega, da je srce o kojemu sam ti govorio, qalb, sjedište čuvstava? Možda i griješim što nisam izričit s tobom, što želim da više gledaš a manje čitaš, jer si već toliko toga čitao a toliko malo saznao. Srce je središte, to si isto pročitao. Kad se to središte otvori i očisti, ti si u središtu svega. Gledaš Boga u oči. Jesi oči Božje kojima Svemilosni gleda sama sebe i sve od Njega stvoreno. Gledati i ljubiti i biti tada je isto. Nisu to više nikakva „osjećanja“. Ona ostaju gdje jesu, u nafsu, dobra ili loša. Nalaze se na ulazu u kuću ljubavi. Ili iznad i oko kuće, kao isparenja, mirisi cvijeća ili smeća, žudnje ili bolesti. A ti i Asma nalazite sebe i jedno drugo u dvorištu, zar ne, u središtu koje jest srce u kojemu jest živa voda, voda čiji vam žubor miluje uši i priječi vaše riječi da dođu do drugih ušiju, i čiji vas tok podsjeća na to da ćete i sami vrlo brzo isteći i da ničega trajnog na ovom svijetu nema. Nemoj, dakle, samo osjećati što sada za tebe znači dati sve od sebe, nego to i znaj – a siguran sam da ti je Asma to barem nagovijestila, što ti očito nije bilo dovoljno: tvoje je da prijeđeš na islam. Ne formalno. Bez ceremonije, svjedoka, potpisa, zakletvi. Vidiš i sam kako je to u ovoj kući. Napadaju nas zbog toga. I neka. Govore da se ne klanjamo, da se ne suzdržavamo od vina, da ne dijelimo muško od ženskog kao što se dolikuje, da ne postimo za ramazana, da. Sve se to čini na ulazu u kuću, i dobro je da se čini, i mora se činiti. Bez toga se ne može u dvorište. No jednom kad si se našao u dvorištu prestaje potreba za tim izvanjskim djelima. Ti si na ulazu, i valjat će ti to činiti, kao što ti valja uzeti abdest prije ulaza u džamiju. A dvorište ti je na dohvat, i ja sam tu da te otpratim i uputim do njega. A onda, kada ti je tvoje srce uistinu postalo središtem, možeš što te volja: biti s Asmom jedno tijelo, vino piti.

– Je li to zapovijed, to s… prelaskom? – upita Boris, kojega je počela obuzimati sitna, hladna drhtavica.

– Jest, ali ne moja – otpovrne hitro Rafiq.

– Ali ja bih svoju, našu kuću… Kuću ljubavi i slobode. Gdje bi bilo dobro – uzdrhta Boris još malo jače.

– „Ti bi“… Vidiš, zbog ovog „ti bi“ ta je ljubav sebičnost a sloboda samovolja. I kuća onda nije kuća nego brlog. Ali neću ti ja, starac, stajati na putu, pa makar mi bilo stoput žao što dijete izvučeno iz blata opet upada u drukčije blato. Prije će stati ona. A ja ti nudim put. Na tom putu je Asma. Ti i ona. Otvaranje neba. Izbor je na tebi – sve su šire bile ionako široke oči iznad kukastoga nosa.

– Izabirem nju.

Šejh zašuti, približi tešku nargilu koja mu je bila nadohvat, zapali komadić ugljena iznad spremnika za duhan na vrhu, uzme cjevčicu, stavi vrh među usne i stane pućkati, zagledan, izvan povijesti, u fragmente ulice koji su se vidjeli kroz ulaz u dućan: noge, životinjske i ljudske, kotače, djecu do vrata, pse, koze i mačke u cjelini. Pa reče:

– Evo kupca.

