Dezerter | Dinko Telećan

XXIV

„Veliko more, veliko srce“, promumljao je Tariq na palubi trajekta koji je prelazio Gibraltarski tjesnac. To, doduše, bolje zvuči na francuskom, makar i takvom kakav je njegov.

Druga obala. Stupa na drugu obalu. Na prvoj ostaju: jedan poluotok u povišću pritrujenoj zemlji, a ipak od povijesti zaboravljenoj, „kao u nekakvoj velikoj rasejanosti“, zatim jedno violončelo, zgužvane note, zgužvane sestrine plahte, nepotrebne stvari zaostale u jednom nezatvorivom kredencu u bijeloj palači, vinogradi na obroncima Sierra Morene i najveći dio Borisa. Mršavcu s repatom kapom je svejedno, on je na objema obalama i ni na jednoj, iako se toliko veseli Tangieru i još više Fezu. On ništa ne ostavlja i ne napušta i ničemu se ne vraća, u stvari, i Borisu je bez obzira na sve ponekad već teško biti uz njega, uz taj kovitlac vatre i riječī što padaju kao ugarci na pijesak nakon što se borovi češeri rasprsnu u vatri, jer mu zatrebaju hlad i tišina i osamljen kutak iz kojega se može promatrati sve to novo i drugo i ustreptalo i bliže nekom središtu, kibucu želje zbog čije je slutnje pristao ići preko tjesnaca zakrčenog trajektima koji se uredno mimoilaze blistajući na još malo jačem suncu, preko tjesnaca koji noću prelaze krhke barčice u kojima se tiskaju ljudi koji u sebi stišću nadu u spas, tamo preko. Nadu koja se tako brzo raspadne ako uopće stignu tamo preko, ako se Omar i Said i Ajša i Nasr prije toga ne utope u hladnom mutnom moru ili ako ih u boljem slučaju ne vrate odakle su došli taman kad su uspjeli stići preko, a on sada s jurodivim ide na suprotnu stranu možda isto radi nekog spasa, ne, ne bi baš upotrijebio tako krupnu riječ, ali neka nada zacijelo treperi ispod pomutnje, nada da će se na drugoj obali rastvoriti nešto što je na prvoj ostalo zatvoreno. Fotoaparat nije ponio, vođen istim porivom koji će ga tri godine poslije navesti da baci dva mobitela u more, porivom da bude veći nego što jest, uz izgovoreno obrazloženje da hoće samo svoje oči, kao da je mogao imati samo svoje oči i gledati samo kroz njih i da je htio.

A oči vide veliku stijenu koja šiklja iz mora, zadnju na ostavljenoj obali, čiji je hrbat poput krivulje na temperaturnoj karti pričvršćenoj za bolesnikov krevet, vidi vrlo vrlo uzbuđene oči ispod kapica koje štite od sunca nalik prstenovima oko stručka gljive sunčanice i iznad polo majica i kratkih hlača s puno džepova i sandala u bijelim čarapama i djece koja zlovoljno ližu sladolede koji im kaplju po laktovima i s laktova na podne daske, vidi trbušastog starinu s čipkanom bijelom kapicom koja ne štiti od sunca i s dugom sivom bradom bez brkova prošaranom crvenim vlasima, i on je u bijeloj halji, okružen trima ženama u crnim burkama čiji se raspored oko njega nadaje vrlo točno utvrđenim dok se on ponosno poluzatvorenih očiju naslanja na ogradu palube. Vide te oči što vidjele nisu, ali ne odmah po iskrcavanju, ne, to je samo još pomisao, poznati podatak da tu, kada se prođe kroz ta vrata, kroz najuži dio pješčanog sata, počinje jedna čudesno velika i nesaglediva gromada kopna koju će on upoznati u jednom smiješno malenom dijelu. Upoznavanje je počelo u autobusu boje senfa koji je nakon sati i sati čekanja u kolodvorskoj košnici, nakon što je dvaput izgubio Tariqa dodatno zanesenog povratkom u zavičaj, krenuo na drndavi put. Prozori su bili ili zamusani do neprozirnosti ili izvaljeni, kroz otvore je dopirao miris pijeska, sličan onome koji se osjeti kad se prijeđe Rimski most u blizini Mezquite i stupi na onaj sprud, u onu četvrt koja odudara od ljepote na drugoj obali, zapravo na prvoj, kako se hoće uostalom, sličan miris, dakle, samo jači, nekako papreniji i ujedno slatkast i k tome u svakom času drukčiji i svakako dovoljan da se pehar prepuni, pehar oko kojega kruže muhe, sjedaju, uvlače se posvuda, gnjave, zuje, zujalice čine continuo sekciju, a na to dolaze svi ti h-ovi, različito grleni, uz začin francuskih r-ova i jenkijevskog njakanja i wow-ova, zatvoriti oči, da, ali i onda je previše, trebam zatvoriti i ostale otvore da bi se neka skromna misao snalaženja mogla uobličiti i onda oteći u pijesak da oslobodi mjesta čistoj sabranoj pažnji, Tariq opet viče i beba opet plače, kako i ne bi plakala, mora li baš svaka rupa biti šoferova, sabrana pažnja dakle, je li to ono što postiže Šejh i pomaže postići, kako li mu bješe ime, Rafiq, da, Rafiq dovede u red ludu glavu, kakav li je: oličenje dostojanstva, isposnik, splavar preko otrovne rijeke, razoružavatelj, srećovjesnik, blagodavatelj duge bijele brade, oh, beba je utihnula pa čak i jenkiji, i muhe kanda su se umorile i veliko pješčano krilo me ziba ziba………………… Ubod muhe, otvaranje jednog oka, nisko sunce, Tariq pilji kroz prozor, s lijeve strane tamno, stameno gorje, voze se sporije, rupe su rjeđe, koliko li je sati prošlo, kakve je krajobraze propustio, stvari su na istome mjestu, sigurne, jesu, francuska vježbenica rasklopljena na koljenu klizi prema ljepljivom podu, pod potplatom koštica datulje, Tariq pazi, uozbiljio se, nadomak su, nadomak.

