Dezerter | Dinko Telećan

XVI

Divnа је stvаr – bеspristrаšćе; tuđinоvаnjе је njеgоvа mајkа.
Sv. Jovan Lestvičnik

U maglom zakoprenjeno rano jutro, u kupeu drugog razreda vlaka koji je iz Venecije zakloparao prema Genovi, preko puta Borisa sjedili su crnomanjast momak u pletenoj vesti i crnački par, on dugačak, mršav, uskog lica, ona majušna i debeljuškasta. Boris ih je u sebi nazvao Stanleo i Olieta. Kad nije zurio pred sebe, Stanleo je bacao kratke, nepovjerljive crno-bijele poglede prema drugoj dvojici, kao da predstavljaju prijetnju Olieti i sreći koju njih dvoje traže na zapadu ili na sjeveru, kako se uzme. Olieta se privijala uz Stanlea i povremeno mu upućivala kratke rečenice, tihim, ugodnim glasom, toplo ga gledajući odozdo, s visine njegovih prsa, na što bi on svaki put promrmljao nešto osorno i jednosložno, sveudilj zureći preda se. Crnomanjasti tip na koljenima je držao Bibliju, onu Vukovu i Daničićevu kakvu je Boris već viđao, s crnim koricama i crvenim rubom papira. Katkad bi pogledao kroz prozor, osvrnuo se prema crnim golupčićima, pogledao Borisa, ne prekratko i uz neku naznaku osmijeha, pa se vratio čitanju. Na polici iznad njegovog sjedala bio je smeđi, iskrzani kofer za gitaru. Boris je uza sebe imao najlonsku vrećicu sa sendvičem kupljenim na stanici, nepročitane novine otprije dva dana, teku u kojoj su bila ispisana samo dva retka na prvoj stranici i Idiota. Sve te tri papirnate stvari odmah je nakon polaska uzeo u ruke, jednu za drugom, brzo svaku zatvorio, složio ih jednu na drugu kraj sebe i zagledao se kroz prozor, u maglu ispunjenu pomičnim sjenama. Poput tih sjena, dok je iz vrećice vadio sendvič, po glavi su mu se rojile rečenice, koje nisu imale veze s tim trenutkom, rojile se i sudarale, i kako ih nije mogao utišati nastojao ih je barem dovesti u isti ritam s kloparanjem vlaka, iskušavao je parne i neparne taktove i nakon nekog vremena sve bi se uklopile, vlak i rečenice naizmjence su plesali valcer, tango, techno ili stupali u predsmrtnom maršu. Hranio se, ne sendvičem od kojega je uspio odgristi samo komadić, nego mišlju na ona četiri dana, prizivao onaj osjećaj u prsima, nije išlo. Zamišljao je kako izgleda Genova, je li negdje nešto pročitao o Genovi, je li neki junak ili pjesnik odmaglio u Genovu i ondje živio odmetničkim životom u mirisnoj magli, ne, Rimbaud je pobjegao u Marseille, pa dobro, Marseille mu je na putu ako bude dalje išao u istom smjeru, ili bi možda Genova mogla biti njegov Marseille, jer i Genova je velika luka iz koje se može isploviti za druge, daleke velike luke i iz ovih u neke još dalje i veće. Možda Stanleo i Olieta idu za Genovu, možda idu dalje, u Francusku, ali ne, vjerojatnije je da će sići u Milanu, nije znao zašto je vjerojatnije ali nešto mu je tako govorilo, valjda će tamo biti sreće za njih, možda tamo dobiju mnogo malih Stanlea i Olieta koji će govoriti talijanski i ispuniti barem djelić snova ovo dvoje ljudi, možda se Stanleo nauči smiješiti dok ih bude gledao a sitne kovrče mu već budu bijele, u kućici na periferiji Milana za čiji će najam zaraditi prodavanjem bižuterije i novina i njezinim radom u butiku u kojemu će se zaposliti nakon desetaka bezuspješnih pokušaja, kad već bude znala govoriti talijanski gotovo bez naglaska, za razliku od svoga mršavog i mrkog goluba u čijem će se glasu uvijek čuti daljina.