Idućih dana kao da ništa nije bilo izrečeno, nastavili su se sastanci uz vodu pa u sobici na katu. Boris nije htio ništa mijenjati, u nekoj čudnoj nadi ili vjeri da će sve to inzistiranje biti zaboravljeno ili stavljeno u stranu bude li se ta tema zaobilazila, odnosno bude li on dovoljno dugo otezao s odgovorom, nekako će se već rasplesti. Ovako je lijepo i dobro, svima je dobro, zar ne, ovo je čekao i ne znajući da je čekao, evo njih dvoje obasjanih na pragu spasa, vani, plivaju u toplome moru, djeca su, sriču abecedu postojanja, tu su krov i dvorište i kvadrat neba i suhe stvari pod krovom i sve se može – i zar opet neko zvono, glas koji u podne poziva da se izađe iz topline? Ne, nije to, jasno, ovo je drugačiji poziv i drugačiji glas, i ozbiljnost toga glasa nije besmislena krutost nego ozbiljnost koja poziva na dublje zaranjanje, na ono što, u stvari, gotovo nitko neće kada vidi ili čuje ili pročita kamo se sve može, u kakvu slobodu. Nije to poziv svećenika na obraćenje, zna on to, ne, stvar je u žrtvi, toliko je već shvatio, žrtvi koja je nužna nakon što smo odustali od Edena pa se sad hoćemo u njega vratiti, posaditi novo, nepropadljivo ali i neponovljivo stablo. A želi li on to, eto pitanja, želi li iskreno i bezostatno, do kraja, u središte zemlje, s njom, ovdje i sada i zauvijek, o, samo da prođe, da nas puste, Asma, evo ti mojih ruku i mojih nogu i mojih rana i sve moje sadašnjosti, sada nas više ne boli, zar ne, tu sam i ostajem tu i što još –

– Još samo tvoj skok, Beau Risse, i evo n-n-nas na drugoj obali.

Druga obala, kažeš, a mislimo li mi na isto kada to kažemo, ja uopće ne mogu misliti ni biti ako ne mislim da na isto mislimo, ti bezdanu, ti vino koje želim ispijati do besvijesti.

– Do svijesti, Baurisse, do svijesti, probudi se, svi već odlaze, zora će, evo posljednjeg vagona. Budi svoje srce, posveti ga, posveti vas, i onda budi poljski ljiljan – rekle su mesnate usne ocrtane na stropu sobe bez prozora ispunjene hrkanjem namjernika, i riječi su pekle i nisu dale spavati. Otvarao je oči i u mraku se jedino vidjela žbuka koja se nabirala i pretvarala u usne, ponekad u golem nos, pa sise koje su se nadimale i povlačile, i onda opet usta, smežurana pa napuhnuta, a sablasnije je bilo kad se nije čuo glas nego su se divovske usne samo polako micale u tami.

Nije zaspao sedam dana. Pregršt besplodnih nesanica. Osmoga dana, u dućanu s blistavim kamenčićima, sred kaleidoskopa šejh je pripalio šibicu, zasjala je žerava na vrhu sprave za dimljenje, ugasio je šibicu i pružio je riđokosom kalfi upalih očiju.

– Što ću sa šibicom?

Šejh prasne u smijeh. Kratko ga pogleda pa razmakne usku zavjesu ispod police u visini koljena na koju Boris nijednom nije obratio pažnju, za koju nije ni znao da postoji, i izvadi iz toga tamnog prostora bocu i dvije čaše, stavi ih na grubu dasku i natoči svakome dva debela prsta. Vino je bilo gusto, neprozirno i robusno. Rafiq je otpio tih nekoliko gutljaja, zadovoljno uzdahnuo i izdahnuo pa rekao Borisu, koji je zbunjeno držao šibicu kao nekog rijetkog kukca za kojega ne zna bi li ga vratio u prirodu ili ga odnio na proučavanje:

– Neka to bude kamen temeljac za hram utrnutih plamenova koji ćeš sagraditi. Izbor stila prepuštam tvojoj volji i mašti.

Opet grohot.

Što on to hoće, dvostruko realiziranu metaforu? I kakvi to plamenovi koje bi trebalo gasiti, osim na vrhu palidrvca? I to po nalogu (nalogu?) jedne žive hodajuće vatre, koja vatru propovijeda i pronosi? Ima li to veze s onim Tariqovim riječima na parkiralištu, o „vodi kojom će ugasiti vatru pakla i vatri kojom će spaliti blistavilo raja“? Ili s anegdotom koja mu je toga časa pala na pamet, a u kojoj egipatski fiziognomičar Zopir pred društvom na Sokratovu licu čita pohotu, bezumlje i raskalašenost, a Sokrat utišava zgrožene svjedoke izjavom kako Zopir ispravno čita, ali kako on te uistinu kod sebe postojeće osobine radom uma nadvladava?

– Kada hram bude gotov i plamenovi pogašeni, otvorit će se prostor za pravu vatru. Za ljubav i za Boga i za vino. A to troje je, kao što znaš, isto. Zbog tebe i zbog nje, iskreno se nadam da će Asma onda još htjeti ući u zdanje. Ja ću pomoći koliko budem mogao, već ćeš vidjeti kako. A sada bi trebao otići. Ne tjeram te; savjetujem ti. Ako ti baš moram navoditi razloge, evo ih: prvo, previše si se vezao za mene. Ja nisam od onih što sjede po uglovima dvorišta u džamijama i okupljaju oko sebe učenike razjapljenih usta kao muhe oko šećera. Tako je to u predaji koju beskrajno poštujem, i ja sam tako učio, od tih mudrih sijedih bradonja naslonjenih na stupove u bogomoljama, ali ja ne želim na taj način vezivati poletarce za sebe. Ovako to vidim: ptici daj zrnja i vode, izliječi joj nogu ili krilo, kaži joj par lijepih riječi, a kada se dovoljno okrijepi, neka poleti. Budi ptica.