Ušli su u sumrak, obišavši kuću do stražnjeg ulaza. Bio je nazro kotlinu obrubljenu srebrnozelenim prstenom, ispunjenu kristalima, sivobijele minarete, bezbroj njih, i crvenkaste kocke kućā u srcu grada, u najdonjem dijelu kotline presiječene rijekom, na istočnom horizontu lanac moćnog Atlasa, na zapadnome novi grad; zlato, žad i opal ispod tirkiza.

Izuvaju se ispred teških drvenih vrata što ih uokviruje oblik potkove, istočkanih mesinganim zakivcima. Prije toga: labirint medine, uličice široke tek toliko da se dvije mule mogu stisnuti jedna uz drugu, zavojiti svijet visokih zidova, zemljanih boja, djece koja trče preko izlizanih kamenih ploča, izlizanih kao na Kalelargi, ali, ali. Bradonja im u mračnom hodniku niskog stropa dolazi u susret, prima Tariqa za ramena i grli ga, blago se naklanja Borisu i upućuje mu rečenicu na arapskome, ne, to nije šejh, vidi to po Tariqovoj reakciji. Ulaze u veću prostoriju na čijem su podu ćilimi i prostirke; strop, skriven visoko u tami, počiva na crnim gredama od cedrovine, iz dvorišta u sredini kuće dopiru uske zrake svjetla a namještaja takorekuć nema, osim dva divana i nekoliko polica na zidovima; bradonja iznosi jelo, jednostavno jelo, nisu jeli od jučer i sad svi jedu iz zajedničke posude, sjedeći u krugu na tankim izvezenim jastucima; tu su velike, meke lepinje narančaste boje, pomalo užegli sir, vjerojatno kozji, i čaj, naravno, od metvice. Bradonja i Tariq užurbano razgovaraju, povremeno nešto i uskliknu, gotovo uglas, pa i podrignu tako da u velikoj prostoriji odjekne, a s vremena na vrijeme Tariq se sjeti ponešto i prevesti, ali kao da i nije preveo, ništa se ne da povezati. Tariq sjedi preko puta i lice mu odjednom bljesne, Boris se osvrne i vidi uzrok bljeska, da nije toga blještanja mislio bi da se to iz pokrajnje prostorije nečujno prikrao kakav sluga, star i ružan sluga kojega tu drže iz samilosti, iako ovaj možebit baš i igra na kartu samilosti. Ćelavi, možda i ćosavi čovjek neodredivih godina, okrugla lica, golemih izbuljenih očiju, kukastog nosa i mesnatih usana dotaknuo je Borisovo rame, nešto promrmljao, sjeo u krug koji se njegovim sjedanjem malko zbio te stao ležerno čavrljati s Tariqom i s bradonjom, kao da svi zajedno nastavljaju druženje prekinuto prije pola sata, tek povremeno dobacujući pogled prema Borisu i jedino mu tako dajući do znanja kako je svjestan njegove prisutnosti, a on je kratio vrijeme trudeći se da dokuči je li taj izbuljeni pogled podrugljiv ili samilostan ili znatiželjan ili sve to zajedno ili. Tariq se nije trudio podrobnije predstaviti Borisa, ili se barem tako ovome činilo. Nakon dulje razmjene misli, prošarane dugim stankama i sasvim neočekivanim praskovima smijeha, Tariq je pogledao Borisa, nagnuo glavu prema šejhu i sveudilj gledajući Borisa rekao nešto u čemu se čulo nešto u nekoj vezi sa Španjolskom, i onda je šejh utihnuo i nasmiješio se, da li podrugljivo ili samilosno ili znatiželjno ili sve to zajedno ili, i kad je dovoljno pošutio rekao je samo bienvenido. To je dobra vijest, pomislio je Boris žvačući sir i zahvaljujući, šejh dakle zna španjolski, neće se s njime morati kinjiti na klimavom francuskom, arapski da i ne spominje. Izgovorivši tu dobrodošlicu, šejh se opet okrenuo prema Tariqu i bradonji, koji mu je bio brat ili prijatelj ili učenik ili sluga ili sve to zajedno ili, i nastavili su po starom, a onda je zalepršala zavjesa iscrtana raslinskim motivima i ukazala se zabrađena figura s vrčem u rukama i vrč se nagnuo i iz njega se u čašu pred šejhom ulila tamna tekućina koja je izgledala baš kao vino, ali nije mogla biti vino, ne kad je sluga Allahov, prijatelj Božji bio posrijedi, ali baš je tako izgledala, ma koliko to Borisova misao odbijala, i prijatelj Božji je pijuckao iz čaše debelih stijenki i kao da mu je pritom jedanput i namignuo, ali mu valjda nije namignuo, ne bi priličilo, a prije nego što mu je prividno namignuo kratko je desnicom pomilovao ruku koja je donijela vrč, nježnu ruku koja se pomaljala ispod velova kao što su se u jednom času pomolile i te oči, oči šejhove kćeri ili služavke ili nećakinje ili anđela, meleka ili hurije dženetske, oči koje su ga načas pogledale prije nego što su pogledale u zemljani pod i nestale iza zavjese s raslinskim motivima zajedno s licem i koprenom i nježnom rukom i vrčem. Asma, rekao je Rafiq, sluga Allahov, i to je bilo jedino što je rekao prije nego što je njemu i Tariqu zaželio laku noć i prepustio ih bradonji, za kojega je saznao da se zove Abdul, da ih odvede u sobu za njih, sobu bez prozora u kojoj bijaše nanizano mnoštvo ležaja ali te noći na njima nije spavao nitko osim njih dvojice, noći satkanoj od gustog mraka i studeni, studeni u mjesecu studenome koja je ledila sve što je sunce danju opeklo, ledenogorki mjesec, sanjao je, naravno, te oči, oči nad bezdanom, probudio bi se drhtureći i onda ih opet usnuo.