Crnomanjasti momak u pletenoj vesti izvadi kutiju cigareta, crvenu i s nekakvim narodnim motivima, na kojoj je latinicom i ćirilicom pisalo Drina. Boris je viđao cigarete koje se isto tako zovu, ali u drukčijem, bijelome mekom pakovanju, bez ćirilice. Shvati da je suputnik preko puta njega opazio kako zuri u tu svijetlocrvenu kutiju pa skrene pogled, a suputnik se široko nasmiješi i pruži mu otvorenu kutiju, protegnuvši ruku skoro do Borisova lica. Boris ga pogleda, pokuša uzvratiti osmijeh, kolebljivo pomakne ruku s ispružena dva prsta i izvadi cigaretu iz ponuđene kutije.

– Hvala.

– O, naš si? Idemo da zapalimo vani? Nećemo ovima ovde da smrdimo, a i ne sme se, mislim. Ili možda i oni puše, čekaj.

Ponudi cigarete crnim golubovima, Olieta upitno pogleda Stanlea koji ne okrene glavu, samo oči pomakne u smjeru svijetlocrvene kutije i za trenutak-dva odsječno odmahne glavom.

– Neće da se truju, vidiš. Imaju pravo. Hajdemo vani.

U međuprostoru na kraju vagona, kraj poluotvorenih vrata zahoda, pušila su još dva postarija šutljiva tipa sa sinhroniziranim trodnevnim bradama. Jedan je imao isturenu bradu, facijalni grč od kojega su mu se usne u jednom kutu spontano razdvajale i podočnjake koji su se nazirali iza fotosenzitivnih, blago zatamnjenih naočala. Drugi, nešto mlađi, imao je svinjsko lice, sitne oči, pomalo obješene obraze, debele ušne resice, duboke zaliske s obje strane čela, dva gola teritorija sred bijele kose koja mu je stršala uvis. Obojica su ubrzano disali i vratovi su im bili orošeni sićušnim kapljicama znoja. Djelovali su kao da su prekinuti u ortačkom domunđavanju i sašaptavanju. Pušili su nekako neuvjerljivo, kao da su im obojici to prve cigarete u životu ili kao da su im te cigarete izlike za nešto drugo.

Borisu se od prvog dima zamuti u glavi: jak duhan, pa još natašte.

– Kako se zoveš? Ja sam Vuk.

– Boris, drago mi je.

– Kamo ćeš?

– Ne znam još. Vidjet ću.

– Kako videćeš? Gde silaziš iz voza?

– Pa… valjda u… Genovi.

– A, ideš do kraja. Ja takođe. Ali nastavljam dalje, za Barselonu pa za Kordovu.

– Córdobu? U Španjolskoj?

– Dabome, pa ne valjda u Argentini. A ti, šta ćeš u Đenovi?

– Ne znam, idem… Moram ići. Možda odem i dalje, eto… Ma, samo da idem.

– Samo da ideš? Ej, pa moram onda da ti pokažem nešto.

Raskopča gornji dio veste pa gornji dio košulje, povuče je preko lijevog ramena i ispod njega otkrije zelena, u blagom luku tetovirana slova: SOLO QUIERO CAMINAR.

– Da li znaš šta to znači? Na španskom je.

– Mm, ne znam.

– Pa ovo šta si sada rekao! Samo želim da idem, da putujem, razumeš?

I prasne na te riječi u smijeh, zakapčajući košulju i vestu, nesuspregnut smijeh u kojemu je sudjelovalo čitavo njegovo tijelo i koji je čak i onoj dvojici s trodnevnim bradama skinuo sivu sjenu s lica.

Maleni u velikoj Barceloni, sjedili su na terasi bara u blizini željezničkog kolodvora i pripremali se za klošarsku noć pijući sangriju, to bezvezno piće kojim se profanira vino, piće za one koji vino zapravo ne vole, kojima je krv gorka pa hoće u njoj sladila, koji hoće šećerni život a ne med života. Ali bio je to trenutak za sangriju kojom su se, kao novopečeni dolaznici u Španjolsku, solidarizirali s glasnim turistima za okolnim stolovima.

