Dezerter | Dinko Telećan
X
Škola je bila daleko od mora, od doma, daleko od Otoka, od Dinke i, nadasve, od svega što je Boris već raspoznavao kao svoje. Na sve daljine od svih i svega nadodala se još i ta daljina. Jest, bila je to škola u istom gradu, Gruadu, ali bila je daleko. No s njegovim ocjenama iz osnovne škole Borisa nije moglo dopasti ništa bolje, a i da je moglo, pitanje je bi li doista bilo bolje. Možda je najgore bilo to što više nije svakodnevno odlazio u istu školu kao i Dinka, a nakon godine dana Dinka se sigurno neće upisati u tu bezvezariju, ona ima dobre ocjene, uvijek ih je imala, i u obaveznoj i u glazbenoj školi. Da Boris nije odustao od glazbene, barem bi sada u njoj bio zajedno s njom. Mogli su svirati zajedno, pomišljao je puno kasnije, ona violinu a on violončelo, možda bi tada sve bilo drukčije, možda bi bilo čisto, možda bi se s violončelom od kojega je odustao nakon nepune godine dana sljubio, posvetio se njegovom kroćenju, kao i jedan bivši Boris za kojega tada nije znao, i on bi sjedio i povlačio svoje gudalo dok bi Dinka stajala i povlačila svoje gudalo, i gledali bi se i gudili po notama koje bi kreposno urastale jedne u druge, svako u svojem registru, o kako bi to bilo dobro, kako bi to bilo spasonosno, bili bi duo koji bi nadglasao granate i urlike iz pohotnih utroba, možda bi pozvali i još jednu violinu i violu pa bi oformili kvartet, udvostručili svoje lijepo dvojstvo u još ljepše četvorstvo, i kasni Beethoven bi kroz njih pročuo, i svi bi oko njih pročuli i progledali, i ostavili bi se tableta, rakije, noževa i bombi, i njih dvoje putovali bi zajedno i uspoređivali kakvoću aplauza u Bernu i u Tokiju.
A ovako su daleko bila i dvojstva i četvorstva, i Bern i Tokio, gudala koja su u ljubavnom dosluhu iz daljine, i Dinka koja je rasla, bujala, zorila kao blagoslovljena voćka, i đaci u tehničkoj školi, mahom dječaci, s kojima nije mogao ništa, a nije mnogo ni pokušavao, on sa svojim knjigama iz podruma, blijede kože s pjegicama koja je na njemu bila mlitavo ruglo a na Dinki površina Venere, pojavni oblik ljepote svijeta i sve češći predmet slinjenja onih mulaca s kojima Boris nije mogao a nije se mnogo ni trudio imati ništa.
Ništa, to je bila riječ koja se počela javljati sve češće, ne više kao odrična imenička zamjenica ili kao bezazlen prilog, nego kao supstancija, srž koju je mogao naslikati da je znao slikati, odsvirati da je nastavio svirati i napisati da je počeo pisati. Ništa je iskakalo iz stvari i bića kao njihova srž i zabadalo se u blijedu kožu. Ništa se obznanjivalo kao lubanja u koju bi se pretvorila glava svakoga tko bi pred njim govorio, uživo ili na filmu, ništa se ukazivalo kao prah u koji će se pretvoriti tvrde korice knjiga koje je držao u rukama i u koji će se pretvoriti te ruke koje ih drže. Prah u koji će se pretvoriti balvani o kojima se upozoravajuće počelo govoriti na televiziji, i mrki bor u čijoj je blizini trebalo krenuti u središte zemlje, i zidovi podruma u koji više neće zalaziti radi skrivenih knjiga, nego radi skrivanja od projektila, i Ćaćine tablete koje su već ionako prah kad se raspukne ona tanka plastična opna, kao što će se u prah i pepeo raspadati zidovi i krovovi zasuti projektilima, i sve to meso i koža sa svojim nabujalim, uzavrelim zahtjevima, i Stara kuća na Otoku koja je već dopola prah i u nj će se posve pretvoriti ako u nju nitko ne udahne dah, i zastave koje se počinju vijoriti posvuda, natječući se i niječući u svome ništavnom šarenilu, i gradovi i otoci na koje bi se moglo uteći od tih prijetnji i od toga raspada, o kad bi se moglo, kad bi se ikad moglo uteći. Ništa je, napokon, bio on kojemu se sve nadavalo ništavnim i koji sa svime time nije mogao ništa, ali dublje od ničeg ili jedino ne-ništa bilo je more koje se vidjelo s Otoka, ne iz Gruada, jer se gradsko more okužilo ništavilom i počelo bazdjeti još i više nego prije, pogotovo tamo kod mosta, kao i gotovo svi i sva što je u tom gradu živjelo, osim Mira, Dinke i jednog sasvim malenog dijela njega samog. Na Otok je sada već mogao ići sam, i to je činio u svakoj prilici, svaki vikend kada starci nisu išli „u bodule“, i ondje se obnavljao, izmicao Ničemu, penjao se na otočko brdo, Brig, sjedao na zidić pred kapelicom i sve je sjedalo na svoje mjesto, raspali mozaik ponovo se sastavljao, buka u glavi se stišavala, masturbirao je u makiju licem prema vjetru, i onda se stišavala i vatra među preponama, odozgo uvijek sve izgleda čišće, sagledivo, obuhvatno, daleko a prijazno, toliko se sve ispuni da ne treba ni čitati pjesme kao što ih se dolje mora čitati, ali ne kao ono moranje u toj nesretnoj i besmislenoj školi, gdje se sred svih apsurdnih praktičnosti umetne, eto, i mrva književnosti predviđena obaveznim programom, upala negdje između praktikuma tehnologije obrade i sastavljanja te hidraulike i pneumatike, pa su tu i pjesme kojima se dječaci rugaju, preskaču ih ili zbog njih kolutaju očima, i nitko da im kaže čemu se to zapravo rugaju i što će im sve to. Još samo da je ovdje gore Dinka, ali ona više gotovo i ne dolazi, koliko god je spasonosno ovdje biti sâm toliko je taj spas bez nje prazan, ona ne uzmiče pred ničim (ne ni pred čim, profesorice, mislio sam baš pred ničim i tako sam napisao), ona s ničim treperi i pleše, o da, s onim mulcem, s više njih, kažu, sigurno lažu, iako ju je vidio kako se s onim, kako li se zove, ljubi na Narodnom trgu, pred svima, a samo joj je četrnaest, da joj je barem petnaest, bilo bi to sasvim nešto drugo, i on s njom više ne razgovara o tome, htjela mu se povjeriti kao uvijek ali on je našao izgovor da je ne sluša, može o svemu ali ne i o tome, sa zidića kapelice nazire se obala Italije, ili mu se to čini, zemlje u kojoj nikad nije bio iako im je Ćaća više puta obećavao da će ih onamo povesti sa sobom kad bude išao na službeno putovanje, a još malo pa nikome neće padati na pamet da tek tako onamo ide, osim da pobjegne i više se ne vrati.
