Dezerter | Dinko Telećan
XV
Istanbul, 20. ožujka 1999.
Borise, kućo stara,
da ti se javim, napokon. Prije nego što istekne milenij, ha. Pišem ovo u nekom istanbulskom ćumezu, na azijskoj strani. Iznenađenje, ha? S radija trešti nešto neopisivo, grozomorno, ali već sam navikao. Mahmuran sam ti, prijatelju, prohujala mi tri dana u stopedesetom otkrivanju čari čarobnog napitka od anisa po imenu raki koji pobijeli kad u njega naliješ vodu. Tko bi rekao da ću guštati u slatkastoj rakiji. Jel piju takvo nešto oni tamo u Magrebu i u Andaluziji? Znam, ti si od vina, ali…
Ali bih morao početi od početka, znam. Evo, polako ću. Pogubili smo se, ružno je to. Ti znaš o meni šta je bilo u Zagrebu, znaš da sam nekako izgurao faks, čuo si valjda i za Ivonu i kako je to završilo. Nevjerojatno, ali pismo koje si mi poslao u Zagreb uspjelo je dobrotom mojih donedavnih stanodavaca doći do mene ovamo. Pa tako znam za tvoju Španjolsku i Maroko i povratak, barem iz tih par rečenica. Što da te krivim za šturost, brate, ja se isto nisam javljao godinama, nisam se ni raspitivao, pukle spone, dao sam da nas tih pišljivih tristotinjak kilometara ovako razdvoji. Sada je to negdje hiljadu šesto, ali ima da se sastavimo, barem ovako na daljinu, kad je već to pismo čudom stiglo, kad si se pokazao kao pravi drug i sjetio nas se i kad su meni navrle sve te uspomene na bivši život… No dobro, odradio sam znači faks, pred kraj je to sve već išlo s mukom, dopizdilo mi igranje Byrona-indologa, muka je bila još veća zbog Ivone, sve je gubilo smisao, usisao me Zagreb u svoj led, jebate led, morao sam otići, a od pomisli da se vratim dolje bila mi je muka na kvadrat. Uzeo sam lanjske jeseni tu smiješnu i beskorisnu diplomu, stavio je, pojma nemam zašto, u ranac i krenuo. Istok mi je bio i logičan i intuitivan i kakav god hoćeš izbor. Na kraju, studirao sam to što sam studirao, gutao knjige koje sam gutao. Osim toga, nekakvu slobodu, nekakav stvarni odlazak mogao sam zamisliti samo u tom smjeru. Pare koje su mi preostale od anketa za tvornicu duhana kojima sam gnjavio ljude po zagrebačkim i varaždinskim stanovima, i od sličnih gluposti koje sam radio otkako sam postao ponosni apsolvent, bile su mi, računao sam, dovoljne za mjesec dana života, kartu za vlak Zagreb – Beograd i nekakav autobus dalje za Tursku. Pojma nisam imao što ću i kako ću se snaći, gdje ću živjeti i od čega. Povratak mi nije bio ni na kraj pameti, kao što mi nije ni sada, samo ići, ići, daleko, daleko. Peripetije u Srbiji, a pogotovo u Bugarskoj, neću ti opisivati, makar bih mogao o tome cijeli roman napisati, a ipak imam pametnija posla od pisanja romana. Nakon svega napustio sam staru kurvu Evropu i došao u ovo divno čudovište od grada. Ej, brate, kakav grad!
Uglavnom, ovdje ostajem neko vrijeme, pala mi sjekira u med, u vidu jedne čarobnice, Beograđanke koja tu ima stalnu adresu. Sreli se mi kad su mi već počele tonuti lađe, ostadoh bez prebijene pare i još mi istovremeno natekla ova moja ranjena nožurda, za popizditi, nije mi više bilo ni do lutanja, ni do čega. I tako sam kasno jedne večeri zasjeo u isti ovaj ćumez u kojemu ti ovo pišem, naručio cugu od posljednjih šoldi, i onda se tu zadesilo neko veselo društvo, među njima i Veronika, djeva bajna, brineta britka. Slavili su njezin rođendan, ona i ti neki Turci koji s njom rade, i šta da ti kažem, potrudio sam se da joj uljepšam rođendan, a ona na tome svesrdno zahvalna bješe ter mi zahvalnost u svijem vidovima izrazila. I tako ti se ja onako gologuz brže-bolje doselio k njoj, u finu stančinu, doduše u totalno derutnoj ali šarmantnoj zgradurini do koje ne dopire previše ove istanbulske buke. Veronika po cijele dane radi u nekom uredu za nešto, a ja se muvam i njuškam po bazarima, nakupujem spize od para što mi ih tako velikodušno posuđuje pa joj navečer kuham, a ona oduševljena. Tako svaki dan, i vjeruj, nije mi dosadno, a i noga mi se ubrzano oporavlja, čudo jedno što ženski dodir čini u spoju s malo sjedilačkog života. Tako smo si uzajamo zahvalni sve u šesnaest.
A ti, sjedioče koji si se napokon otisnuo na put pa se opet osamio na svome otoku? Koliko si već inzuliran od povratka? Dvije, tri godine? Još toliko toga ne znam o tvojoj zadnjoj inkarnaciji. Škrto mi pišeš o svom životu na otoku, o svojim odlukama, o svim tim prosvjetljujućim putešestvijama koje su prethodile izolaciji. Kažeš: nije taj put bio odlaženje, nego vraćanje. Super to zvuči, ali takve stvari mogu pročitati i u Uputama za postizanje prosvjetljenja u tri koraka, a od staroga druga trebam malo više šuga.
Piši mi na adresu koju sam ti naškrabao na kuverti, tu sam sigurno barem još toliko da mogu dočekati tvoje pismo. I razmisli o e-mailu, nije to sve baš takva đavlija tehnika kao što ti prešutno inzistiraš. Volim i ja papir i olovku i sve to, ali na ovakvim razdaljinama dobro bi nam došlo da malo olakšamo komunikaciju. Da ne kažem ubrzamo, shvatio sam iz tvojih aluzija da zazireš od ubrzavanja raznoraznijeh (a, kakva aliteracija? Nisam ni ja još za bacit.).
Vidiš ti to, već dajem naslutiti odlazak, dalje kretanje, a tu mi je tako dobro i fino, onako, iz dana u dan. Ali ti znaš koji me to smjer vuče, znaš to kao što ja zapravo ne znam što me iz tog smjera vuče iako mogu ponuditi razne razumljive razloge. Ne znam, vidjet ću, slušati unutarnje glasove (evo ti ga na, imam i ja floskula u zalihi) i javljati ti što čujem.
Grli te Miro
(što još malo je prosviro)