Vuk je u vlaku uspio nagovoriti Borisa da odu zajedno u Córdobu. Vuk bijaše krenuo onamo jer je, kako je rekao, ondje jedini konzervatorij u Španjolskoj na kojemu se izučava flamenco. Svirao je u kupeu, svirao je cijelim tijelom kao što se i smijao, a u stankama koje su izazvali mrki pogledi konduktera oduševljeno objašnjavao što se u toj muzici zbiva, zašto bez nje ne može, zašto se kroz nju moli i živi i spašava. Nije se izražavao baš tako, njegov rječnik bio je jednostavniji, ali bilo je nedvosmisleno jasno o čemu se radi. Crni golubovi doista su izašli u Milanu i odmijenili su ih drugi, mnogi, raznobojni, neki su frktali, neki se ushićivali metalnom grmljavinom koju je Vuk izazivao desnim palcem u desetoj dobi taktne cjeline. Bila je to vatrena gromada puštena u pokret, kretala se kao što se vlak kretao prema toplijem kraju, kotrljala se kao da se život radosno kotrlja u smrt, siguiriya, tuga koja uspijeva biti plamena i konačna. Córdoba. Zašto ne, to zvuči dovoljno daleko i samo, tamo možda bude dovoljno daleko i od sebe da bi se ona četiri dana mogla ponoviti ili se čak pretvoriti u četrdeset. U bisagama nemaju gotovo ništa, ali Vuk ima za to odgovor: vjeruj.

Sólo quiero caminar.

Izišavši iz vlaka u grad, najveći u kojemu su se obojica dotad obreli, krenuli su u potragu za jeftinim prenoćištem. Zbog štrajka željeznice, naime, prvi vlak za Córdobu polazi tek sutradan uvečer. Omladinski hosteli, blagodat mladih backpackera koji mniju da upoznaju svijet, bili su prva opcija. U prvome, do kojega su došli nakon više od sat vremena hoda, nije bilo mjesta. Nakon četiri zemlje i četiri dana znojenja, zatvora, nespavanja i nehigijene, Borisu su se upalili hemoroidi, hodanje je bilo živa muka, ali pred ovako bezbrižnim i poletnim stvorom, kojega bi prema pravilima što ih je ostavio iza sebe morao mrziti, to nije smio priznati. U drugom hostelu, u kojemu također nije bilo mjesta, recepcionerka je bila dovoljno ljubazna da im na mješavini engleskog i španjolskog objasni kako vjerojatno ni u jednom hostelu, a ni u jeftinim hotelima u širem centru neće biti mjesta, zbog nekakvog festivala ili konferencije. Pokušali su u još dva jeftina hotela, a u drugom ih je recepcionar, odmjerivši ih s blagim gađenjem od zajapurenih glava do nažuljanih peta, rekao, već na boljem engleskom, da, ako im treba spavanje za samo tu jednu noć a nemaju pristojnu količinu love, neće biti ni prvi ni zadnji koji su spavali na kolodvoru. Boris počne razmišljati o tome što bi mu značio tuš, krevet, jastuk, oprana guzica, ali Vuk ga prekine u tim mislima pljesnuvši ga po ramenu bolnom od ruksaka i malne zapjevavši:

– Pa ništa, brate, ajde da klošarimo.

Dok su kroz glasnu i blještavu večer grabili prema kolodvoru i dok je Boris grizao usne od bolova, Vuk se samo u jednom sasma kratkom trenutku, premjestivši kofer s gitarom iz jedne u drugu ruku, smrkne i promrmlja:

– A sin čovečiji nema gde zakloniti glave…

– Što si rekao?

– Ma ništa, setih se nečega.

Sjeli su dakle na terasu bara u blizini kolodvora i naručili glupe sangrije čija je slatkoća hladila bolove, naručili još dvije, iako si ih nisu mogli priuštiti, pokrenuli nepovezan razgovor prekidan neposrednim impresijama, povicima s drugih stolova, prometnom galamom. Pitali su jedan drugoga što se sve već pita. Vuk u jednom času spusti glas:

– Mrzećeš me ako ti kažem šta je bilo, ali vidim da tebi smem da kažem, osećam da ne misliš zlo i da ne možeš da mrziš. Ali moraćeš da poručiš još dve sangrije.

Potekla je zašećerena krv prema grlima, potekla je priča.

