Dezerter | Dinko Telećan

IX

Danas je pravi dan za to. Ljeto se tek sluti, mirisna ulja u makiji sada su najgušća, u bilju i zraku još ima svježine.

Vjeki i Tiku, mojim višeglavim bebama, nije potrebna velika njega. Spojevi štimaju, sve radi, malo WD-a 40 čisto zbog predostrožnosti, poštovani korisnici neometano će moći komunicirati i nadzirati jedni druge. Kutiju s alatom ostavljam kod Vjeke i Tika te krećem dolje, po stazi kojom osim koza odavno nitko ne ide, još od doba Nanine mladosti. Sada je najljepše i najteže: bujno je, koliko ovdje može biti bujno, trava se još nije predala pred navalom Sunca, bilje ne da kroz sebe, bode, zastire stazu, odupire se, ne propušta uljeza a da ga prethodno ne iskuša. Pet koraka, i selo se već gubi iz vida. Koliko je puta trebalo odustati. Onda kad se činilo da je Nana izmislila i stazu i spilju. Preda mnom je tjesnac između otoka i njegovog malog, opustjelog blizanca, preslikanog leptira ili otvorene školjke. Onamo nas je Ćaća poveo kaićem dok su na Malom blizancu živjela zadnja dva stanovnika, iz drugog vremena: na školju do čijeg naselja nije doprla struja, a zbog preplitke uvale ni brod veći od kaića, živjela je ona, potpuno rebambila i poluluda, i on, stasit, slijep i bez desne ruke. On je, takav, pleo mreže i uz njezinu pomoć išao na ribe, ona je, takva, tu ribu pekla i održavala kuću usred sela duhova. Govorili su jezikom prošlosti i ponudili nas ribom s gradela. Dinka i ja nikad slasnije salpe nismo jeli. Jedino se Ćaća mrštio kušajući vino, zapravo kvasinu u koju se pretvorilo vino što su ga nekoliko godina prije posljednji put uspjeli napraviti. Htjeli smo ondje ostati, seka i ja, i kasnije, kad bi se zgusnule prepreke između nas i sadašnjice i ovdašnjice, maštali kako ćemo mi, mi kad je još bilo nas, pobjeći na Mali blizanac, useliti se u jednu od tih kamenih kuća, urediti je po svome i biti ponosni naspram pučine, daleki i veliki.

Spuštam pogled s Malog blizanca, moram, jer put traži koncentraciju i nakon stotog silaska. Nema sad više zastajanja zbog šparoga a još nema zastajanja zbog kupina, samo šibam dolje, dolje. Ovaj odvojak ne vodi nikamo, nekoć je možda vodio, znači imaš onaj grm brnistre iza kojeg se opet može hodati po kamenju. Sto puta se ne dati zavarati, sto puta se sjećati stoput upamćene rute: ovuda ideš najzaobilaznije, ali jedino moguće. Onda već postane golo, pa stotinjak lakih koraka po stijenama, pa opet gustiš. Tu treba pogoditi onaj nevidljivi usjek između jedne povijene crnike i kržljavog borića, i dobro se izgrebati da dođeš do zadnje dionice. Tu je već lako, vidi se uvalica, lakše se podnosi trnje. Evo tri stijene, skok na skok, sagni glavu ispod kamenog nadboja, i na mokrom si šljunku. More i ulaz. Spilju su nazvali Pizdina, baš tako. Tako je rekla Nana, onako nabusita ali čedna, bilo bi joj neugodno svaki put kad bih je kao mulac natjerao da ponovi to ime.