Nakon šake datulja i blagotvornog čaja, za doručkom u zoru s Abdulom i Tariqom, kojemu se nakon jutarnjeg klanjanja vratila kordopska vrckavost te je s neobičnim veseljem gurao datulje u Borisovo uho, njih su dvojica krenuli u tumaranje medinom, barem je Boris mislio da je to tumaranje iako je Tariq možda zamislio razgledavanje ili pak kupovinu. Htio je Tariqu postaviti deset tisuća pitanja, ali mu nije bilo do gonetanja pitijskih iskaza u tome blagom jutru koje je odleđivalo udove, dok su ulazili u neprobojan grad, labirint koji se ne rastvara namjerniku kao ljepotica na Guadalquiviru, ne trza na puke prolaznike, ne reagira na puku znatiželju, ne osvaja isprve, iako je bilo ugodno kliziti po hrapavim površinama labirinta, slušati glasove, gledati lica, njušiti začine i kožu, i da, kupovina je bila posrijedi premda Boris ne bi nikad bio pomislio da je Tariq sposoban za nešto tako trezveno kao što je nabava namirnica za kuću, i dok se sunce još nije popelo do vrha neba ruke su im bile prepune stvari od kojih je Boris raspoznavao samo neke a neke su mu pomalo i smrdjele, i odnijeli su te stvari u istu onu prostoriju u kući u kojoj su jučer bili dočekani, Abdul ih je preuzeo, te stvari, i onda je Tariq primio Borisa za ruku pa su obišli kuću i došli na uličnu stranu, gdje se nalazio ulaz u Rafiqov dućan.

Za Rafiqov dućan, prema ulazu sudeći, Boris uslijed neiskustva s Orijentom na zapadu, a kamoli s orijentalnim orijentom, nikad ne bi bio rekao da je dućan: pravokutni ulaz u zemljanom zidu, bez vrata i dovratka, iznad njega natpis na arapskom, s desne strane jasminov grm koji se penje uza zid, visoko, ne bi li ga i nebo namirisalo. Unutra Rafiq, sučelice ulazu, iza klimavog pulta od dasaka. Po zidovima police s ogrlicama, naušnicama, narukvicama, prstenjem, kao i s većim i manjim komadima ametista, jantara, žada, koralja i lapislazulija koji nisu bili okovani nakitom nego su se slobodno presijavali i svjetlucali u bogomdanim formama: razgovor svjetala. No nije sve to blistanje, iako bi načas hipnotiziralo, izazivalo dojam raskoši; prostorija je bila premalena, zidovi pregrubi i mjestimice ispucali, police odveć neotesane a prostor i usred dana osvijetljen musavim žaruljama, jer ni blistavo kamenje ni ulaz bez vratnih krila nisu mogli nadoknaditi nedostatak prozora. S druge strane pulta, leđima okrenut Borisu, nadrkano naprćene guzice, podupirući se dlanom o klimavu dasku stajao je visok i mršav momak kojemu su iz glave stršali dreadlocksi i spuštali mu se niz leđa poput repova desetak ofucanih prljavosmeđih mačaka gledanih odostraga koje kusaju iz iste zdjele, u majici bez rukava i tankim vrećastim hlačama trofrtaljkama, sa šarenim nanogvicama iznad sandala koje su zveckale kako se premještao s noge na nogu. Raspravljali su na francuskome, sve glasnije, a sudeći prema izgovoru momak je bio Francuz. Takve će Boris još često viđati, i kod Rafiqa i drugdje: ekipu iz zapadnoevropskih zemalja koja dolazi u zemlje s jeftinijom robom i hašišem pa žive kao backpackeri preprodajući po francuskama i njemačkama nakit i odjeću po višestruko skupljim cijenama od onih koje su postizali sve vještijim cjenkanjem u nekadašnjim – zar samo nekadašnjim – kolonijama, obično u prethodnom dogovoru s trgovcima kod kuće kojima su slali robu u pravilnim vremenskim razmacima. Boris ih je obišao pa je sa strane mogao vidjeti zakrvavljene oči Francuza koji je dizao snop ogrlica s pulta i uz zveckav tresak ih spuštao, i vidio je Rafiqa ustremljenog na stolcu kako odmahuje glavom i desnim kažiprstom i čuo je brojke i protubrojke i opaske na račun karaktera jednog i drugog, i čudom se čudio takvoj nedostojnosti šejhovoj i uopće takvom bavljenju, i svjedočio je vrhuncu scene kad je šejh urliknuo nešto na arapskom, još jedna nedostojnost, dograbio snop ogrlica i zavitlao ih prema rastafarijancu koji se izmaknuo pa su ogrlice udarile o zid kod ulaza i raspale se na stotine šarenih kuglica koje su veselo zveckale i blistale dok je nesuđeni kupac uz prijetnje i psovke izlazio iz dućana, i pitao se bi li trebao pokupiti kamenčiće s poda i vidio Rafiqovu gestu koja mu je govorila da ostane ondje gdje jest, da sjedne i ne pita ništa, barem neko vrijeme. Šejh je za to neko vrijeme gledao preda se, prema ulazu kroz koji nije ulazio nitko, vrtio palcima, a onda se nagnuo u stranu, ne podižući se sa stolca, prstom dohvatio kasetofon koji je stajao na klupici kraj zida i pritisnuo tipku. „Slušaj“, rekao je Borisu dok je glazba počinjala, escucha, i poteklo bi mnoštvo glasova u čijoj je pozadini razabirao arapsku lutnju, neku vrst flaute i, je li moguće, violončela; solo glasovima, koji su se u koloraturama ekstatično gubili kao Boris u meandrima uličica u fežanskoj medini, odgovarao je zbor poduprt tim malim orkestrom, i šejhu su se vlažile oči, i poneki bi stranac zalutao u njegov dućan i sasvim se smeo ugledavši taj prizor: ćelavca iz čijih su izbuljenih očiju kapale suze i crvenokosog slušača na tronošcu pored starog kasetofona, okružene blistavim kamenčićima koji su im se odražavali na haljama.