– Pa vidiš, pre tri godine otišao sam da odslužim vojni rok u Mostaru. Smestili me u tenkiste, ko zna zašto, ali nije bilo loše, Mostar je lep grad, mogao sam da sviram, major bio neka dobričina iz Crne Gore, nije nas mnogo kinjio. A da ti kažem, proveo sam tri godine pre toga u iznajmljenoj mansardi u Beogradu, rano sam otišao od svojih iz Leskovca, snalazio se, keva je slala nešto malo para, a meni nije trebalo mnogo: za časove gitare kod Duleta, moraš da ga upoznaš, uveo me u muziku i štošta drugo, kirija beše jeftina, jeo sam što sam kuvao, išao u školu, jeste, radio sam i neke ekscese, ali ništa strašno, doveo sam jednom ciganske trubače u školu da malo podignu atmosferu pa su hteli da me izbace, i tako. Čitao sam stalno Sveto pismo, ovo koje si video, dala mi ga je keva kad sam odlazio u Beograd. Rekla mi je, nemoj da mi se kvariš kad odeš tamo, čitaj Bibliju, i čitao sam je, i onda kada nisam razumeo mnogo. Pomagalo je u samoći, vidiš, mada je ta samoća docnije postala ređa, jer volele su da mi dolaze drugarice, uvek sam im nešto skuvao i znao sam da im budem dobar, šta da ti kažem. I tako sam završio srednju školu, počeo nešto da gluvarim po Beogradu, otkrio flamenko i počeo da shvatam šta sve može ta moja gitara, pričao sam ti nešto o tome u vozu. Baš sam sa dva drugara počeo nešto da sviram, znali smo i da zaradimo po kafanama i klubovima, kad su me pozvali u vojsku, mamicu im njihovu. Mostar, tenk, dobro ajde, rekoh, i to ću da odradim. I kažem ti, nije uopšte bilo loše, kadli nam rekoše jednog dana da nam sledi premeštaj, kamo, pa u Vukovar. Pitali smo zašto, pa to nije bilo najavljeno, rekoše da idemo na vežbe. Kakve sad crne vežbe, rekoh, ali dobro, promena ambijenta, ionako su ostala još samo dva meseca, i to će da odradimo. Nikom nije ništa smrdelo pa ni meni, bili smo izolovani, primali vesti samo kroz vojni filtar, nesvesni šta se dešava, šta se već odavno kuva. Došli mi blizu Vukovara, nadomak Borovog naselja, kad tamo nema kasarne, morali smo da dižemo šatore. Čudna atmosfera, ledina, šatori, kamioni, tenkovi, selo u daljini, na dohvat durbina, svi se nešto uvukli u sebe, ućutali. Sutradan rano ujutru pošto smo se utaborili, major nas postroji i reče da počinju vežbe gađanja. U kom pravcu, pa u onome, reče, vidite gde je naselje. Mi da ćemo da uđemo u tenkove, i uto Tomislav, inače ćutljiv, miran drugar, Hrvat, obrati se majoru i počne da protestuje: „Kako ću da gađam onamo, druže majore, pa tamo su kuće, tamo narod živi.“ A major mrtav-ladan, ej, isti onaj crnogorski dobričina što nas nije mnogo tlačio, izvadi pištolj, uperi ga Tomislavu u glavu i prosvira mu lobanju. Tomislav se još u agoniji trzao na tratini kad je major zaurlao na sve nas ostale tenkiste da marš u tenkove i da sada ima da se gađa, je li jasno, komanda je komanda, a ko neće može da prođe isto ko naša junačina. Ni muva se nije čula, ušli smo u tenkove kao roboti, zaleđeni, sa srcem u petama, i krenuli…