„Budi ptica“. Stari je protuslovan. Prvo me hoće obavezati pa sada razvezati.

– Nema protuslovlja. I ništa „ja“ od tebe neću. Nego ono što bi ti u dubini srca od sebe htio od tebe traži žrtvu. Predanost. To se ne kosi sa slobodom i s letom. Naprotiv, u predanosti rastu krila. Žrtva te opernaćuje. Jasno, ne radi se o predanosti meni. To nikako ne želim, ponavljam ti, Bože oslobodi. To je ono o čemu ti sada misliš kao o razvezivanju. O razvezivanju se, međutim, cijelo vrijeme i radi.

Volim ga i mrzim. Veza, kopča, spona. Uže umočeno u otrov.

– Drugi je razlog, dakle, taj: odbio si se predati. Ti si zapravo već otišao odavde, zapravo pobjegao si, još jedanput. Znam, prestat ćeš bježati, i to vjerojatno onda kad se najviše bude činilo da si u bijegu. Tada ćeš sići u središte, ili popeti se do njega, kako budeš htio ili kako te dopadne. Spremi tu šibicu.

Asma više ništa slično nije rekla, svakako ne riječima. Tek su dvije kapi potekle iz mahagonija dok je nosio ono malo stvari iz sobe: bio je u tim očima kao mladić iz Feza lijepih prstiju i još ljepših obećanja. Ili nije? Neće mu reći, neće mu ništa reći. Gleda ga i pogledom mu kaže: sve sam ti rekla, znao si što ti je činiti, odlučio si drugačije, iako ćeš sada za svoj bijeg možda optužiti nekakav besmislen i neopravdan nalog odozgo, a ja neću da ideš, nikako neću, ali sad se neću raspasti, navikla sam ja na raspadanje i sastavljanje, samo što sa svakim novim sastavljanjem ostaje sve manje dijelova za sastaviti i opna je sve tanja (iako je, možda, koža sve deblja), toliko ti toga još nisam pokazala i rekla, neću da ideš, a kamo to ideš i što ćeš tamo, nisi mi ništa govorio o morima koja su te stvorila, o tome od čega si zapravo pobjegao, ali zašto i bi kad je to od čega si pobjegao u tebi, u tebi raste i buja i vene i opet buja, i pretvara se u smiješnu biljčicu kada sa mnom vodiš ljubav, kad me beznadno obujmljuješ svojim mršavim, dragim bijelim rukama, „valjda se to i tako može reći“, nado moja, pogledom mu kaže.

Dva nijema dana i probdjevene noći u Córdobi, na pomoćnom ležaju u sobi kod Vuka – pomoz Bog, skitnico, onako da odeš bez pozdrava – koji ga oživljava netom skladanom buleríjom, smijehom, paellom i vinom koje Boris odbija. Ne odbija, ipak, novac koji mu treba za povratak – pusti bre, vratićeš kad budeš imao, ako već moraš da ideš, pa dobro, kako ti kažeš, baš bi moglo lepo da nam bude ovde, moraš da obaviš stvari, u redu, nemoj odmah da se nerviraš, izeš tog tvoga hodžu ako te ovako nervoznim učinio, obavljaj ti svoje stvari.

Doći u Rimini bilo je, zapravo, gotovo usput. Tiberijev most baš je sličan Puente romanu u Córdobi, vidiš ti to, iako ovaj malecki ima samo pet lukova naspram kordopskih šesnaest. Loša pizza za predzadnje šolde u džepu. Gotovo usput bilo je brzim korakom prijeći tih petnaest kilometara do komune. Uz put stabla u cvatu, blago ispupčena polja, mlade masline, okopani vinogradi, sve je pitomo kao na kič-razglednici. Raspituje se, traži, gubi, nalazi zgradu na brežuljku, ukazuje se jezero na koje padaju sjene okolnih brda, opet se raspituje, srdačna djevojka vodi ga za ruku, ah, Dinka, volimo je jako, puno se smije i puno radi, ali čudno, nikad nije spomenula da ima brata. Ništa čudno, srdačna djevojko, i bolje da nije, eno je kod sireva, kod čega?, aha, sirevi.