Danima je bilo isto, uvijek istim putem; Boris bi ujutro pomogao u kući, koliko bi mu dozvolili, potom je puštao da ga labirint vodi, pa bi nakon duljeg ili kraćeg gubljenja sjeo u čajanu blizu glavnog ulaza u medresu Bou Inania, koju je u sebi nazivao Očajana ili Onanija ili Buvara, kako kad, i tu je proširivao francuski vokabular čitajući La Gazette du Maroc, novine u kojima nikad nije bilo nijedne riječi o povišću pritrujenoj zemlji. Brzo je zavolio ulicu s trgovinama začina, Suq al-Attarin, ulicu što vijuga kroz čitavo središte, te razgranate mirise cedrovine, svježih maslina, prašnjav miris žita, jedak vonj netom štavljene kože, sladak miomiris sandalovine, ugrize papra u nosu ublažene milovanjem cimeta, prodavače začina prepoznatljive po ruhu boje indiga, ulicu milostivo nadsvođenu mrežom bambusa čija pravilna sjena dijeli tlo od utabane zemlje na okerne kvadrate, i zvuke, sve te zvuke, klepetanje kopita po strmoj kaldrmi, jednoliko zazivanje prosjaka što čuče po uglovima i mujezina što stoje u minaretima, srebrnast zvuk zvonaca kojima nosači vode najavljuju svoju prisutnost, i da, uostalom, Poslanik (salallahu alejhi ve sellem) kazao je kako je u dunjaluku troje dostojno njegove ljubavi: žene, miomirisi i utjeha njegovih očiju u namazu.

…pa je dolazio u dućan u koji kao da se silazilo iako je bio u ravnini s uličicom, sjedao je i čekao da se trgovina obavi ako je koga bilo unutra, a kad nije bilo nikoga slušao je sa šejhom kasete, uvijek dvije ili tri iste, već ih je naučio napamet pa ih je i pjevušio dok se gubio po labirintu, pjevušio ih kao i šejh, sklopljenih očiju, i onda je ponovo odlazio u šetnje i ulazio i izlazio iz džamija, jer tada mu još nije bilo rečeno da ne odlazi u džamije ako misli u njima biti samo tijelom. Stidljivo je, trseći se oko diskretnosti, promatrao lica kotlokrpa i ljekarnika koji su sjedili uz tezge s praškovima, sušenim biljem s južnih obronaka Atlasa i sušenim gušterima (čemu li služe sušeni gušteri?), lunjao je, dakle, dok je Rafiq još poslovao s drangulijama, i sa šetnji se vraćao na stražnji ulaz, na kasan zajednički obrok u dvorištu sa šesterokutnim šedrvanom, narančinim stabalcima i vrtoglavim mozaicima s modrim, smaragdnozelenim, zagasitocrvenim i okernim kvadratićima i rombovima, unutar zidova sa saćastim čudima u štukaturi koja su lučno povezivala okomite glatke plohe i oduzimala zidovima težinu, čudima kanda isklesanim od svjetla ili u svjetlu. Na jastucima oko jela na podu uvijek su bili Rafiq, Tariq i Abdul, a katkad bi se pridružili i neki drugi insani, radoznalci ili učenici ili kandidati za učenike, i Asma bi se pojavila iza zastora i točila iz vrča, i nakon dugih sijela povlačili su se u spavaonice koje gledahu na dvorište sa zdencem. Tek šesti dan predvečer, naglo se prenuvši iz tihog zanosa (sanjarenja, zadubljenosti, stupora?) koji ga je obuzeo nakon što je za pultom u dućanu na nit nanizao sitne svilaste kamenčiće modrikastog odsjaja, mjesečev kamen, tako je rekao da se zove, s Atlasa, šejh je ustao, otpio ostatak čaja iz šalice i pitao Borisa je li za sladoled, ¿te apetece un helado?, i Boris je zbunjeno rekao da jest pa su izišli iz pećine s blagom. Rafiq je dovukao željeznu rešetku na ulaz, pričvrstio je lokotom s dvije strane, primio Borisa pod ruku pa su pošli putem do kojega Borisa lutanja još nisu dovela, a mislio je da je proteklih dana obišao sve zakutke medine, i zastali su pred tezgom na kojoj je momak pahuljastih brčića prodavao sladoled i šejh im je kupio dva sladoleda na štapiću. On je svoj smazao brzo, halapljivo, tako da mu se halja ispod brade osula svjetlosmeđim mrljama, i u hodu se zagledao u Borisa odjednom nekim radosnim i bezbrižnim pogledom, kao dijete sretno što je pojelo sladoled. U neskladu s tim pogledom bilo je pitanje:

– Što ću ti ja?

Ne sačekavši odgovor i ne zaustavljajući korak, nastavio je:

– Da ti bude lakše, da tvoje lutanje napokon prestane, da si napokon nađeš mjesto, da te netko mudar, iskusan i Bogu blizak do njega, do toga mjesta odvede, posadi te na nj, da saznaš kako uživo izgleda ono o čemu si čitao i snatrio? Jer čitao si, zar ne, da ti valja umrijeti prije smrti, da tako govore mudri sufijski insani? Pa bi i ti tako da umreš, jer bi tako izgorio otpad u tvojoj duši, ali zapravo ne bi umro, nego bi da netko umre umjesto tebe, tko drugi nego slikovit luđak poput Tariqa koji te ovamo doveo i u čijem zanesenom ludilu ti podozrijevaš slobodu? A to za njega jest sloboda, to je njegov put, dok zanos tebe odvraća od tvog puta i smlavit će te.

Šejh je načas stao i zagledao se u Borisa, koji je također stao i sabrao sav prkos u svome pogledu, svu svoju sposobnost da ne bude smlavljen:

– Ali ja hoću zanos, jedino u trenucima zanosa, kad ja više nije samo ja, kad umre mali ja, jedino se tada osjećam istinito, jedino tada nešto dosežem.