– Pa kako si…

– Ne pitaj, očito je da smo svi hteli da preživimo, pa smo seli unutra kao da sedamo za pult video-igre, unutra u mraku imaš ekran i džojstik, baš kao u video-igri, samo što se za razliku od sasma virtuelne igre sve zatrese kada stisneš dugme na džojstiku, zatrese se i ti na ekranu gledaš šta si uradio, da li je bilo uspešno ili nije, i uklanjaš iz svesti šta si zapravo uradio, šta se u spoljnom svetu, izvan tog mračnog kubika prostora koji se trese, stvarno dešava. Bio je to pakao na koji smo pristali, valjda u instinktivnom strahu da će onaj krug pakla koji nas čeka ako ovaj odbijemo biti još gori i pakleniji. Ne znam, u stvari, šta su ostali momci mislili, ja nisam mislio ništa, premetao sam po sećanju neke rečenice iz Starog zaveta, pred očima mi je bila krvava Tomislavova lobanja, zeleni ekran sa koordinatama i apstraktnim objektima. Vidim šta hoćeš da me pitaš, jeste, sigurno je neko stradao od moje ruke na džojstiku, molio sam se da tako ne bude ali znam da je moralo biti. Molitve su mi bile uslišane tako što sam dva dana docnije doživeo teško trovanje gasovima, u beslovesnom stanju prevezli su me u Vojnu bolnicu u Beogradu, ne sećam se ničega iz tih dana, dao Gospod da se ne sećam ni onoga pre. Proveo sam, kažu, dve nedelje u krevetu i onda došao svesti i prvo pitao da li su doneli moju gitaru sa mnom, vidiš kakva sam budala bio, jedino sam to hteo da znam. Dule je došao po mene, dovezao me k sebi i smestio me u svoj stan, bio mi je kao otac kojega nisam imao, trpeo me. Iskreno da ti kažem, ne znam pravo kako sam proveo dve-tri naredne godine, isključio sam celi svet i on je isključio mene, otkrivao sam Paka de Lusiju i još neke ludake, kompulzivno vežbao i sanjao da odem u Andaluziju. Nije moglo da se ode samo tako, bilo je teško da se dođe do pasoša, ali Dule je povukao veze, pozajmio sam neke pare i, da skratim priču, evo me sada ovde. Sa Hrvatom za stolom u Barseloni cevčim jebenu sangriju, čoveče.

Blago zaljuljani od varavog pića prešli su trg i došli pred kolodvor. Ondje je već bila poredana ekipa spavača, svi na svojim kartonima. Neki su još sjedili i čavrljali, potežući iz boca raznih veličina i sadržaja umotanih u papir, sâmi umotani u vreće za spavanje, stare deke, plahte, novine, veste, krpe, ručnike, već prema rangu i stažu, odnosno ovisno o tome je li im ondje bilo trajno prenoćište ili su ondje bili jednokratno ili čak jedini put noćili tako, kao Boris i Vuk, ili su mlađahni, od pive i hašiša otupjeli turisti. No što se kartonskih podloga tiče, veterani su bili najsolidnije opremljeni: nerijetko su između njih i asfalta bila i po tri sloja kartonske ambalaže, a jedan je čak bio zaklonjen i sklopivim baldahinom od dvije zahrđale stolne lampe, postolja vješalice za kapute, nečega što je valjda bio stalak za kišobrane i goleme sivomaslinaste cerade. Boris i Vuk imali su vreće za spavanje, bez podloga od pjenaste gume kakve su evropskoj i američkoj omladini čuvale kosti, i pokušali su doći do kartona. Avaj, nitko se nije želio odvojiti ni od jednog komada, unatoč Vukovim uvjeravanjima na više jezika i načina. I onda su gotovo na samom kraju spavaće vrste, na dijelu koji je još bio natkriljen kolodvorskom strehom ali posve neosvijetljen, ugledali dva slobodna metra prostora i, gle čuda, nekoliko slobodnih kartona prislonjenih uza stup. Bili su odveć omamljeni i bilo je previše mračno da shvate zašto su ta dva metra ostala slobodna. Tek kad su legli i umotali se u vreće, iz svih ostalih vonjeva izdvojio se jedak smrad mačjih govana, uz primjesu mokraće iste životinje koja ih je zapahnjivala miomirisom užegle cedevite. Vuk je doduše opsovao mačji rod ali je ubrzo zaspao uklopivši se u hrkanje većine, a Boris je još dobra dva sata nastojao isključiti osjetila napadnuta sa svih strana.