Vidi ga iz daljine. Ukočila se. On prilazi, s vrućinom u kičmi koja se penje do zatiljka.

– Boro.

– Dinka.

Loš film. Ugašene oči. Otvorene, velike, jednako lijepe, na fotografiji sigurno izgledaju jednako kao uvijek, ali duboko unutra nešto je ugašeno, a to se ne može snimiti. Namjestila je izraz koji mu nije poznat. Sigurno ga je ovdje usvojila, njime se obranila.

– Ajd sidi – kaže ne skidajući te ugašene oči s njega, i sama sjedajući za klupu ispred ulaza u prostoriju iz koje dopire pomalo jedak vonj kozjeg sira. – Pa dobro… Odakle ti?

– Putovao sam… Nije važno. Idem u Anconu, na brod.

– Pa si doša malo usput, vidjeti sestru, oprati savjest?

Žarenje se kroz lubanju proširilo do usta i smjesta ih osušilo.

– Ako baš hoćeš tako… Ali sam u stvari došao po tebe.

– Molim?! – zaškiljila je nagnuvši se malko prema njemu. Nevjerica, iskra bijesa. Ali i iskrica stare Dinke, sunca svijeta koje isušuje kaljuže.

– Pa da, mislim, ovo nema smisla. Sigurno si se dosad skinula, zašto da te ovdje dalje…

– Ma šta ti znaš? Šta ti uopće znaš, jebemti?

U skoku ustane od stola, napravi nekoliko koraka tresući glavom pa se vrati ustremljena:

– Skinula se? Jesam, to jesam. A misliš da se ne bih navukla za tri dana, samo da me puste natrag među onaj, onaj… čopor hijena. Ti bi mene odveja, je li, heroju? A znaš li odakle bi me odveja i kamo? Meni ovo triba.

Opet sjedne.

– Dobro mi je. Dugo mi nije bilo dobro, sada mi je. Tu mi je moja Gemma, zlato moje, nedavno smo se izborile da budemo cimerice… Evo je tu, upoznat ćeš je. Vieni, Gemma!

Dozvala je mršavu, ptičastu djevojku u golubljesivome gornjem dijelu trenirke s kapuljačom i trapericama, posve kratke kose i lica koje je izdaleka izgledalo kao sušta strogost i mrzlina, ali se iz veće blizine i pri upoznavanju na njemu ukazala i neka gotovo topla obazrivost. Boris i Gemma izgovorili su svoja imena. Ona ga je pogledala kratko, kao da potiskuje radoznalost. Što zna? Potom je pogledala Dinku, nasmiješila se, sagnula, poljubila je u kosu, siva kapuljača lijepo se nadopunjavala s Dinkinim riđim uvojcima, i dok joj je nos bio u njezinoj riđoj kosi još je jednom pogledala Borisa, iskosa.

Idi, Borise, sve je govorilo. Nije kušao ni sir, kozji, nadaleko hvaljen.

* * *

Noćno preplovljavanje Jadrana. Vonj skaja, soli, znoja i ruzine, jednako u potpalublju, na palubi i u nadgrađu.

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, od jadranskog zapada do jadranskog istoka, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi: snene putnike, brkajliju koji vonja na vlahovac i traži karte na pregled, i ima iste očeve oči.

Vidi roba kojega od slobode dijeli razmak koliki je između dviju strelica, koji teško pada u težak san sred teških mirisa, san u kojemu se ukaza Džibril, a bi mu objavljeno: „Doista ćeš dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholim postati.“ I još: „Onaj koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj tko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi.“

Gospodar njegov njega radi pokreće lađe po moru da bi tražio Njegove blagodati, jer je On prema njemu milostiv. Jer kad ga na moru nevolja i san težak zadesi, tada nema onih kojima se inače klanja, postoji samo On.

Sa zapada stiže on, a s ciklonom sa zapada dolazi i jugo, i sneni putnici i posada, jednako u potpalublju, na palubi i u nadgrađu, uzdišu kad se val propne i izdišu kada se spusti.

I prije nego što je podigao desnu nogu da položi stopalo na prečku od rubina, i na onu sljedeću, od smaragda, i na treću od bisera, i na sve iduće od dragoga kamenja, Boris, rob, Robis, izlije iz utrobe u noćno more, preko mokre palube, sve otrove svoje koji su prijetili da ga u sebe pretvore i da sobom neumitno okuže svakoga i sve čega se nadalje bude dotaknuo.