Spustio je pogled, ljut što je u glupom prkosu preko usta prevalio riječi koje zapravo nisu njegove, koje su prazne, naučene, papagajsko-patetične. Šejh je pustio da te riječi odu u vjetar, kao što im i dolikuje, i ponovo u polaganom hodu razvezao:

– Gledam te šest dana: zadivljeno kao iz puževe kućice promatraš ove pomamne lude što se tu skupljaju kao muhe oko šećera, ovako plah i pounutren i zapravo istančano tašt kakav jesi, da, i ti bi tako plesao, ludovao i u ludovanju i plesu slobodan bio. Ne. Pošalji jednoga sebe na put u tome drugom smjeru, otpusti ga, upravo kao što je taj jedan ti, drugi ti, poslao tebe ovamo, i onda se s tim drugim sobom sastani gdje god i kako god znaš… Vjerujem da ti je već jasno o čemu govorim. Ako nije, bit će ti. Ja ti neću olakšati dokle god ti budeš želio olakšavanje. Ti bi se probudio, je li, uronio u Unutarnje Učenje o kojemu si čitao knjige? No bi li doista, pitaj se. Želiš li to u dubini duše?

– Želio bih to željeti – bubnuo je Boris nemoćno, i možda ostao živ. Pomislio je kako bi trebao šutjeti od sada pa do Sudnjeg dana, ne zucnuti čitav jedan milenij, po mogućnosti na vrhu nekog stupa, ili pak progovoriti i ne stati dok mu jezik ne utrne, dok u moru besmislica ne zapliva jedna neugledna ali živa i žustra riba, jedna pogođena riječ, jedno slovo.

– Ti bi bježao, to je vidljivo. Ne želim pitati od čega sve bježiš i kakvi te to sve užasi prate i ne utišavaju se bez obzira na prijeđene kilometre, i ne pitam te koga si sve ranio i time sebe, i čije sve ranjavanje nisi spriječio ni pokušao spriječiti i kojim si se sve obmanama prepustio da bi te manje boljelo. Kao što se ti mene ne usuđuješ pitati što se to meni uvečer toči i tko mi toči, a u očima su ti upitnici koji samo što ne ispadnu na pod, odbiju se od ćilima kao ping-pong loptice i upadnu mi u čašu.

Znači, ipak…?

– Ne, ne čini ti se krivo, vino je to, divno moćno crno vino iz Meknesa, to ti je šezdeset kilometara odavde, i ja ga pijem, pijem ga zdušno kao Hafiz i Hajjam, jesi li i njih čitao?

Boris kimne i vrati mu se malo glupog ponosa (ima li ponosa koji nije glup?).

– Jesi, dobro, i mislio sam, i čitaj ih opet, ali čuj i što je napisao jedan bezimeni, davno, o ovome gradu:

Golubica mu dade prsten,
Pijetao kraljevsku lepezu,
Rijeke mu od najčišćeg vina
A dvor svake kuće vinski pehar.

Vinski pehar, čuješ li! Simbol je to, reći će ti, pa naravno da jest, ali nije samo to, barem nije uvijek. No čitaj ti pjesnike i slušaj ljude moje vjere i čitaj Vjerovjesnika, alejhisselam, koji brani da se vino pije i shvati zašto to brani te zašto i tebe ne nudim vinom i tako ispadam loš domaćin, protivno nalozima Knjige, navadama vjere naše i porivima srca moga, i zašto je to samo veo, jedan od četrnaest njih, kao veo ispod kojeg nazireš Asmu, pokćerku moju, cvijet sred prašine, koju onako motriš i valjda misliš da to ne vidim i da je krijem tko zna gdje i ne dam joj, šerijatski zagrižen, da kao žena bude u nepoznatome muškom društvu za jelom i nargilom. Ne, neka ti to ne pada na pamet, dolazi ona inače, dolazi uvijek i donosi blagu radost i smiče velove i omekšava tvrda muška srca, ali susteže se ovih dana i to za dobro tebi, nisam odmah to uvidio, ona zna, štošta zna bolje od mene, Allah joj je tako dao, cvijetu pustinjskome. Ostani ovdje, ostani koliko ti drago, ako misliš da će ti taj boravak nešto donijeti. Ne moraš se klanjati ako te srce ne nuka. Na tebi je samo da mi pomogneš malo oko dućana i tako zaradiš za kruh i sapun, zadnji mi je pomoćnik prošli mjesec otišao na put, morao je putovati ili je barem tako mislio, pustio sam ga, a Abdul je već prestar da mi još i oko trgovine pomaže. Je li ti sladoled bio dobar?

I na te riječi udari u smijeh koji je odjekivao labirintom dok je malo grlio Borisa, malo lamatao rukama kao da leti i toptao kao da su mu zapalili vatru pod stopalima.