U olujnoj otočkoj noći zatječe se pred prolazom koji, nadsvođen kamenim lukom, vodi kroz napuštenu kuću i spaja ulicu s tankim pojasom šljunčanog žala. Dok ulazi u tamu toga tunela, tamniju od noći, pred njim se ukazuje treperava slika djeteta za koje u tom času saznaje da je umrlo: dijete njegovog prijatelja, njegovo dijete ili dijete u njemu, bijelo je, bijele kose, svijetlih očiju i gleda ga kao sablastan hologram, i on se grči od užasa i tuge koračajući kroz tunel, pa izlazi na drugu stranu, stupa bosonog na mokre oblutke, gleda u nebo koje tutnji i praska i raspucava se od bijelih munja, Dijete je umrlo, liježe na žal tresući se, tlo podrhtava pod njime kao što podrhtava nebo, kapi s neba miješaju se s kapima iz očiju koje gledaju meandre munjā, i izgovara tiho, jauče: „Eli, eli“ pa urla: „Eli, eli!“, pa još jače, toliko glasno da nadglasa tutnjavu, urla i plače i tresavica polako stvara klizište i vuče ga prema rubu mora, i kad mu je hladno crno more nakvasilo stopala oko njega se ukazuje pet ili šest spodoba u žutom, u žutim skafanderima, sa žutim klemama u rukama, zatvaraju krug oko njega i primiču kleme njegovom tijelu, dat ćemo ti elektrošokove, govore bez riječi, kleme su spojene za žute žice koje vode u nebo, žice su spojene na munje i on se boji, boji se boli povrh svih boli od kojih se trese i koje neće prestati jer ne mogu prestati, a onda bez riječi kaže sebi i njima da je taj strah smiješan jer je bol koju mu oni mogu zadati smiješna naspram boli koja ga potresa iznutra, naspram boli zbog smrti Djeteta, i iz njega provaljuje smijeh, divlji, gromoglasan smijeh koji tjera žute spodobe da se odmaknu od njegova ispruženog tijela, i onda osjeća

jak udarac

u rebra

a iznad njega stoje policajci s pendrecima u rukama, bijaše to prvo što je vidio nakon što bijaše obnevidio kano mrtav mrav, stajali su s crnim pendrecima koji su mu čak bili pomalo smiješni i bio bi se potiho nasmijao i sada, na javi, da nastavi smijeh pred žutim klemama na žalu, ali smiješan nije bio bol u rebrima kao ni pogled uniformiranih pendrekaša. Pogledao je oko sebe iz žablje perspektive, oslobađalo se mutno rumenilo zore, Vuk se izvlačio iz vreće za spavanje i govorio „Hajdemo odavde, ovi se ne šale“. Osim njih dvojice nije bilo nikog od spavača, čak ni kartona nije bilo, ni onog baldahina. Policajci su im nešto oštro dobacivali, i oštra čizma onoga koji je udario Borisa već se podizala da isto učini Vuku, ali obojica su pomirljivo podizali ruku i drugom rukom spremali svoje usmrađene stvari, da ih što prije uprte na rame i kolebljivim se koracima što prije udalje, daleko od udaraca, čizama, govana i gromova.

Vuku je bila dovoljna bijela kava u staklenoj čaši da ga vrati u život i da počne opet širiti vedrinu i nagovarati Borisa da odu vidjeti Gaudija, moraju da vide Gaudija pre večernjeg voza, a Borisu je bilo do Gaudija koliko i do žutih klema i cijelu su mu svijest zauzimali mačji smrad, bol u čmaru i bol u rebrima, triple trouble. Ušli su u WC napokon otvorenog kolodvora, umili se i pokušali sprati mačja govna, a ona su u spoju s vodom i sapunom samo dobila dodatnu notu smrada koji će ih kroz dan pratiti po gradu, dok budu ulazili na recepciju vrtoglave Case Batlló i prije ulaska u kuću od lubanja i kostiju predavali stvari gospođici koja je te stvari primala vršcima prstiju i profesionalno savladavala gađenje dok se Vuk kesio a Boris propadao u središte zemlje, i dok budu obilazili nedovršeno čudo posvećeno Svetoj obitelji, kada je Vuk u bradu mrmljao nešto o tome kako i katolici svoje konje imaju, a Boris načas zaboravio na bolove.