Prešao je pustinju koja se noću ledi i rano se budi. Njome tumarahu smradne spodobe vatrenih očiju, a na izlazu iz nje vidje bića pola od vatre, pola od snijega. I nailazio je na meleke, džinove, gobline i gremline, nimfe, satire, sirene i grifone, i uviđao je, čim bi ih ugledao, da su svi oni tek njegova utjelovljena misao, da i njih izbacuje iz sebe, oslobađa ih i s olakšanjem vraća u ništavilo.

I potom je vidio sva, baš sva lica iz svoga života, ona ovlaš pogledom okrznuta i ona čije su mu crte bile utisnute u moždanu koru, sva lica osim Asminog.

I razgrnuo je sedamdeset tisuća velova, iza kojih je zasjalo tako zastrašno da se raspao u sedamdeset tisuća svjetlosnih čestica koje su obišle sedamdeset tisuća puta oko planeta i vratile se da se iznova sastave u taj isti, strahoviti slučaj, taj krhki složaj kojega više nikada neće biti i koji više nikad neće misliti i strahovati i cjelivati i cjelivan biti i koji se odaziva na ime Boris Potjehović.

I zar je on sada siguran da ga On po drugi put neće na more izvesti, i buru na nj poslati i potopiti ga, i žandara i razbojnika na nj navesti, zbog toga što je bio nezahvalan i zbog toga što je svoj strah umatao u druga imena?

Nije, nikako nije siguran, čak ni u sedam ujutro dok, s gnjusnim ostacima kiseline u usnoj šupljini, ali krušno čist u ispreturanoj i strahovito obasjanoj nutrini, izlazi iz arke i stupa na poznate, već mlake kamene ploče po kojima hodaju ranjeni ljudi u ranjenom gradu. Ući će u srce grada kroz slavoluk u debelom kamenu pored kojega će četiri godine poslije osvanuti orijaški plakat s fotografijom generala u bijegu – kao da je dezerter? Popit će makijato i pojesti još toplu krafnu u kafiću Forum, gledajući antičke ruševine u blizini, predromaničku crkvu lijevo od nje i tanak, svjetlucav pojas mora u daljini.

Uzet će novine sa šanka i pročitati vijesti o kloniranoj ovci Dolly, o kolektivnom samoubojstvu 39 sljedbenika kulta Nebeske dveri u San Diegu, o individualnom samoubojstvu švedskoga glazbenika Teda Gärdestada, autora hitova poput „Himlen är oskyldigt blå“ koji se jednoga lipanjskog jutra bacio pod vlak, o 2400 ljudi poginulih u potresu u sjeveroistočnom Iranu, o pjesmi književnika Milivoja Slavičeka o hrvatskome predsjedniku, spasitelju zapadne civilizacije, o kojoj sam književnik kaže: „Nisam namjeravao uspoređivati poglavara s Isusom Kristom: ta misao naprosto mi je došla iz malog mozga“; i o pobjedi IBM-ova stroja prozvanog Deep Blue nad svjetskim šahovskim prvakom Garijem Kasparovim u posljednjoj partiji njihova ponovljenog susreta.

Stupit će nenajavljen pred roditelje, odsutno saslušati prijekore iz dvaju registara i na dvama dijalektima, odustajući od toga da išta ispriča jer ga ništa zapravo i neće pitati. (Zar je moguće da mu se na licu ne vidi ništa osim podočnjaka? Oni ništa ne vide, neće da vide.) Nakon svih tih prijekora ipak će se nekako izgrliti. Procurit će i suze, brzo obrisane. On će zatim posrkati juhu iz vrećice – jer Mater više ne pravi domaće juhe otkako su dica otišla, pojasnio je Ćaća – i svaliti se još prije podneva u svoj dječački krevet, očito netaknut u posljednje četiri godine, tako da su i grinje od njega odustale. Spavat će bez snova, usisan u tamu, poništen, resetiran, ravno dvadeset četiri sata, neokrznut mijenama na nebu i na zemlji.

A sutradan, malo prije zalaska i prije trajekta za Otok, dok je preko mosta nosio torbu u kojoj oprano rublje još nije bilo osušeno, nebo nad Zadrom bilo je gotovo nesnosno modro, neumrljano, čisto.

„Čist obzor“: tako je stari Alfred, koji je govorio o najljepšem izlasku sunca na svijetu, u davnome crno-bijelom razgovoru definirao sreću. Kao uvjete za sretan život, jedna od njegovih omiljenih glumica navela je dobro zdravlje i loše pamćenje.