* * *

Započela je nova rutina, novo isto: ustajanje u zoru, doručak s ukućanima, otvaranje dućana s Rafiqom, asistiranje pri bezbroju sitnica što ih podrazumijeva vođenje trgovine, makar to bila sasvim mala trgovina dragim, poludragim i nedragim kamenjem, od metenja do knjigovodstva, potom pauza za ručak koji bi obično donijeli Abdul ili dječak iz čajane preko puta, pa određeni sati u danu kad baš nitko i nikad ne bi navratio unutra i kad bi slušali kasete ili bi Rafiq, ako je bio u takvom raspoloženju, izvadio koji kamenčić iz svoje riznice priča (pa je tako Boris čuo sasvim drukčiju verziju Pripovijesti o pijesku). Dao mu je da čita Knjigu u francuskom prijevodu, dotad mu neznane arapske prepjeve u španjolskom prepjevu („ali nauči arapski, bez njega su to sve samo odškrinuti prozori“), i u tim čitalačkim zatišjima Rafiqov dućan pretvarao se u podrum njegova dječaštva, ali podrum kroz koji je strujao sladak, premda malko težak zrak. Ostajali su do predvečerja pa odlazili u šetnju, zasebno ili zajedno, opet ovisno o raspoloženju, i Boris se pitao je li to doista nešto slučajno, to raspoloženje, a uglavnom se radilo o šejhovu raspoloženju, ili su to različite zamke, pouke, kušnje ili tome slično, ili naprosto šale, barem katkad. Očekivalo se da se u osam svi pojave za večerom; u velikoj kuhinji, svoj od kamena, uvijek bi se pripremilo više nego što je bilo potrebno za one koje se očekivalo, jer je moralo biti i za one koje se nije očekivalo. Iznimka je bio četvrtak uvečer, lila, noć glazbe i plesa na rubu medine, i ne samo nje. Mjesto je bilo na granici svjetova, ni privatno ni javno, Boris bi rekao ni u snu ni na javi, pritom, doslovce, ni na zemlji ni pod njom, nego u razizemlju do kojega se dolazilo uskim i niskim hodnikom koji se dugo i blago spuštao, i jedino je do te točke, do drugih vrata, svaki put sve izgledalo isto, dok se iza toga nikad nije moglo znati što će biti i koga i koliko njih: muškarci u crvenim haljama i s djedmrazovskim kapama koji plešu, bolje kazano skaču ili se ritmički saginju kao da rade čučnjeve, oko velike zemljane posude u kojoj se nešto dimi, pri čemu se obično jedan izdvoji u sredinu, a može imati i lice ozbiljnoga bankarskog službenika sa strogim naočalama, lice koje u toj sredini postaje zaneseno i sve mu se crte smekšaju dok skače po mekom tepihu, zamahuje i lamata, tek povremeno prateći hipnotičku melodiju flauta od cedrovine i ritam tarabuka; mogao si zateći i raznolik, naoko među sobom nespojiv svijet, kanda nasumce sakupljen s ulice, u svagdanjoj odjeći, posjednut u krug u kojemu su pjevali i pljeskali, isprva gotovo bezvoljno, mlitavo i neskladno, da bi nakon bremenite stanke dlanovi zapljeskali gromoglasno, kao strojem tjerani, a glasovi se ujedinili i započeli beskrajnu igru pitanja i odgovora. Ili bi se održao koncert mladog lutnjista na dvožičanom glazbalu iz čijih je siromašnih mogućnosti postupno, krajnje postupno, kroz sate i sate, izvirao bogat žar koji je pomalo zahvaćao sve slušatelje u krugu, starce i djecu, raskošne djevojke i bake, koji su iz slušatelja prerastali u sudionike, izranjali iz mraka, dohvaćali se defova i podcikivali. Ili se pak samo bubnjalo i plesalo, ili, što je bio češći slučaj, samo pjevalo, što je Boris posebno volio i iščekivao od časa kad bi u četvrtak u svanuće otvorio oči. Pogotovo nakon što je iz sjene prvi put izišao šejh i stao na sredinu, sveudilj onako izbečenih očiju koje su zvjerale uokolo neovisno o njegovu glasu, glasu kojemu su šutnjom, zapanjujućom šutnjom, odjednom svi napravili mjesta u zraku, zraku koji je bio pun dima, zemljanih mirisa, tjelesnih isparenja i napetosti, napetosti koja je bila u svemu kao da još duh lebdi nad vodama i ničega nema i ništa se ne čuje i čeka se da se prvi put čuje glas ljudski, glas bilo koji, i kad se začuo, sasvim ispotiha, iz neke neizmjerno udaljene pozadine, začula se u isto vrijeme serija izdaha, i prsti i usne i pramenovi dima bili su zaustavljeni a glas, isprva jedva čujan, približavao se strahovito polako, kao da se hoće spojiti s tijelom iz kojega bi morao dopirati kako ne bi bio neki onostrani, sablastan i bestjelesan glas, i u tom približavanju dizao je do maločas ukipljene ljude s poda, doslovce, dizali su se i podizali ruke i poglede i glasno disali i susprezali se da se pridruže, a onda su se pridružili, tijesno okružili šejha i zagrmjeli u horu u slavu Allahovu, u slavu, i Boris je bio na nogama ali nije puštao glasa od sebe, ta kako bi se oglasio, mislio je dok nije shvatio da mu u grlu bruje nepoznati glasovi koji neodoljivo oblikuju nepoznate riječi. I onda je u uglu, u polutami u kojemu su sjedile žene, ugledao one iste oči boje mahagonija i kako ih je ugledao prestalo je brujati ili se taj bruj prenio drugamo, dublje, unutra, i samo je želio da te oči izađu iz polutame u sredinu, barem na rub sredine, i dah mu je stao kad je shvatio da mu se želja ispunjava, kad je vidio da Rafiq vodi pokćerku u krug svjetla i rukom pokazuje da se svi ponovo razmaknu i utišaju.

Asma je skinula veo, podigla oči i zapjevala. Taj je glas Borisu prostrujio kroz čitavo tijelo, od stopala do glave, i kad je došao do očiju pretvorio se u toplu slanu vodu i onda se to toplo i slano i tekuće, a što bi to bilo drugo nego more, vratilo u tijelo i proželo ga i natopilo, i tako je potonuo sam u sebe, duboko, i što je bilo dublje to je bilo toplije, i kroz more je slušao arapske slogove, nakon uvoda kor joj je počeo odgovarati, a potom se višeglasje razleglo bez prekida i razgranalo u mnoštvo usporednih ritmova, iznad kojih je lebdio njezin glas, daleko i suvereno iznad, nastavljajući pronositi svoju nebesku utjehu, naslonjen na grozdasta suzvučja i nikad ne propadajući u njih i kroz njih, i Boris je slušao taj glas na gornjem rubu čujnog registra kao što je nekad jako davno slušao podnevno zvono na Otoku, roneći kroz kristale svjetla, topazne preljeve iza Malog mula pod crikvom i ne htijući izaći iz tople plave svjetlosti koju je trebalo napustiti zbog ručka jer će Mater inače vikati, vikat će ako dođe makar tri minute iza podneva, o zašto, zašto, čemu taj glupi ručak, ispod te površine u ljetno podne osjećao se kao što se valjda nerođeni osjeća u maternici, u maternici iz koje mora izroniti, izroniti prema užasu umjetnog svjetla, svjetla koje peče, peče kao i ta suhoća vani, vani gdje sve boli i ranjava i gdje je bučno i hladno, Mater ga je zvala da izađe iz maternice ali on nije htio, naravno, bio bi ostao do noći da je mogao, bez obzira na kruljenje u želucu i smežuranu kožu na jagodicama, ali ne, morao se roditi u podne, dati se izvući, iščupati, izaći tamo gdje viču i gdje nema delfinskog pjeva, i sada ga je neka ruka iz suhog svijeta primala za ruku i neki glas, tri oktave dublji od onoga koji je stvorio more, amore, govorio je:

– Hajdemo, Baurisse, zora će, zatvaraju.