Ulaz u Pizdinu u ravnini je s morem, uzak je i nizak, pa se spušta. Tu sam. Sakralna dvorana. Kad je plima, more prijeđe prag, razlije se unutra i donese grude katrana. Zato je pod dvorane crn i ljepljiv. Crnilo je nekako zahvatilo i vrhove stalaktita, šiljatih dojki s crnim bradavicama. Ujutro su sivi, u podne plavi, kao sada, poslije podne crvenkasti. Gledam ih sa svoje kamene klupe, koju je stjenoviti zid izbeljio iz sebe a bogovi podzemlja isklesali ga za dolaznike. Na klupu bi taman stalo dvoje. Na nju sjedam, i gledam figure. Moćne su, tvrde i kanda mrtve, kad pogled još nije živ. Tada su to još stalaktiti, stalagmiti, rudne žile, a nevidljive bivaju sve one stvari nekad začudnih a sada smiješnih oznaka popabirčenih iz geološkog priručnika tko zna odakle i kako dospjelog u podrum: sedimentne stijene (ili sjene?), karbonatne naslage gornjokredne i donjoeocenske starosti, u periplimskim do relativno otvorenijih podplimskih naslaga, pa laminatne forme, foraminiferski vapnenci, makrofosili, vekston-pekston/grejstoni s mikrofosilima i hondrodontama, ulošci dolomita, da ne govorimo o gastropodnim vapnencima cenomana i turona, a kamoli o slump formama, to jest o deformacijskim strukturama nastalim u još nekonsolidiranim vekstonima. Ima tu sigurno, makar se ne vide, i taumatoporela i eolisakusa, ali to nije sve: evo ti bioklastičnih vapnenaca floutston-radston tipa, pa se onda tu još otvori, kako ono bješe, stratigrafski hijatus kao rezultat prekida sedimentacije. A sve to u dinarskom segmentu tektonski komprimiranog dijela Jadranske karbonatne platforme, kako god stvar u međuvremenu stajala s rotacijom Jadranske mikroploče… I onda pogled oživi, obujmi, poda se. Tada zažmiri umjetna lampa na čelu i iza čela i tada zaživi moj alef, zbog kojega je vrijedilo povjerovati Nani, nakon što joj toliko dugo nitko nije vjerovao: tada ožive plohe i postanu zrcala, dovedu sve u pitanje i u isti mah dovedu sve do odgovora. Evo neimenovane bebe koja urla u protestu zbog neobrazloženog izranjanja iz tople vode, iz zaštićenog mraka; evo dječaka koji silazi u podrum kao u toplu vodu iskona, ali se skanjuje pred ulaskom u središte Zemlje, jer je već ohlađen do te mjere da mu je ta toplina strana kao ona blistava hladnoća u koju su ga survali, nema zaštite a on ne vidi da je i ne smije biti, crveno se gasi do sivog, sivog u kojemu su sitne užarene točke kao smiješni vodiči, žuto središte je u ravni trbuha i zanemareno je, tuku ga i on prelazi srebrnu rijeku, tuku ga u portunu, iako su svi skupa dvije ili tri mrlje ulja u istomu zelju, prelazi tjesnac, jedan, drugi, uvijek tjesnac, uska vrata, obećana obala, uvijek, uska vrata majčine pičke, uski prolaz do kata stare kuće, uska ulica u kojoj će bljesnuti pištolj koji je sve mogao okončati, blažena relativnost mlakog bazena, daljine koje su zamišljene zbog rasjeda u tektonskim pločama, obrnuta Platonova spilja, što li je to što je obrnuto od spilje, usjek u svjetlu, procjep u nebu, niša u koju te lansira čežnja, odapetost, Platonovi zatočenici po sjenama sude o svjetlima koja bacaju sjenu, a što kad se zatekneš u spilji koja te odapne u svjetlo u kojemu po svjetlima za koja si nespreman sudiš o sjenama i o svijetu koji apsolutizira sjene, a gledaj sad, prelazak srebrne rijeke, Asma koju ništa nije moglo naslutiti, stvaranje trećeg bića koje slobodno pluta po srebrnoj rijeci, što je sve moralo umrijeti da bi se rodilo biće koje slobodno pluta po srebrnoj rijeci, da je znalo unatrag i unaprijed stalo bi, zakočilo se, uska vrata bila bi još uža; stalaktiti znaju više, glupi obješenici na mokrim svodovima; sjedim na izbeljenoj klupi, izbeljen u prošlost i budućnost, u točku gdje se trijumfalno ukidaju razlike između zbiljskog i nezbiljskog, između ja i ne-ja, sada i ne-sada, prvog i trećeg lica, gdje se trajno priređuje predstava koju sjena upriličuje samoj sebi, gdje će Nana izgubiti nevinost, gdje se grade kuće od šibica, gdje sam umro iznevjerujući neumrlo, o stalaktiti koji ste jednaki rukama što odozdo pružaju nepoznatu milost, koji izvrgavate ruglu stalagmite što bi da prkose, smiješno, izbeljena klupa je čisti slučaj, incident u ravnodušnosti kamena, slučajno oblikovanje elemenata u složaj koji se zrcali, zrcali jedan slučaj sred svemira koji u tom svemiru hoće biti zrcalo svih slučaja, samo da bi bio sasma ne-slučajan, da bi bio uzorno uprizoren slučaj u kojemu se sve slučajnosti sabiru da bi iznjedrile smisao, unatrag i unaprijed, jer bi se bez te velike projekcije sve tako lako raspalo. Kristalna kugla, more tišine, a sve se izgovara, bijuće i buduće. U središtu kugle, na dnu mora su Asma i Boris, A i B, abeceda postojanja. U srcu zalijevam četiri ruže okajanja i u kugli vidim kako ruže rastu do tamnih dojki što vise s kamenog stropa, vidim kemijsko vjenčanje i bakreni kalež i Kupidovu strijelu koja ubija ako se obnaženu Veneru na postelji od ruža pogleda prije vrhunskog trenutka, i dvije figure kako u barci isplovljavaju u sumrak. U taj sumrak koji je zora, između vuka i psa, istom u taj sumrak koji je zora prestaje lijevati krv i crveno se promeće u zlatno i dvoje koji su jedno koji su tri plove i love i kao djeca se vesele odlasku koji je dolazak, i za njima iz spilje, iz mora krvi, hrupe ranjenici u zacijeljeno srce ruže, i prvi put u životu oči im se širom otvaraju. Što ću sa svim tim očima koje su i moje oči, pogledat ću još i otići, izaći iz spilje, u vrijeme, sacra dies, natrag kozjom stazom.