* * *

Ništa nije bilo važno osim što prije ponovo i onda uvijek i stalno iznova vidjeti te oči boje mahagonija i te pune usne i ono što s tih usana silazi, ne, ne silazi nego se podiže, a kristalnije je od glasa Terese Salgueiro. Ništa nije bilo važno, ni čarolije medine ni priče njezinog poočima, ni drago ni nedrago kamenje, ni nakupljena nečist savjesti, ona naročito ne, ne pred tim obećanjem čistoće, priče u koju bi uronio da nikad više iz nje ne izađe. I zašto je u isto vrijeme mislio, postavljao je samome sebi retoričko pitanje, da se tu nešto krije, da negdje ispod nekog vela čuči zamka, brižljivo skrivana greška? Pokušavao je misliti na onu indijsku priču u kojoj prelijepa djeva koju prosac neumorno salijeće dugo odolijeva, izvlači se, pristojno odbija, pita udvarača bi li je tako žarko htio i da nije zatravljen njezinim izvanjskim obličjem. On je dakako vatreno uvjerava kako bi, kako ljubi sve njezino, u njoj i na njoj, dušu i tijelo dušom i tijelom, i nastavlja je snubiti. Njoj to dodija i odluči se na krajnju mjeru: uzima kantu kiseline, ili vrele vode, tako nešto, Boris se nije sjećao dobro, i izlijeva je po sebi. Potom dolazi preda nj, unakažena, i pita ga žudi li i dalje za njom, i ako žudi ona je spremna i poći će s njime. Predvidljivo, mladac se prestravi i pobjegne, mrmljajući nešto nesuvislo dok korača u rikverc, fade out. Boris se upinjao da je zamisli unakaženu, osakaćenu, prekrivenu gnojnim čirevima i dlakavim madežima, uzalud. Na mjestu odrezanih ušiju rasle su nove uši, odvratne rane su zacjeljivale i iza njih je ostajao samo ružičasti trag, iz ranjavog vlasišta rasli su jednako bujni uvojci jednako bakrenog odsjaja. Nečist je nevažna, da, ali ipak priječi da stane pred nju i kaže joj da je jedini cvit, da klekne pred nju i bude usrdno jednostavan, da rekne dvije lijepe, čiste riječi, bespomoćno voleći, ne razmišljajući o razlozima i posljedicama, o svojim i drugim nečistima? Čuti je kako govori, napokon, a ne samo kako pjeva, kako taj glas izgovara obične stvari, kako kaže luk i kupaonica i tepih i kiša i Boris. Pozvati je na svome drvenom francuskom na sladoled, da, obični i glupi sladoled tamo na onoj tezgi, sladoled s okusom pistacije koji njezin poočim jede tako da mu kaplje po halji, pružiti joj ruku, to se valjda smije, i osmjehnuti se i ponuditi joj da prošeću i pojedu sladoled i smiju se tome kako kaplje po nožnim prstima i između njih pa se prsti lijepe za sandale pa se dok koračaju čuje pljac pljac.

Prolazili su tjedni, tjedni u kojima su i minute bile duge kao kompozicije vlaka koje čekaš da se izredaju, tu-dum, tu-dum, kako bi na peronu preko puta napokon ugledao onoga koga čekaš, Asma je uvečer točila u čašu debelih stijenki a danju bi ju jedva ikad vidio, nije se više radilo o strahu i stidu, ne, možda malo kad se trebao raspitati o njoj, pitati gdje je ona sve vrijeme, gdje je kriju ili gdje se krije, ali nije ga bilo strah ili stid to pitati, ne, više se činilo nekako neprilično i nedostojno, ma još jednostavnije, činilo se glupo, ali to je opet strah, zar ne, strah da ćeš ispasti glup i nedorastao vlastitim plemenitim težnjama, onoj klici u sebi za koju bi htio da bude čitav ti.

I jednoga lijepog popodneva nakon svih tih tjedana u kojima je toliko malo toga bilo važno dogodi se i to, Asma se pojavi na ulazu dućana i pojava njezina ozari ćelavome starini lice i baci rumenilo u lice riđokosome pomoćniku, ter starina ustane, zaobiđe tezgu i razmijeni s pokćerkom nekoliko arapskih rečenica čiji ton riđokosi pomoćnik ne mogaše dokučiti a sadržaj ni naslutiti, i nakon tih rečenica šejh pokaže rukom na stolac uza zid, ispod police sa zelenim žadom, i djeva na taj stolac sjedne, a šejh se okrene prema ozarenome koji je sjedio na stolcu pored pulta i reče mu odsječno:

– Izlazim nakratko. Upoznajte se napokon.

I šejh se nakratko zagleda u nj tim svojim izbuljenim očima, pogledom koji je Boris trebao pokušati temeljitije iščitati, ali je uzbuđenje bilo preveliko da bi se išta iščitavalo. Šejh ispari kao duh, a zdesna, od ispod žada zelenoga, riđokosi pomoćnik začu:

– Je suis Asma, tu sais cela. Drago mi je da se vi-vi-vidimo, Baurisse.

Ona govori. Celeste Asma, forma divina, mistico raggio di luce e fior. Ali… Zar je to strah, to mucanje? Boji se smiješnog, ustreptalog neznanca?

– I meni je… drago. Viđamo se, a nikako se ne upoznajemo.

Je li dobro to ovako složiti u prezentu? Njega može biti stid, s ovakvim francuskim pored njezinog. Bez obzira na taj marokanski naglasak koji mu je već ušao u uho. I na neke arhaičnosti koje ionako pogoduju nekome tko jezik uči iz udžbenika. Starih, žutih. Forma, dobro. A sadržaj? Loš film. Hoće li sada o vremenu? Nakon glagolskoga, meteorološko. U kutu vidnog polja, nogavica mu smiješno visi preko sandale. Popravit će hlače. Jedan tamni uvojak provukao se nekim čudom ispod hidžaba, otkrio centimetar sebe i produžio, zacijelo, prema onoj udubini koju tvori ključna kost.

– Došao si iz Španjolske, je li tako? S Rafiqom. Vo-vo-voljela bih otići tamo. Volim slušati tatu kako govori na španjolskom. Ti si odande, iz Có-có-córdobe?

Voljela bi ići tamo? Volio bih te odvesti tamo. Pokazati ti Mezquitu, Calleja de las flores, Callejón de la luna, to posebno, i onu uličicu što je zovu Pañuelo, marama, iako se zapravo zove Ulica Pedra Jiméneza, jer je široka kao razvijena marama; kod nas bi je zvali Pusti me proć. Pokazati tebe svima. Vuku. Pokazati sebe s tobom. Ne. Pokazati tebe sebi. Ono u sebi za koje bih htio da bude čitav ja.

– Ne, dolazim iz dalje zemlje. Iz jednog grada na moru. Tamo je do nedavno bio rat.

I što s tim? Što će to njoj? Što će joj bilo što, dobro, ali šta sad s tim ratom, tako paćenički apostrofiranim, hoću li sažaljenje, zaintrigiranost, početak razgovora o ozljedama i povredama, zar bi je to moglo privući? Paćeništvo? Blago je nakosila glavu i sasvim malo raširila oči, a onaj djelić uvojka je nestao.

– Ti si po-po-pobjegao?

Šamar. Pljas. Evo ti. Od svih mogućih pitanja i formulacija, baš ta. Vratila je glavu u početni položaj i još malo raširila oči u kojima se nije mogla nazreti ni daleka mogućnost okrutnosti. Na stopalima je imala nekakve crvene papuče, na svakoj je bio kamenčić, vjerojatno odavde, iz šejhova dućana, a iznad ruba papuče vidjelo se malo kože boje bijele kave, ne, sladoleda od lješnjaka. Sladoled!

– Valjda se to… i tako može reći.

A kako se još može reći? Hajde, riječi, na sunce iz glave, iz podruma u kojemu se trese! Ne radi dojma, ne, ne nego da se na ispruženom dlanu pojavi srce, bez krabuljne skrame. Sada kad se približila – koliko, pedalj, milimetar? – osjećam miris sandalovine.

– Rado ću čuti. I vjerovat ću ti, jer znam da ne bi sad bio ovdje da nisi t-t-toga vrijedan. Ti možda misliš da sada obavljaš beznačajan posao, da si kalfa. Ali šejh te postavio na prijestolje, da v-v-vidi kako na njemu sjediš. Nem-nem-nemoj se smijati. Da, ovaj mali, smiješni tronožac od grubog drva sada je prijestolje. Ali, naravno, ko-ko-koliko god ti njemu pomagao, on tebi pomaže puno više. I da, oprosti na pitanju o bijegu. B-b-bilo je uvredljivo. Pitat ću te ovako: je li te ovamo dovela po-po-potraga ili trpljenje?

Sabirem se. Sabire me. Da, ona to čini: ushićuje i sabire istovremeno. Nemoguće, reklo bi se. U kojem i kakvom svijetu nemoguće?

– Trpljenje koje me natjeralo na potragu.

Efektno, jezgrovito. Ali koliko iskreno i istinito? Više zvuči kao lakonska dosjetka, u stilu anegdotalnih replika britanskih dramatičara i političara. Ili, s obzirom na kontekst, u stilu kvazispiritualne proze kakva uvijek ima dobru prođu. Pogodila je:

– Riječi…

Djeva posjednuta ispod žada zelenoga pogledala je u neki ugao u kojemu su se nepravilni zid i nepravilni pod spajali u nepravilnom spoju, gdje su se dvije različite boje u nespretnim prugama pretapale jedna u drugu.

– Samo riječi, da. Kad znamo da su, na kraju krajeva, one kamenčići u igri, onda su dobre. A još su bolje, mislim, ili barem ljepše, kad su pjevane. Slušao sam tebe kako pjevaš, to sam ti htio reći. I bio bih sretan da te uskoro opet čujem.

Rekli su ti da se ovako ne osvaja žena. Puca mi prsluk i boli me đon. Mislili su, uostalom, na određeno, svoje mjesto i na određeno, svoje vrijeme. Provincijalni suvremenici. Sitne duše krupnih dinarskih tijela. Oni, što su glupim lažima ili još gluplje ogoljelom brutalnošću, pridobivali zadarske srednjoškolke, koje im sada rađaju djecu i u crkvama se mole za branitelje, pridobivali ih i spuštali im preplanule neboparajuće nosiće, barem je to bilo dobro, ali i Dinku, Dinku… A nas dvoje (mogu li govoriti, mogu li misliti o „nas dvoje“?), mi smo sada na dvoru Idriza Drugog, na lijevoj obali rijeke Fez, gdje nastaje grad započet na desnoj obali. Ona je lijeva a ja desna obala, ili je ona desna a ja lijeva obala, i mi smo grad. Ohol? Da, znam. I ne sumnjam u kaznu. No, puca mi…

– Lila je opet ovoga č-č-četvrtka. Vjerujem da ću i ja…

Šejh se pojavio na vratima, nazvao selam, ona je odzdravila i razmijenila s njime, nasmiješenim, nekoliko rečenica na jeziku koji Boris neće naučiti, nikad ne reci nikad. Potom se okrenula prema Borisu, rekla mu kako sada mora ići, ali se nada da će se uskoro vidjeti i nastaviti razgovor, i dok je Boris ustajao zaustivši da joj kaže nešto dostojno dvora Idriza Drugog, ili barem Ahmeda al-Mansura, ona je izišla. Bljesnuli su kamenčići na crvenim šlapama.

Sutradan su otišli na sladoled od pistacija.